Pisjournal–U posljednjih desetak godina Kina je postala sve asertivnija: počinivši genocid u Xinjiangu, angažirajući se u diplomatiju- ratnici vukovi i diplomatiji talaca, prekršivši svoje ugovorne obaveze prema Ujedinjenom Kraljevstvu i svoju riječ narodu Hong Konga, blokirajući napore da se otkrije podrijetlo COVID-19 i prijetnjama mnogim njegovim susjedima.
Nijedna zemlja nije izravno izloženija tim prijetnjama od Tajvana. Kao i tada – američki zapovjednik Indo-pacifičke komande, admiral Phil Davidson, svjedočio je u martu pred Odborom za oružane snage Senata, prijetnja Tajvanu mogla bi doći “u narednih šest godina;” dvije sedmice kasnije, njegov nasljednik, admiral John Aquilino, svjedočio je da nam je “ovaj problem mnogo bliži nego što većina misli”.
Japanska potpredsjednica obrane Nakayama Yasuhide upozorila je svijet da se “probudi” zbog prijetnje Kine po Tajvan, dok je ministar obrane Kishi Nobuo nedvosmisleno izjavio da su “mir i stabilnost Tajvana direktno povezani s Japanom”. Kao što je signaliziralo aprilsko putovanje u Taipei bivšeg senatora Chrisa Dodda i bivših zamjenika državnih sekretara Richarda Armitagea i Jamesa Steinberga po nalogu predsjednika Joea Bidena, Sjedinjene Države stoje uz Tajvan; ako Kina pokuša primijeniti silu protiv svog susjeda, Sjedinjene Države će gotovo sigurno odgovoriti.
I, kako je nedavno predložio japanski premijer Aso Taro, Japan bi se gotovo sigurno pridružio svom savezniku u odbrani Tajvana.U svjetlu ovoga, američki stručnjaci pozvali su saveznike da se pripreme za mogućnost rata s Kinom, korak koji su učinili na nedanom sastanku o simuliranoj hitnoj situaciji. Takvo savezničko planiranje odbrane moglo bi razmotriti kako će Japa dodatno pojačati odvraćanje i, ako je potrebno, poboljšati svoju sposobnost da doprinese zajedničkoj odbrani stjecanjem raketnih sposobnosti velikog dometa.
Sjedinjene Države i Japan možda nemaju luksuz odlučivanja hoće li odgovoriti na kinesku agresiju na Tajvan ili ne; oni bi mogli biti uvučeni u sukob od početka, svidelo im se to ili ne. Ako Kina napadne Tajvan, Xi Jinping može narediti udare protiv američkih kibernetičkih i svemirskih mreža, američkih snaga u Japanu i Guamu, kao i protiv japanskih snaga za samoodbranu i objekata u Japanu, s ciljem izbacivanja saveznika iz borbe. Štaviše, američki i japanski planeri obrane možda će morati razmotriti ne samo kineski napad na Tajvan, već i mogućnost istovremene invazije otoka Senkaku, što bi moglo poslužiti za podjelu saveznika oko različitih prioriteta.
Čak i dok se nastoje obraniti od nadolazećih napada PLA(Narodna oslobodilačka vojska), američke snage i SDF morat će pronaći načine za efikasno suprotstavljanje i poraz snaga PLA raspoređenih na Tajvanu i Senkakusu. To bi zahtijevalo od saveznika da napadnu PLA arhitekturu neophodnu za vođenje zajedničkih operacija, što PLA naziva „konfrontacijom sistema i ratovanjem za uništavanje sistema“.
Kako bi preživjele napad PLA, američke snage i SDF možda će morati povećati preživljavanje i smrtnost pojačavanjem pasivne i aktivne obrane, učvršćivanjem vojnih baza, objekata i kritičnih čvorova, kao i poboljšanjem integrirane zračne i raketne odbrane. Međutim, ako se ograniče samo na odbijanje kineskih napada bez pokušaja uzvraćanja, saveznici bi mogli otkriti da PLA jednostavno nadjačava njihovu odbranu. Kako bi se tome suprotstavili, Sjedinjene Države i Japan mogli bi razmotriti pristup koji bi uključivao napade na kineske mreže za projekciju snage na načine koji bi ozbiljno narušili kineske vojne sposobnosti u mjeri koja bi invaziju na Tajvan ili Senkakus učinila neodrživom.
Budući da ne postoji jamstvo da će Sjedinjene Države i Japan uspjeti otkriti, ometati ili pobijediti kineski napad koji je namjeravao oštetiti američke i japanske baze, maksimiziranje kapaciteta odmazde moglo bi se pokazati ključnim za održavanje odvraćanja.Takav pristup će možda morati ozbiljno razmotriti prijedloge japanskih stručnjaka za nabavku značajnog broja konvencionalnih projektila velikog dometa. Sposobnosti kontranapada koje bi Japan mogao razmotriti postupno bi mogle uključivati krstareće rakete Tomahawk za kopnene napade s dometom većim od 1.000 km, zatim balističke rakete srednjeg dometa s dometom većim od 2.000 km, i na kraju hipersonično oružje sličnog dometa.
Japan će također vjerojatno htjeti nastaviti svoje trenutne planove o razvoju i nabavci krstarećih raketa kroz nadogradnju rakete zemlja-brod tipa 12 s potencijalnim dometom od 1.000 km. Fokus takve nabave mogao bi biti na razvoju sposobnosti protuudara koji bi mogli pogoditi fiksne vojne kopnene ciljeve kao što su baze PLA, luke i različiti kritični čvorovi i sustavi koji podržavaju operacije projektovanja ofanzivne snage Kine.
Takve nove sposobnosti mogu zahtijevati preispitivanje tradicionalnih uloga, misija i sposobnosti Japana i Sjedinjenih Država u okviru saveza. Međutim, to ne treba čuditi – savezi koji opstaju razvijaju se kao odgovor na pritiske konkurencije koje predstavljaju suparnici velikih sila. Na kraju dana, vjerodostojnost odgovora SAD -a i Japana na kinesku invaziju na Tajvan može djelomično ovisiti o tome kako će dvije zemlje odgovoriti razvijanjem i raspoređivanjem snaga koje kredibilno mogu poreći ili nametnuti neprihvatljive troškove ako Kina pokuša koristiti sile protiv saveznika, njihovih partnera, njihovih interesa i njihovih vrijednosti.
