PISjournal – Gotovo tri godine nakon početka rata u Gazi, slogan izraelskog premijera Benjamina Netanyahua o „potpunoj pobjedi“ nad Hamasom sve više se suočava s vlastitim paradoksom. Politička strategija koja je rat pretvorila u centralni instrument očuvanja vlasti mogla bi se, ako se sukobi nastave bez jasnog završetka, pretvoriti u jednu od najvećih prijetnji Netanyahuovoj političkoj budućnosti.
Nakon početka genocida nad Palestincima 7. oktobra 2023. godine, Netanyahuova politička pozicija doživjela je dramatičan pad. U prvim sedmicama nakon početka ratnih dejstava njegovo povjerenje među biračima bilo je ozbiljno narušeno, a njegova stranka Likud prema pojedinim istraživanjima javnog mnijenja pala je na historijski niske nivoe podrške.
Ipak, Netanyahu je preživio.
Preživjela je i njegova vladajuća koalicija, iako se tokom rata više puta činilo da bi mogla biti pred raspadom. Ključ njenog opstanka nalazi se, između ostalog, u činjenici da je rat omogućio Netanyahuovoj vladi da različite političke interese drži pod istim krovom.
Slogan „potpune pobjede“ u tom je procesu postao svojevrsno političko ljepilo.
Za desničarske i krajnje desničarske partnere u vladi, završetak rata bez potpunog poraza Hamasa nije prihvatljiv. Stranke poput Religijskog cionizma Bezalela Smotricha i Otzma Yehudit Itamara Ben-Gvira zagovaraju tvrđi pristup prema Hamasu, palestinskom pitanju i budućnosti Gaze.
Svaki prijedlog primirja ili sporazuma o taocima zato postaje mnogo više od vojnog pitanja. On može ugroziti ravnotežu unutar same Netanyahuove koalicije.
U tome se nalazi jedna od najvećih političkih dilema izraelskog premijera.
Ako rat završi bez jasne slike o tome šta znači „pobjeda“, Netanyahu riskira nezadovoljstvo svojih krajnje desnih saveznika. Ako se rat nastavi bez kraja, sve je veći rizik da izraelska javnost počne postavljati pitanje šta je zapravo postignuto.
Rat kao politički oslonac
Netanyahu se već decenijama predstavlja kao političar koji Izrael može zaštititi od sigurnosnih prijetnji. Upravo je sigurnost jedan od temelja njegovog političkog identiteta.
Međutim, rat koji traje godinama može početi potkopavati upravo taj argument.
Ako je cilj bio uništavanje Hamasove vojne i političke sposobnosti, pitanje koje se sve češće postavlja jeste: koliko je taj cilj realno ostvariv?
Hamas nije nestao. U Libanu Hezbollah je i dalje značajna vojna i politička sila. Regionalni sukobi proširili su sigurnosni pritisak na Izrael, dok je dugotrajna mobilizacija rezervista postala ozbiljan društveni i ekonomski teret.
Istovremeno, porodice izraelskih talaca mjesecima i godinama vrše pritisak na vladu da postigne dogovor koji bi omogućio povratak njihovih najbližih.
Za njih pitanje „potpune pobjede“ sve je manje apstraktna vojna doktrina, a sve više pitanje cijene koju plaćaju njihovi članovi porodice.
Njihova poruka je jednostavna: vojni cilj koji zahtijeva beskonačan rat teško može biti važniji od života ljudi koji se još uvijek nalaze u zatočeništvu.
Cijena rata raste
Dugotrajni rat ima i ekonomsku dimenziju.
Izraelski odbrambeni budžet dramatično je povećan, dok stalna mobilizacija rezervista opterećuje privredu i svakodnevni život.
Hiljade ljudi moraju napuštati svoje poslove i porodice kako bi služili u vojsci. Produžena mobilizacija stvara probleme kompanijama, porodicama i samim oružanim snagama.
Izraelska vojska istovremeno mora održavati operacije na više frontova.
Gaza ostaje glavno ratište, ali sigurnosni pritisak postoji i na granici s Libanom, na Zapadnoj obali i u širem regionalnom okruženju.
Svaki novi front povećava troškove i smanjuje prostor za brzo okončanje rata.
Zapadna obala otvara novi problem
Dok pažnju međunarodne javnosti uglavnom privlači Gaza, situacija na Zapadnoj obali predstavlja dodatni izazov Netanyahuovoj vladi.
Širenje izraelskih naselja, nasilje nad Palestincima i prisilno raseljavanje stanovništva postali su predmet sve intenzivnijih međunarodnih kritika.
Za Netanyahuove krajnje desne partnere pitanje Zapadne obale nije sporedno. Oni otvoreno zagovaraju širenje izraelske kontrole i naseljavanja.
Međutim, takva politika dodatno komplikuje odnose Izraela sa Sjedinjenim Američkim Državama, evropskim državama i arapskim zemljama.
Izrael se tako nalazi u situaciji u kojoj vojna politika i unutrašnja koalicijska politika sve više utiču jedna na drugu.
Međunarodna izolacija
Još jedan problem jeste međunarodni položaj Izraela.
Kritike zbog izraelskog rata u Gazi postale su snažnije u dijelu evropskih zemalja, ali i unutar američkog političkog prostora.
Sve veći broj političara, posebno među mlađim i progresivnijim dijelom Demokratske stranke, otvoreno kritikuje izraelsku politiku prema Palestincima. Pitanje podrške Izraelu više nije tema oko koje postoji isti nivo političkog konsenzusa kakav je postojao ranije.
Istovremeno, regionalne države pokušavaju razvijati vlastite sigurnosne mehanizme.
To znači da se regionalni poredak na Bliskom istoku mijenja, a Izrael više ne može računati da će njegova vojna superiornost automatski garantovati političku dominaciju.
Paradoks „potpune pobjede“
U konačnici, Netanyahu se suočava s paradoksom vlastite političke formule.
„Potpuna pobjeda“ zvuči kao jasan cilj, ali upravo je problem u tome što nije jasno kada se ona može proglasiti.
Ako Hamas ostane sposoban djelovati, pobjeda nije potpuna.
Ako se pojavi nova palestinska oružana organizacija, pobjeda ponovo nije potpuna.
Ako se sukob proširi na druge zemlje, sigurnosna situacija ostaje nestabilna.
Ako se rat nastavi bez jasnog političkog rješenja, cijena za izraelsko društvo raste.
Drugim riječima, cilj definisan kao potpuna pobjeda može postati cilj koji je gotovo nemoguće formalno ostvariti.
A kada politički lider godinama obećava pobjedu, javnost prije ili kasnije počinje pitati zašto pobjeda još nije stigla.
Upravo tu Netanyahuova najveća politička prednost može postati njegova najveća slabost.
Rat mu je omogućio da očuva koaliciju, odgodi neka unutrašnja politička pitanja i zadrži sigurnost u središtu javne debate. Ali isti rat sada proizvodi troškove koji postaju sve teži za ignorisati.
Porodice talaca traže rezultate. Rezervisti su iscrpljeni. Odbrambeni izdaci rastu. Međunarodni pritisak se povećava, a političke podjele unutar Izraela postaju dublje.
Netanyahu zato više nije suočen samo s pitanjem kako pobijediti Hamas.
Suočen je s mnogo težim pitanjem: kako završiti rat i istovremeno sačuvati politički sistem koji je izgrađen upravo oko njegovog nastavka?
Ako na to pitanje ne pronađe odgovor, „potpuna pobjeda“ mogla bi se pretvoriti u svoju suprotnost – u političku zamku iz koje će biti sve teže izaći.
Jer rat može biti snažan instrument političkog opstanka samo dok javnost vjeruje da vodi prema ostvarivom cilju. Kada cilj postane beskonačan, sama ideja pobjede počinje gubiti značenje.
A tada ono što je nekada bilo političko sredstvo može postati politički omča.
Ekskluzivno PISjournal
