TIMOTHY MCLAUGHLIN
Sedmicama se Robbi probijao brdovitim zemljanim stazama, koje prolaze ogromnim izbjegličkim kampom u Bangladešu, vukući za sobom kutiju napunjenu malim setovima koji su sadržavali rukavice, sapun i tekućinu za dezinfekciju kako bi ih donirao porodicama. Dijeli hirurške maske žilavim muškarcima, radoznaloj djeci i ženama sa maramama živih boja, pokazujući im kako ih pravilno staviti preko nosa. Usput, zaustavlja se kako bi preko malog megafona objasnio o pravilnoj higijeni i mjerama socijalnog distanciranja. Zajedno s nekolicinom drugih, Robbi radi, kako kaže: „Od ulice do ulice, vrata do vrata, barake do barake da pokušam educirati ljude“ o pandemiji korona virusa koja se širi svijetom.
Stotine hiljada izbjeglica u Bangladešu, većinom Rohingya muslimana koji su pobjegli pred vojnim napadima u obližnjem Mijanmaru, žive u kampovima poput ovog. Vlasti su prošle godine ukinule pristup internetu u kampovima i nametnule ograničenja na telefone, a to su predstavili kao neophodne sigurnosne mjere. Ograničenja, koja su juče nakratko ublažena prije ponovnog vraćanja, u velikoj su mjeri ograničila količinu pouzdanih vijesti kojima izbjeglice mogu pristupiti. “Ljudi ne dobijaju mnogo informacija, ali dobijaju glasine”, rekao je Robbi, Rohingya izbjeglica, koji je tražio da ga zovemo nadimkom, jer je program pomoći koji radi nedozvoljen. Za one poput Robbija koji uspijevaju izbjeći ta ograničenja komunikacije, neprestano ažuriranje vijesti je depresivno i zloslutno. Gledao je kako zemlje sa snažnim zdravstvenim sistemima, poput Italije i Sjedinjenih Država, nisu uspjele zaustaviti širenje virusa, njihove bolnice su gurnute do granica izdržljivosti i broj smrtnih slučajeva svakodnevno se povećava. Ako ova mjesta ne mogu obuzdati epidemiju, pitao se, šta bi se moglo dogoditi u Bangladešu? Ta pomisao ga je uplašila, rekao je. “Ovaj virus je veoma jak”, rekao je. Ako stigne do logora, boji se da „niko to neće moći zaustaviti. Mnogi ljudi će umrijeti. ”
Sa skučenim životnim uslovima, lošom higijenskom infrastrukturom i nedostatkom zdravstvenih ustanova, kampovi u Coxovom Bazaru, na obali Bengalskog zaliva u jugoistočnom Bangladešu, imaju kapacitete koji ih čine buretom baruta za širenje virusa. Ali ne samo ovdje, taj alarm raste zbog epidemije koja može buknuti među izbjeglicama i raseljenim zajednicama. Od oko 25,9 miliona izbjeglica širom svijeta, više od tri četvrtine živi u zemljama u razvoju, u kojima su zdravstveni sistemi već slabi, a u nekim slučajevima, gdje su humanitarne krize u toku, dodatno povećavaju opasnost. U Keniji i na grčkim otocima, na sjeverozapadu Sirije i uz američko-meksičku granicu, neki se boje da će se izbijanje bolesti, koju čak ni bogate zemlje nisu bile u stanju zaustaviti, pokazati katastrofalnim.
Izbjeglice su “izgubile sve što je potrebno da se odbrani od virusa”, rekao mi je Jan Egeland, generalni sekretar Norveškog vijeća za izbjeglice. „Raseljeni su izgubili svoje domove, svoje zajednice, prostor, bolnice.“ Egeland je u martu upozorio da bi virus mogao “desetkovati” izbjegličke grupe ako se ne preduzmu preventivne mjere. (Prošli mjesec Ujedinjeni narodi su tražili stotine miliona dolara kako bi ublažili rizik od širenja korona virusa među raseljenim osobama.) Protjerani iz svojih domova ratom, nasiljem ili prirodnim katastrofama, rekao je, raseljeni su prisiljeni tražiti utočište u područjima za koja su vjerovali da su izvan opasnosti. “Oni su prepunili ta mjesta za koja su mislili da su sigurna”, rekao je, “a sada, naravno, to su mjesta koja mogu biti najnesigurnija.”
U Coxovom Bazaru u 34 izbjeglička kampa nalazi se oko 855.000 izbjeglica, a više od 400.000 ljudi Bangladeša živi u neposrednoj blizini kampova. Izvještaj o riziku, o mogućnosti širenja korona virusa u kampovima Cox Bazara, koji je u martu napravio ACAPS, norveška humanitarno-analitička grupa, utvrdio je da je gustoća stanovništva u kampovima u prosjeku 40.000 ljudi po kvadratnom kilometru, ali se povećava na 70.000 u najviše skučenim područjima. Za usporedbu, rekao je ACAPS, ukupna gustina naseljenosti u Wuhanu u Kini, epicentru epidemije korona virusa, iznosi 6.000 ljudi po kvadratnom kilometru. Otkako su na brzinu podignuti 2017. godine, kampovi u Cox Bazaru jedva su preživjeli uprkos skoro stalnim prijetnjama kao što su monsunske poplave, ciklone i divlji slonovi, ali širenje virusa bila bi “najgora noćna mora koja se ostvarila”, rekao je Egeland.
Zbijenost kampova, kombinovano s njihovom lošom infrastrukturom, otežava slijeđenje većine savjeta stručnjaka o tome kako usporiti širenje virusa, poput održavanja udaljenosti jedan od drugog. “Mjere koje svi zdravstveni stručnjaci predlažu na globalnoj razini su socijalna distanca i izolacija, što ovdje jednostavno nije moguće”, kaže Deepmala Mahla, direktorica Odjeljenja za Aziju u CARE-u, humanitarnoj agenciji s više od 1000 uposlenika u Bangladešu, uključujući oko 450 u kampovima Cox Bazara. Mahla mi je rekla da mnogi ljudi u kampovima pate zbog loše prehrane i imaju zdravstvenih problema. Prostori za pranje rublja i javni toaleti često su prepuni, a posebno žene stoje u dugim redovima. “Situacija je jako rizična, ježim se od pomisli šta bi se moglo desiti”, rekla je Mahla.
Poteškoće u kampovima se nadovezuju na globalni odgovor na krizu, koje povremeno otežavaju humanitarni rad, rekao je Egeland. Ograničenje kretanja i policijski sat koje su nametnule vlade sprečavali su humanitarce da obavljaju svoj posao, prisiljavajući nevladine organizacije da se izbore za posao. Kolaps aviokompanija, kako domaćih u pogođenim zemljama tako i međunarodnih, stvorio je logističke prepreke u kretanju uposlenika. “Ako to ne možemo”, rekao je Egeland, “onda ne možemo nastaviti s operacijom pomoći.”
Bangladeš, siromašna zemlja s preko 160 miliona, je, kao i mnoga druga mjesta s velikom izbjegličkom populacijom, ozbiljno nepripremljena za širu epidemiju. Vlasti su uvele gotovo potpunu karantenu zatvarajući javni prevoz i ceste, a do sada je zemlja zabilježila 54 slučaja virusa i šest smrtnih slučajeva. Zdravstveni zvaničnici su u nedjelju saopćili da je na virus testirano manje od 2.000 ljudi, a zdravstveni sistem zemlje je u teškom stanju. Plan reakcije koji je sačinila Svjetska zdravstvena organizacija, a dobila ga je Netra News, novinska kuća iz Bangladeša, procjenjuje da bi bez intervencija od virusa COVID-19 moglo umrijeti 500.000 do 2 milijuna ljudi u državi. “Ove brojke nisu iznenađujuće ako se porede sa situacijama u drugim zemljama, ali su zapanjujuće i trebale bi poslužiti kao poziv na akciju”, kaže se u dopisu.
U dokumentu, za koji je SZO (WHO) u izjavi potvrdila da je vjerodostojan, napominje da je procijenjeno da se oko 9 miliona ljudi iselilo iz Dake, glavnog grada države, prije nego što je vlada 26. marta najavila karanten, što bi moglo ubrzati širenje virusa. SZO je, također, upozorila na „potpunu zasićenost“ ionako slabog zdravstvenog sistema u zemlji i „rastuću“ izloženost zdravstvenih radnika virusu zbog nedostatka lične zaštitne opreme i izuzetno velikog priliva pacijenata u bolnicama.
Prošle sedmice je u Coxovom Bazaru otkriven prvi slučaj virusa, a bangladeški Ured za pomoć izbjeglicama i vraćanje u domovinu počeo je uvoditi nove mjere u kampovima. Zvaničnici su zatvorili centre za učenje i medrese, te naredili da se zatvore prodavnice čaja i prodavnice čiji rad nije neophodan. Također su ograničili pristup kampovima samo na bitne službe u nastojanju da ograniče broj ljudi koji odlaze i dolaze. U utorak je premijer Šejh Hasina rekao da bi ta ograničenja trebalo dodatno pooštriti. Ali s ljudima koji ovise od fizičkih poslova, boravak u kući nije dugoročno održiva opcija. Khin Maung, osnivač Udruženja mladih Rohingya, kaže da je zabrinut zbog epidemije korona virusa, ali, također, napominje da ograničenja već sprečavaju ljude da rade i zarađuju ostavljajući ih da “pate za svojim obrokom”, rekao je u intervjuu.
Louise Donovan, glasnogovornica UN-ove agencije za izbjeglice u Coxovom Bazaru, kaže kako se ta organizacija posljednjih sedmica pripremala za dolazak virusa u kampove provodeći edukacijske kampanje i radeći na povećanju broja izolacijskih kreveta sa 400 na 1.500. CARE je, također, pojačao svoj rad u kampovima, postavljajući više punktova za pranje ruku, pokušavajući svesti broj ljudi koji se okupljaju u javnim prostorima na najmanju moguću mjeru i povezujući se s privatnom službom hitne pomoći, preventivnom mjerom u slučaju prepunjenosti vladinih službi. Ali, Mahla kaže, izgledi za virus su zastrašujući. „Koliko god da učinimo, to neće biti dovoljno“, rekla je. “To definitivno neće biti dovoljno.”
