Abdulrahman Fathollahi

‘Ruganje demokraciji’i ‘izdaja slobode’ godinama su već u regionu Iračkog Kurdistana,a posredstvom kontinuiteta poludespotskog djelovanja, štaviše jačanja stajališta koje počiva na osobi ili osobama, postali tradicija.

Koliko god na Bliskom istoku, u principu, demokratski diskurs nije institucionaliziran za šta postoje brojni razlozi, od postojanja guste sjene nacionalističkog, etničkog i ponekad šovinističkog mišljenja, do povijesnih korijena, kulturnog siromaštva, odsustva političko-društvenog napredovanja, uplitanja transregionalnih i međunarodnih igrača, ali u svemu tome nesporan je jedan faktor koji je uvijek predstavljao zapreku stvarnom formiranju diskursa demokracije i usmjeravanju pažnje na demokratska mišljenja, a to je čvrstina pogleda koji počiva na osobi ili osobama u društveno-kulturnoj strukturi. Nažalost, region Kurdistana više nego druge tačke zapadne Azije je pogođen ovom bolešću u težnji za određenim i utvrđenim političko-kulturnim osvješćenjem, i na tragu toga ostvarenjem demokracije kurdskoga društva.

Kako god, najelementarniji geopolitički i geostrateški zahtjevi Kurdistana su uvijek bili suočeni s ovim osnovnim pitanjem da li su prioriteti autoritarizam i očuvanje sigurnosti ili politički razvoj, formiranje i jačanje građanskoga društva, poštivanje i briga o građanskim pravima, nužnost važnosti prava građanina i sudjelovanje ostalih stranki, tokova i društvenih slojeva u političkoj strukturi?! Ali nepostojanje odgovora na ova temeljna pitanja tokom svih ovih godina je u regionu iračkog Kurdistana, u najmanju ruku, dovelo do toga da autoritaristi koriste ovu situaciju kako bi zgrabili političku i vojnu moć.

Na tragu ove realnosti neki kao prioritet stavljaju očuvanje sigurnosti i autoritarnosti kako bi im to bila isprika za kontinuitet, a ponekada i za jačanje oligarhije, aristoktacije, autokracije i konačno trajanje despotizma; despotizma koji se protivi svakom sudjelovanju drugih igrača i takmaca u moći.

Uz ovo tumačenje, nepostojanje ispravne višepartijske kulture, nepostojanje nekorumpiranih nadzirajućih institucija na temelju principa razdvajanja moći i definiranja principa ustava, nepostojanje konkurencije građanskih opozicionih tokova, paralelne vlade ili u sjeni s ciljem kontrole i nadziranja centralne vlade, nepostojanje stvarnog nadzora naroda nad radom vlade i institucija s njom povezanih, i najvažnije od svega nepostojanje stvarnog nadzora nad medijima, sve je to dovelo do toga da je irački Kurdistan zahvaćen despotizmom.

Koliko god je posljednjih godina ekspanzija virtualne sfere i formiranje društvenih mreža doprinjelo da državni dužnosnici moraju uzeti u obzir mišljenja i stajališta nacija, pa tako i kada se radi o iračkom Kurdistanu, ali nepostojanje nužne infrastrukture za prihvatanje i trajanje demokracije u iračkom Kurdistanu dovelo je do toga da politički razvoj, održavanje izbora, formiranje višepartijske kulture, uvažavanje mišljenja naroda, i napose primjena kritičkih stajališta i mišljenja mlade populacije predstavljaju puku formalnost.

Drugim riječima, region iračkog Kurdistana ne posjeduje nužnu infrastrukturu za uspostavu demokratskog diskursa unutar sebe, a zbog nedostatka neophodne političke zrelosti. Na tragu toga, irački Kurdi uprkos tome što koriste mnogobrojne radio i TV mreže, uprkos što su aktivni u virtualnoj sferi i na društvenim mrežama, uprkos stranačkog djelovanja različitih partija i političkih tokova i održavanja izbora, većinom sebe vide u raljama prijašnjeg izazova trajanja despotizma i to štaviše u jačem obliku i formi nego prije. Stoga svjedočimo povratku na ranije pozicije jačanja despotizma, više nego li nekoj revolucionarnoj promjeni. Jer region iračkog Kurdistana usljed prisustva i kontinuirane sjene ograničenog broja osoba, kao što su (Nechirvan Barzani, Masrour Barzani, Qubad Talabani, Bafel Talabani i na njihovom čelu Masoud Barzani), te zbog kontinuiteta egzistiranja dva politička toka, ili preciznije kazano dva etnosa Barzani – Talabani, privrženost populizmu, ili bolje kazano demagogizmu predstavljaju najbolji primjer zloupotrebe neželjenih političko-društvenih i medijskih promjena današnjega društva eda bi pod krinkom demokracije i uvažavanja demokratske misli moć ostala u rukama ove ograničene grupe.

Gdje ovakav obrazac ne daje odgovor zasigurno još izraženiji kurdski nacionalizam može predstavljati najbolji put marginaliziranja kritika I u konačnici traganja za demokratskim diskursom u region iračkoga Kurdistana. Uz to, od kad je osoba Masouda Barzanija posredstvom nedjelovanja Parlamenta pronašla pravnu ispriku za prisustvo i nakon isteka predsjedničkog mandata, svjedoci smo da su se postupno formirali kritički tokovi vezano za njegovo nezakonito prisustvo, naravno vezujući se za različite političke, sigurnosne i diplomatske pozicije regiona u postpredsjedničkom period.

Formiranje ovih kritičkih tokova vezano za Masoudovo prisustvo na poziciji predsjednika iračke Kurdistanske regije je odjednom pokrenulo pitanje održavanja referenduma o nezavisnosti 25. septembra 2017. i na tragu toga jačanja nacionalizma, na konferenciji u Pirmamu, koja nije donijela nikakav napredak i prosperitet region, već je sve išlo dotle da je Arbil ušao u tenzije i diplomatski sukob s Teheranom, Ankarom i Bagdadom.

Ali ono što se pokazalo bitnim jested a se nije vodilo računa o prioritetu interesa iračkih Kurda već da sun a prvom mjestu bili apetiti Masoudove ličnosti i nastojanje za nastavkom njegovog predsjednikovanja nad regijom iračkog Kurdistana.

U kontekstu toga, kada su političko-ekonomski, društveni, sigurnosni i diplomatski postreferendumski uvjeti doveli do toga da se Masoud Barzani, početkom novembra 2017. morao povući s predsjedničkog položaja, ali je i dalje ostao na čelu Kurdistanske demokratske stranke. Napose, nakon smrti svoga konkurenta Jalala Talabanija čime se ukazala nužna prilika za još veće priskrbljivanje moći, Masoud Barzani nikada nije bio spreman odreći se despotskoga trajanja. Čak i održavanje novih parlamentarnih izbora 30. septembra 2017 kada je na predsjedničku poziciju došao njegov bratić, a na mjesto premijera njegov sin, nije zadovoljilo Masouda koji smatra da njegova riječ u iračkom Kurdistanu mora biti prva i posljednja,a ne odluke federalne kurdske vlasti.

Stoga, regionalni i međunarodni dužnosnici prije nego saslušaju mišljenje i stavove Nechirvana Barzanija i Masroura Barzanija, predsjednika i premijera iračkog Kurdistana, oni prihvataju stavove predsjednika Kurdistanske demokratske stranke. Stoga i kada se radi o svim diplomatskim posjetama i oficijelnim susretima zvaničnika drugih zemalja sa dužnosnicima Kurdistanske regije uvijek je prioritet na susretu i konsultacijama sa Mesoudom Barzanijem.  Sve ovo pokazuje da je upravo Mesoud Barzani taj koji donosi konačnu odluku u iračkoj Kurdistanskoj regiji, i to ne za dobrobit Kurda, već u skladu sa vlastitim interesima, pri tome ne ostavljajući bilo kakvu mogućnost vladi u Arbilu.

Očiti primjer rečenoga je neuspjeh Mohammed Tawfiq Allawija u formiranju kabineta. U vezi s tim, promjene i političke konsultacije u ono vrijeme s ciljem formiranja privremene vlade od strane  Allawija jasno su pokazale da se konačna odluka ne donosi u Arbilu već u Pirmamu, mjestu boravka Mesouda Barzanija. Tome u prilog govori slijedeće, uprkos postizanju političkog sporazuma između Arbila sa Allawijem tokom posjete delegacije Kurdistanske regije Bagdadu, u februaru, i službene potvrde ovog sporazuma od strane Nechirvana Barzanija, predsjednika Kurdistanske regije, koji se odnosio na potporu Kurda formiranju vlade, ali na koncu Mesoud Barzani je spriječio sporazum jer je insistirao na ostanku Foada Hosseina u Ministarstvu ekonomije i finansija. Na koncu je Mohammed Tawfiq Allawi 28. februara odstupio sa mjesta zamjenika iračkog premijera, a time je pokazano ko vuče konce odlučivanja u regiji iračkoga Kurdistana.

Prateći slijedeće dešavanje vezano za davanje povjerenja iračkoga parlamenta kabinetu Mustafe al-Kadhimija u četvrtak, u ranim jutarnjim satima, a to je upravo stajalište koje počiva na osobi Masouda Barzanija, dovelo je do toga da u procesu popunjavanja novog iračkog kabineta su ostala upražnjene dvije pozicije u dva ključna ministarstva; Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu nafte i to u uvjetima kada i Mustafa al-Khadimi poput Mohammeda Tawfiqa Allawija želi formirati novi kabinet bez prisustva Adila Abdal-Mahdija.

Sada, u svemu autokratsko stajalište Mesouda Barzanija s ciljem ulaska Foada Hosseina u vladu al-Khadimija izaziva ozbiljna pitanja I to u situaciji kada je Irak suočen sa mnogobrojnim i svakako dubokim krizama, od duboke sigurnosne krize zbog ponovnog oživljavanja DAEIŠ-a na cijeloj iračkoj teritoriji, do krize u zdravstvu, izbijanju korone, političke krize usljed kontinuiranog rivalstva iračkih struja oko zadobijanja moći I participiranja u vlasti, a od svega je najvažnija ekonomska kriza izazvana velikim padom cijene nafte na svjetskom tržištu što će dovesti do smanjenja budžeta za ekonomiju i za život Iraka tokom narednih mjeseci. Da li ovo uporno insistiranje na prisustvu Fuada Hosseina na nekoj od pozicija u bagdadskoj vladi može opravdati stajalište Mesouda Barzanija da organiziranje narodnih demonstracija iz oktobra prošle godine i to uglavnom u ši’itskim regionima ove zemlje, nema nikakve veze sa Kurdima i kurdskim ministrima u vladi Adila Abdal-Mahdija, ili treba razloge upornog insistiranja predsjednika Kurdske demokratske stranke iračkog Kurdistana za ostanak Fuada hosseina u Bagdadu povezati s nekim drugim pitanjem?

Pri tome je insistiranje Mesouda Barzanija vezano za prisustvo Foada Hosseina u bagdadskoj vladi i njegovo imenovanje za ministra vanjskih poslova, i to ne uzimajući u obzir zahtjeve nametnute krizom te rukovođenje vlastitim interesima, s jedne strane je dovelo do toga da je udio Kurda u al-Khadimijevoj vladi ostao nepotpun, a neka politička razračunavanja unutar Kurdistanske regije su dovela do toga da je Abdurrahman Mustafa, bivši premijer regije Kirkuk, ostao bez imenovanja u Ministarstvu pravosuđa, u čemu je ključnu ulogu imao mokhrab Ala Talebani, koji je izazvao neke unutrašnje partijske trzavice (Domovinska unija Kurdistana).

Stoga je sinergija kurdske despotske karike moći koja je ograničena na nekoliko lidera dvije parije, Kurdske demokratske stranke i Domovinske unije Kurdistana, dovela do toga da je od tri kurdske pozicije u Ministarstvima  vlade u Bagdadu, samo na jednoj postavljena Nazanin Muhammed vasu Sheikh Muhammed, i to u ministarstvu gradnje i prostornog uređenja.
U vezi s tim, ukoliko Mesoud Barzani insistirajući na nastavku prisustva Fuada Hosseina u vladi al-Khadimija ne ide za ličnim interesima, nego je ova politička tvrdoglavost u interesu kurdske zajednice u Iraku, onda se može uzeti u obzir i druga opcija vezano za imenovanje u Ministarstvu vanjskih poslova. Naravno, ovim se ne želi ukazati na imenovanje neke posebne osobe, ali u sadašnjim osjetljivim uvjetima, osoba poput Hoshjara Zibarija može pokrenuti barem minimum kada se radi o vanjskoj politici. A pri tome njegovo prisustvo može odagnati Barzanijevu zabrinutost, napose što je Hoshjar Zibari, nakon pada Sadamovog režima, kao predstavnik Kurdske demokratske partije, obnašao dužnost ministra vanjskih poslova Iraka, u osmogodišnjem mandate, u vladi Noura al-Malikija, a potom je u kabinetu Heidara al-Ibadija obavljao dužnost ministra finansija. Sve ovo govori u prilog činjenici da bi Zibari mogao biti odgovarajuća opcija. Ali njegova nekompetencija vezano za sprovođenje reformi i borbu sa organiziranim kriminalom u ministarstvima i državnim institucijama, 2016., mogla bi predstavljati ozbiljnu smetnju njegovom izboru. Naravno, ukoliko Mesouda Barzanija vode kurdski, a ne lični interesi. Premda je Barzani već pokazao da njegovo insistiranje na ostanku Fuada Hosseina u bagdadskoj vladiima za cilj samo lični interes.

Imajući u vidu sve analizirano i ne želeći se upuštati u procjenu ko je kriv što su Kurdi ostali bez imenovanja u ministarstvima nove iračke vlade, da li Kurdska demokratska stranka ili Domovinska unija Kurdistana, i da li je sam, Mesoud Barzani doveo do toga da vlada Mostafe al-Khadimija koja bi se u sadašnjim uvjetima mogla nazvati ‘kriznom vladom’ može opstati premda nisu popunjene četiri ministarske pozicije, od kojih i jedna u ključnom, Ministarstvu vanjskih poslova, ali je nužno kazati ne samo više od 5 miliona Kurda u region, već cjelokupna iračka populacija od oko 40 miliona ljudi treba da nadoknadi štetu neuspjeha, pohlepe i neodgovornosti pet ili šest osoba kurdske karike moći, na čijem je vrhu Mesoud Barzani, koji ne pridaju nikakav značaj Kurdima i koji ne strahuju da će doći kraj njihovoj despotskoj moći sa eskaliranjem političko-ekonomske, društvene i sigurnosne krize u cijelom Iraku. Naravno i despotizam nekih ši’itskih i sunitskih iračkih tokova je imao ključnu i utjecajnu ulogu u svemu ovome. Možda bi se Mesoud Barzani i karika moći od nekoliko osoba u Kurdistanskoj regiji Iraka mogli označiti kao ‘nevolja za demokraciju’.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime