Paul Iddon
Autor je novinar iz Erbila,irački Kurdistan.
PISjournal –Sirijski predsjednik Bashar al-Assad i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pozitivno su ocijenili potencijalnu normalizaciju odnosa između svojih zemalja.
Međutim, svako pomirenje će nesumnjivo imati široke posljedice za Sirijske demokratske snage (SDF) predvođene Kurdima, glavnog američkog saveznika protiv Islamske države (IS) u Siriji, i njihovog saveznika Autonomnu upravu sjeverne i istočne Sirije (AANES) koji trenutno kontrolišu oko jednu trećinu zemlje.
Krajem juna, Assad je rekao specijalnom izaslaniku ruskog predsjednika Vladimira Putina Aleksandru Lavrentievu da je Sirija otvorena za sve inicijative vezane za odnose s Turskom, pod uslovom da se poštuje sirijski suverenitet. Ubrzo nakon toga, Erdogan je pozitivno odgovorio, rekavši: “Nema razloga da se odnosi ponovo ne uspostave”.
Irak, koji ima dobro iskustvo iz 2023. kada je posredovao u obnavljanju diplomatskih veza između Irana i Saudijske Arabije, i sada pomaže u posredovanju uz podršku Irana. Rusija je također iskazala svoju podršku normalizaciji.
Assad je ranije odbio Erdoganov pokušaj da obnovi odnose, insistirajući na tome da Turska prvo mora povući sve svoje vojne snage iz zemlje i prestati podržavati oružane grupe prije bilo kakvih pregovora, što Ankara nije željela.
Povlačenje Turske iz Sirije zahtijevalo bi značajnu posvećenost i ustupke i Ankare i Damaska”, rekao je Suleyman Ozeren, predavač na Američkom univerzitetu i viši saradnik na institutu Orion Policy.
“Ankara je uložila značajna sredstva u vojni aktivizam i proxy ratovanje u Siriji, podržavajući nekoliko oružanih grupa pod Sirijskom nacionalnom armijom i kontrolirajući strateški teritorij u Siriji”, rekao je Ozeren.
Mohammed Salih, viši saradnik na Institutu za vanjsku politiku, također je primijetio da se i ranije radilo na uspostavi odnosa ali da Assad nije bio voljan da nastavi jer nije želio “ojačati Erdoganovu ruku” na domaćem terenu.
“Ali sada se čini da regionalni uslovi, posebno opasnost od sukoba u Gazi koji prijeti širenju u rat punog razmjera između Izraela i Hezbollaha, motiviraju obje strane da riješe svoja pitanja.Assad je posebno motiviran time jer će izraelski napad velikih razmjera na Hezbollah predstavljati prijetnju po njegovu poziciju, s obzirom na njegove duboke veze s Hezbollahom i Iranom”, rekao je Salih.
Rusija i Iran su svakako zainteresovani za uspstavu odnosa između Damaska i Ankare.
Nepovjerenje ipak postoji
Usred ovih razgovora o normalizaciji, izbili su nasilni sukobi u sjevernim pograničnim regijama Sirije pod kontrolom Turske- Al-Bab, Afrin, al-Rai i Azaz – između naoružanih demonstranata i turskih trupa,u kojima je 8 osoba nastradalo.
Ankara je dugo koristila različite opozicione milicije koje su bile protiv Assada grupisane pod zastavom samozvane Sirijske nacionalne armije (SNA) kao zastupnike protiv SDF-a, zauzimajući teritorije u sjevernoj Siriji u operacijama u 2016., 2018. i 2019. godini. Ova područja su u strahu od toga šta će se desiti ako Turska popravi veze sa Assadom.
“Svaki pokušaj demontaže i dekomisije SNA suočit će se s ozbiljnim izazovima jer bi takav potez uključivao i priznavanje Damaska kao jedine legitimne vlade u Siriji”, rekao je Ozeren.
“SNA i druge proxy grupe imaju tri opcije: mogli bi slijediti naređenja i biti razriješeni, boriti se za očuvanje svojih pozicija ili da ih Ankara premjesti u Tursku. Sve tri opcije nose rizike.”
Ali opozicioni saveznici Ankare u Siriji nisu jedini koji su zabrinuti. SDF zna da će se naći u izuzetno nesigurnoj poziciji ako Erdogan i Assad obnove odnose. Iako Turska vjerovatno ne žuri da Assadu vrati regione koje trenutno kontrolira zajedno sa SNA, ona podržava vraćanje teritorija koje su pod upravom AANES-a Damasku i razoružanje i demontiranje SDF-a. Ankara je nedavno osudila planove AANES-a za održavanje opštinskih izbora.
“Normalizacija Sirije sa Turskom bila bi izazovna i postepena ako bi do nje došlo”, rekao je Salih. “Postoji nekoliko velikih pitanja,poput sudbine SDF-a i područja koje kontrolira, a koje Turska želi da ih ponovo preuzme Assad”, dodao je Salih.
“Postoji i pitanje sirijske opozicije i miliona sirijskih izbjeglica u Turskoj, te turska vojna prisutnost u sjevernoj i sjeverozapadnoj Siriji.”
Preseljavanje izbjeglica će nesumnjivo biti jedno od najizazovnijih pitanja o kojima će Ankara i Damask morati da pregovaraju. U Turskoj se još uvijek nalazi preko tri miliona sirijskih izbjeglica koje su pobjegle od krvavog građanskog rata u svojoj zemlji, koji je počeo ustankom protiv Assada 2011. godine i od tada je, kako se procjenjuje, poginulo oko 500.000 ljudi.
Erdogan je 2019. predložio preseljenje najmanje milion izbjeglica koje se trenutno nalaze u Turskoj na sjeveroistočnoj sirijskoj teritoriji koju su Ankara i SNA zauzeli od SDF-a. Taj plan se nije ostvario. SDF je 2023. izrazio spremnost da preseli sirijske izbjeglice u područja pod svojom kontrolom i upravom.
“Plan preseljenja izbjeglica 2019. bio je ideja Ankare i problematičan je za Assada jer je plan predviđao ‘sigurnu zonu’, što je po svojoj prirodi negiranje suvereniteta Sirije prema trenutnoj poziciji koju je Damask proglasio”, rekao je Ozeren.
“Što je još važnije, za Assada bi raseljavanje sirijskih izbjeglica bila strateški dobra opcija jer bi Erdoganov plan ojačao autonomne regije u Siriji”, dodao je. “U Turskoj ima više od 3,6 miliona sirijskih izbjeglica, a sigurna zona nije više sasvim ‘sigurna’.
Preseljavanje izbjeglica u oblastima pod kontrolom vlade također bi se pokazalo izazovnim.
“Još uvijek se ne zna da li će Assad primiti izbjeglice i da li će one vjerovati Asadu i vratiti se u Siriju u slučaju da se Ankara i Damask dogovore”, rekao je Salih. “Sirijske opozicione grupe također vjerovatno ne bi prihvatile takav dogovor, kao što smo vidjeli posljednjih dana, i možda bi htjele da se bore protiv Assada”, dodao je Salih.
Ankara bi mogla pokušati da pregovara s Assadom o njihovoj amnestiji .Ali upravo ti civili su 2011. godine podigli oružje protiv sirijske vlade. Oni ne vjeruju da će ih Assad na bilo koji način pomilovati.
Ceng Sagnic, šef geopolitičke konsultantske firme TAM-C Solutions, istakao je da je približavanje trenutno “zavisno” od toga da li će Assad na kraju pristati da pomogne u preseljavanju izbjeglica u zamjenu za potpuno tursko povlačenje.
“Ovo je zeznuta igra za svaku stranu: Ankara može lako izgubiti svoju moć ako planirani dobrovoljni povratak sirijskih izbjeglica ne uslijedi nakon djelomičnog ili potpunog povlačenja turske vojske”, rekao je Sagnic.
“S druge strane,Assadova vlada bi mogla završiti sa značajnim brojem antivladinih i islamističkih opozicionara ukoliko sporazum s Turskom ne bude kreativno osmišljen da odgovori na potrebe obje strane.”
“Ovo naglašava potrebu za faznim povlačenjem turskih trupa i postupnim i potencijalno djelomičnim prihvatanjem povratka sirijskih izbjeglica, “smatra analitičar.
S obzirom na ove naizgled nepremostive izazove, napori za približavanje mogli bi postati najkrhkiji koji je region vidio u novijoj historiji.
“Ukratko, očekujem da se Ankara suzdrži od direktnih, otvorenih razgovora sa Sirijom prije nego što Assad izmijeni svoj prethodni preduvjet za razgovore, jer je vojno prisustvo Turske na sjeverozapadu Sirije njena jedina diplomatska karta protiv Damaska u ovom trenutku”, rekao je Sagnic.
Koordinacija
Što se tiče SDF-a, iako Turska podržava povratak sjeveroistoka od kurdskih snaga vladi u Damasku, to ne znači nužno da će sarađivati sa sirijskom vojskom.
Ankara je na redu da povuče svoje snage sa sirijske teritorije i Assad svakako pokušava da iskoristi svoj položaj kako bi je natjerao na to prije nego što se posveti izgradnji odnosa.Osim toga,Sjedinjene Države su ključni akter koje dodatno treba uvjeriti osim u slučaju da Bidenova ili možda Trumpova administracija ne odluče da je vrijeme da se Amerikanci povuku iz Sirije.
Salih ne misli da bi sporazum između Erdogana i Assada “nužno doveo” do toga da SDF ustupi teritoriju Damasku sve dok SAD zadrže svoje malo, ali ključno prisustvo trupa, koje se procjenjuje da ih ima oko 900, na sjeveroistoku zemlje.
“Međutim, saradnja između Turske i Assada u cilju podrivanja SDF-a bi vjerovatno bila moguća na različite načine”, rekao je on. “U takvom scenariju, kontinuirano ciljanje Ankare na civilnu infrastrukturu i operativce SDF-a sigurno bi igralo na ruku Asadu i predstavljalo njegovu polugu.”
Sagnic također tvrdi da kontrola SDF-a nad sjeveroistočnom Sirijom ostaje “isključivo ovisna” o američkoj politici prema toj zemlji.
“Međutim, nemoguće je poreći da će potencijalno jačanje povjerenja prema Assadovoj vladi, bilo kroz protjerivanje turskih trupa ili dovođenje Erdogana za pregovarački sto, ojačati Damask na svim frontovima, uključujući i protiv SDF-a”, smatra Sagnic.
I dok bilo kakvo sirijsko preuzimanje sjeveroistoka zemlje ostaje uvjetovano američkim povlačenjem i zelenim svjetlom iz Rusije, Sagnic tvrdi da ako Damask “pobijedi u ratu protiv Ankare”,to bi ujedno značilo i poraz sirijskog ustanka iz 2011. godine. Zauzvrat, to bi takođe učinilo SDF “konačnom metom” za Assada koji želi povratiti sve dijelove zemlje pod svoju vlast. “
Rusija se dugo zalagala za saradnju Turske i Sirije u okviru Adanskog sporazuma iz 1998. godine. Taj sporazum nalagao je protjerivanje Radničke partije Kurdistana, poznate kao PKK, iz Sirije. Sporazum je također dao Turskoj pravo da pod određenim okolnostima preduzme mjere protiv boraca PKK do pet kilometara na teritoriju Sirije.
Turska je dugo tvrdila da se SDF – posebno Kurdske jedinice za zaštitu naroda koje čine središnju komponentu te borbene snage – ne razlikuje od PKK. Međutim, upitno je koliko je taj sporazum iz 1998. primjenjiv u sadašnjim okolnostima ,26 godina kasnije.
“Što se tiče Adanskog sporazuma, Ankari i Damasku bi bio potreban novi nacrt budući da se politički, društveni i demografski teren u Siriji toliko dramatično promijenio da bi se takav sporazum mogao nazvati sporazumom iz Moskve ili Astane”, rekao je Ozeren. “Situacija u Siriji više se ne odnosi samo na zabrinutost Ankare u vezi s PKK”.
Sirija također tvrdi da Ankara podržava grupe koje Damask smatra teroristima. Dakle, svaki potencijalni sporazum bi zahtijevao garanta – naime Rusiju – koja bi igrala ključnu ulogu u posredovanju i nadgledanju implementacije.
Salih tvrdi da je “najbolje rješenje” za SDF postizanje dogovora s Assadom oko “neke vrste lokalne autonomije” koja omogućava njegovim snagama da djeluju kao lokalne sigurnosne snage “unutar šireg okvira” sirijske vlade.
Ovo neće biti moguće bez uplitanja Washingtona.To do sada nije učinjeno, a vidjet ćemo hoće li biti, posebno nakon američkih predsjedničkih izbora.
