PISjournal – U prilično iznenađujućem potezu, 16. septembra, Evropski parlament je objavio rezoluciju o novoj strategiji EU-Kina. Ovaj dokument od 18 stranica, u kojem se „Kina“ spominje više od 160 puta, objavljen je odmah nakon što je američki predsjednik Joe Biden, zajedno sa svojom vjernom anglosaksonskom braćom iz Australije (premijer Scott Morrison) i Britanije (premijer Boris Johnson), sklopio novi sporazum sličan hladnoratovskom, općenito poznat kao “AUKUS”. Zašto je to iznenađujuće?
Adriel Kasonta
Ono što je zajedničko za oba događaja je to što imaju za cilj pojačati prisustvo zapadnih sila u indo-pacifičkoj regiji u nastojanju da se suprotstave usponu Kine.
Postavljanje scene za veliku blamažu
Ili je neko bio jako brz i preko noći pripremio rezoluciju EU (što je nemoguće), ili je već čekao u redu da se spektakularno, s pozorišnom dramaturgijom, objavi nakon što su glavni počinitelji protukineskog napada napali svoje vodstvo, kako bi Evropa mogla ići naprijed.
“Moramo preživjeti sami, kao i drugi”, rekao je visoki predstavnik EU za vanjsku politiku Josep Borrell prilikom najave velike strategije bloka za indo-pacifičku regiju, podsjećajući na mantru francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o “strateškoj autonomiji”.
Borrell se, također, osvrnuo na gubitak Mornaričke grupe u iznosu od 40 milijardi američkih dolara koji je premijer Morrison otkazao favorizirajući podmornice na nuklearni pogon izgrađene uz američko znanje. “Razumijem u kojoj mjeri je francuska vlada razočarana”, zaključio je diplomata.
Predsjedavajući EU, Charles Michel, dalje je ustvrdio da AUKUS “pokazuje potrebu za zajedničkim pristupom EU u regiji od strateškog interesa”.
Dakle, koji je zapravo „strateški interes“ EU-a u indo-pacifičkoj regiji i koji „zajednički pristup“ želi prihvatiti da bi to postigla?
Oživljavanje priče o “žutoj opasnosti”
„Kina ostvaruje jaču globalnu ulogu i kao ekonomska sila i kao akter vanjske politike, što predstavlja ozbiljne političke, ekonomske, sigurnosne i tehnološke izazove za EU, što zauzvrat ima značajne i dugotrajne posljedice po svjetski poredak, i predstavlja ozbiljnu prijetnju multilateralizmu zasnovanom na pravilima i temeljnim demokratskim vrijednostima”, možemo pročitati u tački B rezolucije.
Tačka C dokumenta izražava žaljenje zbog jednopartijskog sistema Kine i posvećenosti Kineske komunističke partije marksizmu-lenjinizmu, što je, navodno, onemogućava da prihvati „demokratske vrijednosti poput slobode pojedinca, slobode govora i slobode vjeroispovijesti”, jer se odvija u civilizovanijim dijelovima svijeta poput Evrope i SAD-a.
Suštinski dio rezolucije odnosi se na preporuku upućenu potpredsjedniku komisije / visokom predstavniku Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (VP / HR) i Vijeću o važnosti razvoja „pouzdanija, sveobuhvatnija i dosljedna strategija EU-Kina koja ujedinjuje sve države članice i oblikuje odnose s Kinom u interesu EU-a u cjelini”, koja se može naći u članku 1 (a).
Prema članu 1 (b) možemo vidjeti da bi se ova strategija trebala temeljiti na sljedećih šest stubova:
1. Otvoreni dijalog i saradnja o globalnim izazovima;
2. Pojačano angažovanje na univerzalnim vrijednostima, međunarodnim normama i ljudskim pravima;
3. Analiza i identifikacija rizika, ranjivosti i izazova;
4. Izgradnja partnerstva sa partnerima koji razmišljaju isto;
5. Njegovanje otvorene strateške autonomije, uključujući trgovinske i investicione odnose;
6. Odbrana i promocija ključnih evropskih interesa i vrijednosti pretvaranjem EU u efikasnijeg geopolitičkog aktera.
Svaki stub sadrži više članaka, pa ću obratiti pažnju samo na one najvažnije.
Iako se mora priznati da su neki od stubova zaslužni u zalaganju za prijeko potrebnu saradnju na “sprječavanju Afganistana da postane nova teroristička baza i odvraćanju Sjeverne Koreje od nastavka nuklearnog programa”, ili rješavanju pitanja poput okoliša i klimatske promjene, ekonomski oporavak nakon pandemije i borba protiv globalne zdravstvene krize, mora se priznati da je ukupni ton izrazito snishodljiv, da ne kažem neokolonijalan.
Zavadi pa vladaj
Među nekoliko pritužbi i nečuvenih zahtjeva, možemo vidjeti tekući obrazac primjene onoga što Antony Anghie, profesor na Pravnom fakultetu Nacionalnog univerziteta u Singapuru i generalni sekretar Azijskog društva za međunarodno pravo, naziva „dinamikom razlike“.
U ovom slučaju imamo posla s „razlikom“ između civiliziranih demokratskih evropskih vrijednosti i neevropskih komunističkih autoritarnih vrijednosti, pri čemu se ljudska prava prikazuju kao srž stvari.
Iako su ljudska prava najdragocjenija nagrada koju formalno kolonizirani svijet dobija tokom tekuće borbe sa zapadnim kolonijalnim silama, u ovom dokumentu, prema članku političke teoretičarke na Univerzitetu Oxfordu Jeanne Morefield „Kad je neoliberalizam oteo ljudska prava“ objavljenom u časopisu Jacobin 1. maja 2020. godine, služe kao „oružje koje će se koristiti protiv antikolonijalnih projekata“ poput, npr., Inicijative „Pojas i put“.
Vrijedno je spomenuti da Brisel BRI (Inicijativa Pojas i put) doživljava kao „prijetnju koja potiče iz Kine“, među ostalim inicijativama poput „strategije dvostruke cirkulacije, 14. petogodišnjeg plana i Made in China 2025, Kineskih standarda 2035 i politike 16+1, uključujući i modernizaciju vojske i povećanje kapaciteta” – kao što možemo pročitati prema članu 22 u rezoluciji.
“Želimo stvoriti veze, a ne ovisnosti”, rekla je predsjednica Komisije Ursula von der Leyen promovirajući projekt “Global Gateway” čiji je cilj nadmetanje s BRI. “Želimo stvoriti veze, a ne ovisnosti”, nastavila je s ubodom usmjerenim na Peking.
“Dobri smo u finansiranju puteva. Ali nema smisla da Evropa izgradi savršenu cestu između rudnika bakra u kineskom vlasništvu i luke u kineskom vlasništvu. Moramo postati pametniji kada je riječ o ovakvim ulaganjima”, zaključila je Von der Leyen, dodajući da će se prioritet dati nastojanjima za povezivanje za koja se očekuje da će biti raspravljena na regionalnom samitu sljedećeg februara.
Njeni komentari uklapaju se u naraciju o tekućoj kampanji podmetanja koja Kinu optužuje za prakticiranje „diplomatije zamke u dugovima“, koja za poznavaoce te teme nije ništa drugo do „meme“ koju je indijska propaganda izmislila 2017. godine, kao što je Deborah Bräutigam, Bernard L. Schwartz profesor međunarodne političke ekonomije i direktor kinesko-afričke istraživačke inicijative na Fakultetu za napredne međunarodne studije Univerziteta Johns Hopkins (SAIS), tvrdi se u članku objavljenom u časopisu Area Development and Policy 9. decembra 2019. godine.
Najjednostavnije rečeno, “Kineska zamka duga je mit”, kako je to opisano u časopisu The Atlantic u koautorstvu Bräutigama s Meg Rithmire, vanrednom profesoricom Warren McFarlan na Harvard Business School.
Ljudska prava i prikladni dvostruki standardi
Idući dalje sa svojim naoružavanjem ljudskih prava, entiteta koji je “nerazvijen u Africi”, podsjećajući na čuvenu knjigu Waltera Rodneya istog naslova, rezolucija također poziva “Visokog komesara UN-a za ljudska prava da pokrene nezavisne pravne istrage za navodni genocid, navodne zločine protiv čovječnosti i kršenja ljudskih prava, uključujući programe prisilnog rada koji se odvijaju u nekoliko regija u Kini”, tačnije u Xinjiang-u.
Iako kompleks “bjelačkog spasitelja” vidljivo proizlazi iz gotovo svih tačaka ove neokolonijalne rezolucije, Evropa, koja se obavezuje tražiti poseban trgovinski sporazum sa Tajvanom, želi se miješati u unutrašnja pitanja Hong Konga (jasan odmak od politike „jedne Kine“) i rasporediti (koliko god to zvučalo cinično, imajući u vidu njegov pomorski potencijal) više brodova u Južnom kineskom moru kako bi zadržala pod kontrolom rastuću ne-kavkasku moć, i zahtijeva od Kine da stavi “princip reciprociteta u svoju srž” kada je u pitanju njihov bilateralni trgovinski i investicioni odnos.
Ali ovaj „zapadni politički koncept … nije početak“, citiram hongkongškog privatnog investitora iz Francuske, Davida Bavereza, s kojim sam razgovarao za Asia Times u martu.
“Ako sam Kinez, kako mi možete ponuditi reciprocitet kada vam otvorim tržište od 1,4 milijarde potrošača?” upitao je Baverez.
Sat sudnjeg dana i dalje otkucava
Unatoč tome što navodno traži veličinu “strateške autonomije”, EU insistira na politici “razvoja i promicanja ambicioznog i dinamičnog transatlantskog odnosa s američkom vladom, zasnovanog na našoj zajedničkoj historiji, vrijednostima i interesima, u okviru Transatlantskog dijaloga o Kini.”
To u praksi znači da Brisel ne samo da želi uskladiti svoju vanjsku politiku prema Pekingu s politikom SAD-a u pokušaju da podrži svoje nastojanje da održi globalnu hegemoniju, nego pritom opasno preuveličava svaku potencijalnu prijetnju koja može doći iz Kine i njenog političkog sistema.
Vođena trgovačkim i ekonomskim motivima, Evropa pokušava opravdati zapadnu ekspanziju i svoju navodnu moralnu dominaciju pokretanjem nove “civilizacijske misije”, no ovaj put usmjerena na kineske komunističke barbare, čije je bogatstvo toliko primamljivo, ali čije se postojanje prezire.
Ono što se mora zapamtiti je da “zadržavanje Kine nije izvodljiva opcija”, kako je prije nekog vremena napisao britanski novinar Martin Wolf u izdanju istog naslova u Financial Timesu. Stoga se ne može učiniti mnogo osim početka nuklearnog rata s drugom najvećom ekonomijom na svijetu i konačnog uništenja cijele planete u okviru ovog scenarija sličnog dr. Strangeloveu.
Znajući to i učeći iz svojih često neslavnih iskustava u ophođenju sa vanevropskim narodima u prošlosti, Brisel bi se trebao suzdržati od oponašanja maksimalističkog pristupa koji se pojavio u SAD-u, jer će zauzvrat bez sumnje proizvesti još više tvrdolinijaša u Srednjem kraljevstvu.
Uostalom, da parafraziramo riječi Philipa Stephensa, direktora uredništva i glavnog političkog komentatora Financial Timesa, padanje u zagrljaj Washingtona ne znači autonomnu vanjsku politiku.
“Evropljani još uvijek ne razmišljaju strateški o tome gdje su njihovi vlastiti ključni interesi”, rekao je Kishore Mahbubani u svom intervjuu pokojnog Andrewa Moodyja za China Daily objavljenom 12. maja 2020. godine, dodajući da pogrešno “nastavljaju smatrati da su njihovi ključni strateški interesi u skladu s onim Sjedinjenih Država.”
Istaknuti bivši singapurski diplomata također je objasnio da je “ključni dio riječi geopolitika je ‘geo’, a to se odnosi na geografiju”.
Budući da EU nastoji da se pretvori „u efikasnijeg geopolitičkog aktera“, političarima i kreatorima politike u Evropi bilo bi dobro savjetovati da izađu iz sjene Washingtona i umjesto da dodaju više goriva u sve neprijateljskiju konkurenciju između dvije najveće ekonomije u svijetu pokušava dati sve od sebe da Brisel postavi kao vjerodostojnog posrednika.
Za početak, umjesto da se natječu, trebali bi slušati Mahbubanija i započeti partnerstvo s Kinom “kako bi razvili Afriku kako bi spriječili buduće migrantske valove” s tog kontinenta. Ako ne uspiju ovo ispravno shvatiti i “slijediti svoje srce, umjesto glave”, uskoro neće biti Evrope, koju toliko žele sačuvati pridruživši se SAD-u u antagonizaciji svog najvažnijeg saveznika u rješavanju najhitnijih izazova budućnosti.
Sada je vrijeme. Druge šanse neće biti.
