Admir Lisica
Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
PISjournal – Dogovor se postiže u trenutku kada dvije sukobljene strane postaju svjesne da ne mogu dobiti maksimum, a Ukrajina i Rusija polahko shvataju kako u ovakvoj konstelaciji odnosa niko ne može “odnijeti cijeli plijen”.
U takvim trenucima, pokušaj izlaza kroz dogovor se nameće kao realno rješenje. Prema različitim izvorima koji su nam dostupni, možemo zaključiti kako niko na frontu ne ostvaruje drastičan napredak, ali da ljudi i dalje ginu uz izdvajanje ogromnih resursa. Rusija će u narednim sedmicama sasvim sigurno nastojati da zaposjedne što je više moguće teritorije kako bi im pregovaračka pozicija bila jača, a svjesni da Trump i aktuelna administracija prednost daju real politici i moć, u odnosu na ostale aspekte.
Rusija je iscrpljena agresijom na Ukrajinu, ali je jasno kako je i Ukrajina umorna i da nije sigurna kako će u predstojećem periodu imati pomoć kakvu je imala od zapadnih zemalja u prvim godinama rata. Mišljenja sam da će Ukrajina kroz mirovne pregovore morati da preda određene teritorije na upravu Rusiji, ili da će na područijima koje zaposjela unutar Ukrajine, instalirati vlast koja će postupati prema smjernicama Moskve. Kako god, jasno je da će se Ukrajina morati privići na novu geopolitičku realnost, te da će morati odustati od maksimalističkih zahtjeva koji su podrazumijevali povratak svih teritorija uključujući Krim, te članstvo u NATO, koje trenutno djeluje nerealno.
Djeluje sve izvjesnije kako će Ukrajina izgubiti političku kontrolu nad područijama koje je Rusija okupirala, te tu dolazimo do odgovora na Vaše pitanje o doktrini ograničenog suvereniteta.Moguće je da će određene teritorije biti prema dogovorima pod kontrolom mirovnih snaga, ili da će Rusi uspostaviti određene stepene političke autonomije visokog stepena. Najveći poraz Ukrajine bio bi da preko 20% teritorije ostane izvan Ukrajine, ali i u slučaju da Rusija politički preuzme kontrolu, to neće biti scenariji kakav je na početku zamišljao Zelenski.
Čini se da iako Rusija to javno neće reći, kako svako mirovno rješenje za njihovu stranu izgleda dobro, dok će se Ukrajinci morati suočiti sa realnim stanjem na frontu, te shodno tome racionalizirati svoje zahtjeve.
Ovo važi za aktuelnu situaciju, a jasno je kako bi se stanje na terenu moglo promijeniti u narednim sedmicama, što bi u konačnici diktiralo i pozicije tokom pregovora. Sjetite se agresije na Bosnu i Hercegovinu, te napetosti u kontekstu Dejtonskog mirovnog sporazuma. I tada su postojale razne pretpostavke o tome šta bi se moglo desiti ukoliko se kaže “ne” Amerikancima.
Jasno je kako je u interesu i ove američke administracije da budu upamćeni kao ti koji su završili rat, te da Trump može reći da je ispunio svoje najave da će biti taj koji završava, a ne počinje ratove. Ukrajina je svjesna da bez podrške SAD ona sama ne može biti konkurentna prema Rusiji. Također, kao što se u prošlosti to do sada dosta puno moglo spoznati, ovako podijeljena Evropa, s porastom desnice, te previše ovisnosti o SAD, nije sposobna tako velika pitanja rješavati samostalno. Ukrajina je svjesna toga da SAD uprkos svim nedostacima, i dalje važe za svjetskog hegemona broj 1 u svijetu.
SAD su trenutno usamljeni na ljestvici supersila, te iako je Kina tu blizu, još uvijek nije kompletna sila poput SAD. Za evropske države ne možemo ni govoriti da imaju kapacitete približne SAD. Stoga smatram da će Ukrajina prihvatiti ono što bude zvanični stav SAD, te da neće prkositi onima koji ih održavaju u životu trenutno. SAD slijede ono što smatraju svojim interesom, a u kontekstu Ukrajine, neće im biti cilj da dopuste Putinu da provede svoje ciljeve, ali neće ni dopustiti da Zelenski prkosi njihovim zamislima na vanjskopolitičkom planu.
U ovakvim situacijama osim realnog stanja na terenu, značajnu ulogu igra i diplomatska moć aktera. Planovi su podložni prilagođavanju, te nisam siguran da će dosadašnje ponuđene verzije biti konačno slovo. Mišljenja sam da će prije zvaničnog prihvatanja nekog od rješenja koja se nameću, biti obavljenje mnogobrojne konsultacije različitih aktera uključenih u proces.
Bošnjaci podržavaju Ukrajinu, jer se poprilično poistovjećuju sa onim kroz šta trenutno prolaze Ukrajinci. Također, ruska strana i dobrovoljci ove države su učestvovali u agresiji protiv Bosne i Hercegovine, na strani bosanskih Srba i njihove Vojske republike srpske. Hrvati, reklo bi se da većinom zauzimaju ukrajinsku stranu, ali koketiranja koja je Dragan Čović, lider najveće stranke bosanskohercegovačkih Hrvata – HDZ-a iskazivao sa ruskom stranom, te čvrstim odnosima sa Dodikom, koji gaji bliske veze sa Putinom i njegovim saradnicima, mogu zbuniti nekog neinformiranog posmatrača.
Srpska strana Rusiju vidi kao zaštitnika i potencijalnog saveznika, te je jasno da se uz isticanje podrške Rusiji pozivaju na “historijsko” prijateljstvo. Ukrajina je tema unutar bosanskohercegovačkog javnog diskursa, zbog geopolitičke povezanosti sa situacijom u Bosni i Hercegovini.
Jasno je da bi potpuna pobjeda Rusije imala negativan odjek na regjon, a posebno bi se tome radovale separatističke snage unutar Bosne i Hercegovine. Stoga je jasno kako svi oni koji vole državu Bosnu i Hercegovinu, bili oni Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, ne navijaju za promjene granica silom, te se nadaju epilogu koji bi podrazumijevao da on neće utjecati na stabilnost u regionu.
