Gloria Shkurti Ozdemir
PISjournal – Prema najnovijim podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA), podatkovni centri su 2024. godine potrošili 415 teravat-sati električne energije, što odgovara približno 1,5 posto ukupne svjetske potrošnje električne energije. Očekuje se da će se ta brojka udvostručiti do 2030. godine i premašiti ukupnu potrošnju električne energije Japana. U Sjedinjenim Američkim Državama sami podatkovni centri činit će gotovo polovinu rasta potražnje za električnom energijom do kraja ove decenije. Zemlja će za podatkovne centre izdvajati više električne energije nego za sve energetski intenzivne industrije zajedno.
Umjetna inteligencija se najčešće doživljava kao softver, algoritmi i cloud service. Međutim, njeno širenje ponovo stvara ovisnost o najtradicionalnijoj infrastrukturi industrijskog doba, uključujući elektrane, visokonaponske dalekovode, trafostanice, transformatore, sisteme za hlađenje, zemljište i vodu. Najnaprednija digitalna tehnologija našeg vremena ponovo čini najstarije oblike fizičke infrastrukture strateški važnim. Ono što je na kocki jesu tehnološki kapacitet, suverenitet i geopolitička moć.
Digitalna ekonomija nikada zapravo nije bila nematerijalna. Umjetna inteligencija je ne čini odjednom fizičkom. Umjesto toga, ona čini njene materijalne temelje daleko vidljivijim, intenzivnijim i strateški presudnijim. Te temelje treba razumjeti kao slojevitu strukturu koju čine izvori energije, proizvodnja električne energije, prijenosne mreže, podatkovni centri, čipovi i računarska sposobnost, modeli i, konačno, aplikacije. Sposobnosti na višim nivoima ograničene su kapacitetima i ranjivostima slojeva koji se nalaze ispod njih.
Ograničenje nisu ideje, već red čekanja
Uobičajeno objašnjenje utrke usmjereno je na čipove, modele, podatke, kapital i talente. Ipak, jedan ključni resurs dosljedno se izostavlja s tog spiska: električna energija. Iako je revolucija po svojoj prirodi digitalna, njeno usko grlo je fizičko.
Da bismo razumjeli šta to znači, dovoljno je pogledati kako se gradi veliki podatkovni centar. Kompanija može kupiti zemljište, izgraditi zgradu i naručiti procesore vrijedne milijarde dolara. Ali postrojenje ne može izvršiti niti jedan jedini proračun dok se ne poveže na električnu mrežu. Nadležni organi procjenjuju da li bi ogromno novo opterećenje moglo narušiti ravnotežu mreže, planiraju neophodna ulaganja u prijenosne vodove i transformatore te pribavljaju potrebne dozvole. Svi koji traže priključenje moraju stati u red, a u nekim regijama taj se red godinama gotovo uopće ne pomjera. Zbog toga ključna mjera u ovom sektoru više nije cijena električne energije, već brzina kojom određena lokacija može dobiti pristup električnoj energiji.
Drugi izazov jeste to što najavljeni kapacitet nije isto što i stvarni kapacitet. Prema analizama redova za priključenje na elektroenergetsku mrežu u SAD-u, više od 1.000 gigavata novih projekata proizvodnje električne energije čeka na priključenje prije 2030. godine. Međutim, neki od tih projekata nikada neće biti završeni, neki od završenih samo će zamijeniti elektrane koje odlaze iz sistema, a budući da vjetar i sunce ne proizvode jednaku količinu električne energije svakog sata, instalirani kapacitet nije isto što i pouzdani kapacitet. Kada se svi ovi faktori uzmu u obzir, do 2030. godine na mrežu se iz tog bazena od 1.000 gigavata može dodati samo oko 33 gigavata pouzdanog kapaciteta. Kada se uključi i proizvodnja koju objekti izgrade na vlastitim lokacijama, ukupna brojka raste na 82 gigavata. Na papiru postoji obilje, ali na mreži postoji oskudica. Stoga možemo reći da ograničenje nisu ideje, već red čekanja. Ideja za novi model može nastati za nekoliko dana, ali dalekovodu potrebnom za njegovo pokretanje trebaju godine.
Četiri modela
Ovo ograničenje preoblikuje geografiju utrke kroz četiri strateška modela.
SAD imaju jasnu prednost u naprednim modelima, vrhunskim čipovima i tržištima kapitala. Ipak, u nekim regijama čekanje na priključenje na mrežu može trajati i do sedam godina, narudžbe transformatora i plinskih turbina protežu se na nekoliko godina, a procedure izdavanja dozvola i dalje su dugotrajne. Zbog pojednostavljenih procedura i bržeg priključenja na mrežu, podatkovni centar za umjetnu inteligenciju u Kini može biti završen šest do šesnaest mjeseci ranije nego u SAD-u.
Kina, u međuvremenu, nastoji pretvoriti mobilizaciju infrastrukture u tehnološku prednost. SAD čine 45 posto globalnih kapaciteta podatkovnih centara, dok Kina čini 25 posto. Peking je računarsku infrastrukturu odredio kao strateški prioritet u svom novom petogodišnjem planu i provodi prostornu strategiju koja usklađuje potražnju na istoku s proizvodnjom obnovljive energije na zapadu. Dok se SAD uglavnom pitaju gdje mogu pronaći dovoljno električne energije za umjetnu inteligenciju, Kina se sve više pita kako računarski kapacitet može apsorbirati električnu energiju koju mreža nije u stanju prihvatiti. To ne znači da je problem riješen. U prvoj polovini 2026. godine približno devet posto proizvodnje energije iz sunca i vjetra nije se moglo integrirati u mrežu. Cijene, dizajn tržišta i uska grla u prijenosnoj mreži također ostaju stvarna ograničenja za Kinu.
Zemlje Zaljeva predstavljaju treći model. Njihova strategija jeste da obilje energije i kapitala direktno pretvore u računarski kapacitet. Ujedinjeni Arapski Emirati pustili su u rad 5,6 gigavata kapaciteta kroz prvi civilni nuklearni energetski program u regiji i nastoje proširiti kapacitete svojih podatkovnih centara na gigavatni nivo. Geopolitički utjecaj koji je stvoren zahvaljujući prihodima od ugljikovodika tako bi mogao postati novi izvor tehnološke poluge. Ipak, samo obilje energije nije dovoljno da se pretvori u moć umjetne inteligencije. Zbog ekstremno visokih temperatura, hlađenje čini više od 40 posto potrošnje energije podatkovnih centara u zemlji. Pristup naprednim čipovima također ostaje neizvjestan zbog američkog režima distribucije čipova. Velika međunarodna partnerstva UAE-a u oblasti podatkovnih centara stoga služe kao strategija zaštite od rizika.
Evropski test
Četvrti model zaslužuje posebnu pažnju jer najjasnije pokazuje odnos između digitalnog i infrastrukturnog suvereniteta. Evropa je tehnološki suverenitet, evropske računarske kapacitete, autonomiju oblaka i domaću proizvodnju čipova stavila u središte svoje agende. Istovremeno, energetski sloj na kojem te ambicije moraju počivati doživio je najveći poremećaj u posljednjih nekoliko godina. Od početka rata u Ukrajini, ukapljeni prirodni gas uglavnom je zamijenio ruski gas koji je stizao cjevovodima. To je predstavljalo napredak u smislu diversifikacije dobavljača, ali je Evropu istovremeno pomjerilo s ovisnosti o jednom cjevovodu prema ovisnosti o volatilnosti globalnog spot tržišta, prvenstveno o američkom izvozu. Industrijske cijene električne energije koje dosežu približno dva i po puta više nivoe nego u SAD-u još su jedna posljedica takve strukture. To otvara fundamentalno pitanje: može li Evropa uspostaviti stvarni suverenitet u oblasti umjetne inteligencije bez dovoljno sigurnog energetskog sloja koji se nalazi ispod njega?
Događaji tokom prošlog ljeta otkrili su drugu ranjivost. Uzastopni toplotni valovi doveli su upotrebu klima-uređaja do rekordnih nivoa. Istovremeno, rast temperatura rijeka primorao je Francusku da smanji proizvodnju iz nuklearnih elektrana, dok su niski vodostaji utjecali na druge elektrane u srednjoj Evropi. Ponuda se smanjila upravo u trenutku kada je potražnja dostigla vrhunac. Budući da Francuska izvozi električnu energiju susjedima, to je postalo kontinentalni, a ne samo nacionalni problem. Solarna proizvodnja pokrivala je veliki dio manjka tokom dana, ali se pravi pritisak pojavio u večernjim satima. Posljedice su jasne za podatkovne centre, kojima je potrebna neprekidna električna energija tokom cijelog dana i noći. Ono što određuje može li energetski sistem podržati infrastrukturu umjetne inteligencije nije njegov godišnji prosjek, već način na koji funkcioniše tokom najtežih sati. Zbog toga i razlike unutar samog kontinenta postaju presudne. Francuska ima snažnu osnovu, proizvodeći približno 70 posto električne energije iz nuklearne energije i najavljujući plan vrijedan 109 milijardi eura (218 milijardi dolara) za infrastrukturu umjetne inteligencije. U Irskoj, nasuprot tome, podatkovni centri sada troše gotovo četvrtinu električne energije u zemlji. Operator mreže godinama je obustavljao nova priključenja, a sada od objekata koji traže priključak zahtijeva da osiguraju vlastite proizvodne kapacitete.
Ova unutrašnja divergencija stvara novu geografiju digitalne infrastrukture u Evropi. Računarski kapaciteti pomjeraju se prema regijama u kojima se pristup električnoj energiji, kapacitet mreže, troškovi i političko odobrenje međusobno poklapaju. Evropa ne može regulacijom postići suverenitet u oblasti umjetne inteligencije. Ona također mora izgraditi infrastrukturu koja taj suverenitet čini mogućim. Sposobnost donošenja pravila ostaje najveća snaga Evrope, ali stvarni tehnološki suverenitet sve više zavisi od sposobnosti da fizički ugosti računarsku infrastrukturu i napaja je električnom energijom tokom najtežih sati. Evropa također pokazuje da suverenitet ne znači potpunu samodovoljnost. Budući da evropske zemlje djeluju kroz međusobno povezano tržište električne energije, prekogranične prijenosne vodove i zajedničke institucije, nijedna od njih ne gradi potpuno samodovoljan sistem. Pitanje nije izbor između ovisnosti i nezavisnosti. Riječ je o razlikovanju upravljive međuzavisnosti od strateške ranjivosti.
Infrastrukturni suverenitet
Pravo pitanje nije koja zemlja ima više električne energije, već koje države mogu povezati energiju, elektroenergetske mreže, podatkovne centre, čipove, kapital i sposobnost političkog odlučivanja. Energija je oduvijek bila strateška jer pokreće industrijsku proizvodnju, transport i vojne kapacitete. Danas dobija još jednu funkciju. Umjetna inteligencija pretvara električnu energiju u direktan input za širok spektar sposobnosti, od treniranja modela i zaključivanja velikih razmjera do autonomnih sistema i sistema za podršku odlučivanju. To znači da se strateškoj ulozi energije dodaje još jedna dimenzija.
Ovaj pritisak već oblikuje ulaganja u energetiku. Kratkoročno će dodatno opterećenje podržavati prirodni gas, obnovljivi izvori energije, skladištenje energije, postojeći nuklearni kapaciteti i proizvodnja iza brojila, odnosno proizvodnja koju objekti izgrade bez čekanja na priključenje na mrežu. Dugoročno će nuklearna energija imati veću ulogu. Ipak, čak i ako se realizira svaki nuklearni sporazum koji su tehnološke kompanije do sada najavile, proizvodnja koja bi iz njih proizašla neće zadovoljiti ni petinu očekivane potražnje. Bez obzira na to koja tehnologija bude odabrana, ulaganja u prijenos i elektroenergetsku mrežu ostat će od ključne važnosti. Zbog toga pitanje ko snosi troškove postaje neizbježno političko pitanje. Kako se troškovi novih prijenosnih vodova, transformatora i elektrana prenose na postojeće potrošače, tako raste javno protivljenje, zajedno sa zabrinutošću zbog korištenja vode i zemljišta. Ukratko, pitanje glasi: ko može proizvesti i prenijeti energiju koja je potrebna umjetnoj inteligenciji, koliko brzo, iz kojih izvora, na čiji trošak i pod čijom kontrolom?
Suverenitet u oblasti umjetne inteligencije stoga treba razumjeti kroz slojeve. Energija, proizvodnja, mreža, podatkovni centri, čipovi, modeli i aplikacije nisu nezavisne komponente. Oskudica, ranjivost ili vanjska kontrola na nižim slojevima određuju granice sposobnosti i suvereniteta na višim slojevima. Ambicije za suverenu umjetnu inteligenciju i nacionalnu infrastrukturu oblaka ostaju ograničene tim granicama. U tom kontekstu, energetski suverenitet ne znači potpunu nezavisnost. On znači sposobnost osiguravanja dovoljne, pouzdane i pristupačne energije za strateški važnu tehnološku infrastrukturu, bez prihvatanja neprihvatljivih vanjskih ranjivosti. Ta sposobnost može se graditi i kroz savezništva, uvoz, prekogranične elektroenergetske veze, partnerstva u oblasti oblaka i diversificirane lance snabdijevanja.
Umjetna inteligencija ne preokreće digitalizaciju. Ona čini vidljivim i intenzivira fizičke temelje od kojih je digitalizacija oduvijek zavisila. Naredna faza utrke neće biti ograničena na laboratorijske proboje, proizvodnju čipova, performanse modela i talente. Presudna će biti i sposobnost država da izgrade, finansiraju, povežu, zaštite i upravljaju energetskim i infrastrukturnim sistemima koji podržavaju računanje velikih razmjera. Umjetna inteligencija možda jeste digitalna. Ali ekonomska i geopolitička moć koja je čini mogućom postaje sve više fizička.
