Mario Stefanov
Nadolazeća velika ekonomska kriza pokrenuta na podlozi pandemije koronavirusa i u sjeni novog biološkog hladnog rata svojim učincima otvorit će novo poglavlje globalne neoliberalne ekonomije.
Ona je po svim svojim odrednicama, zapravo, ekonomija katastrofe, koja preživljava producirajući sve snažnija kataklizmična stanja, koja pak pokreću valove ekonomskih kriza. One povlače bogatstvo i na državnim i na globalnim razinama prema gore – od slabijih prema jačim. Na taj način oligarhijski vrh piramide svakom novom katastrofom kao što je za trajanja prethodne ekonomske krize bila prijetnja potpunog bankarskog sloma, a sada zastrašujuća i po ekonomiju pogubna pandemija koronavirusa, postaje sve moćniji, a ostatak društva i stanovništva sve slabiji.
Pojednostavljeno rečeno, prvom istinskom globalnom ekonomskom krizom neoliberalne ere induciranom slomom banaka i financijske industrije omogućeno je masovno spašavanje ugroženih banaka novcem svih poreznih obveznika, financijskim injekcijama iz državnih proračuna. U protivnom, tvrdilo se kako bi se slom financijskog sektora prenio na gospodarstva nacionalnih država koje bi se ugušile u narasloj nezaposlenosti zbog masovnih gubitaka radnih mjesta.
Velika pljačka državnoga novca, odnosno novca svih građana pojedinih država koje su sudjelovale u rješavanju krizne situacije njegovim direktnim transferima u najmoćnije svjetske banke i financijske institucije, koje su se eto, jadne našle bez svoje krivnje pred propašću, uspjela je bez velikih otpora. Centri političke, financijske i gospodarske moći koji su vodili operaciju isisavanja novca od slabijih prema moćnijima uspjeli su uvjeriti većinu građana da su učinili dobro djelo i spasili ih, sačuvavši njihova radna mjesta. To je ujedno i najbizarnija odlika ekonomske krize od prije jednog desetljeća – neoliberalna oligarhija najmoćnijih država svijeta koju su sljedile i vladajuće elite ostalih država uspjela se medijski nametnuti kao spasitelj nacionalnih gospodarstava, slobodnog tržišta i radnih mjesta.
Indikativno, Island, kao jedina država koja nije pristala na spašavanje privatnih banaka i industrije financijskih usluga svojim vlastitim proračunom nije u konačnici doživjela ništa što su predviđali neoliberalni ekonomisti katastrofe. Odgovorni su završili pred sudovima, mnogi i u zatvorima, a gospodarstvo Islanda je glatko preživilo tadašnju gospodarsku krizu. Održali su slobodno tržište i to ne samo uskratom financiranja nesposobnih i špekulanata nego i primjenom državne prisile prema strukturama koje su ga pokušale uništiti. Kako je slobodno tržište ostalo u funkciji propao je onaj tko treba propasti, a sposobni poslovni subjekti i gospodarstvo su se ne samo održali na površini nego i unaprijedili. U konačnici to je bit i slobodnog tržišta i same ideje liberalizma.
