PISjournal – Posljednjih sedmica indijsku politiku uzburkale su kontroverze oko nečega što se još nije dogodilo: vladinog prekrajanja granica parlamentarnih izbornih jedinica, što će se vjerovatno dogoditi u narednih nekoliko godina, nakon što se izvrši novi popis stanovništva.Indiji
Problem je, tvrde južne države Indije, što će to nepravedno prebaciti ravnotežu političke moći na sjeverne države.
U indijskom Lok Sabhi (donjem domu parlamenta), mjesta su općenito raspoređena prema broju stanovnika: više ljudi obično znači više mjesta. Budući da onaj tko kontrolira većinu mjesta u Lok Sabhi može formirati vladu, veća populacija predstavlja veliku prednost.
Ali neobuzdani rast stanovništva u Indiji može doći na račun prosperiteta i društvenog napretka. Tako je Indija 1976. zamrznula razgraničenje (proces prekrajanja granica izbornih jedinica), čime je uvjerila države da mogu tražiti sporiji rast stanovništva bez žrtvovanja političkog utjecaja. Zamrzavanje je prvobitno trebalo da traje do 2001. godine, ali je produženo ustavnim amandmanom, što znači da su današnje granice zasnovane na popisu iz 1971. godine.
Od zamrzavanja, južne države Indije spustile su stope fertiliteta na ili ispod nivoa zamjene, te su postigle značajan napredak u svojim pokazateljima ljudskog razvoja, uključujući stope pismenosti, zdravstvenu zaštitu, smrtnost majki i novorođenčadi i rodnu ravnopravnost. Sjever je lošiji u ovim oblastima, kao iu pogledu kastinske diskriminacije, nezaposlenosti i ekonomskog rasta, ali njegovo stanovništvo je nastavilo rasti.
Zamrzavanje razgraničenja uvijek je imalo vremensko ograničenje: do prvog popisa stanovništva nakon 2026. A vladajuća Bharatiya Janata Partija (BJP) je naznačila da, umjesto da ponovo produži zamrzavanje, namjerava provesti popis – onaj koji je bio zakazan za 2021. je više puta odgađan – i prekrajati mapu Indije prema izbornoj mapi.
BJP kaže da je to stvar pravičnosti: dobro uspostavljen princip „jedan čovjek, jedan glas, jedna vrijednost“ znači da svaki poslanik treba da predstavlja otprilike isti broj ljudi. Nedemokratski je, tvrde oni, da jedan poslanik predstavlja samo 1,8 miliona Keralita, dok drugi predstavlja 2,7 miliona birača u Utar Pradešu.
Lideri južnih država suprotstavljaju se tome da zasnivanje zastupljenosti samo na populaciji efektivno nagrađuje sjeverne države za njihov veći rast stanovništva, dok kažnjava južne države zbog stabilizacije njihove populacije i unapređenja ljudskog razvoja. Južne države već gledaju kako njihov udio u centralnim poreznim prihodima opada iz istog razloga.
Populacija može biti dovoljna da odredi zastupljenost u homogenom društvu, ali je nedovoljno u visoko raznolikom društvu. Zato Sjedinjene Države, na primjer, dijele po dva mjesta u Senatu svakoj državi, bez obzira na broj stanovnika. Slično tome, Evropska unija dodeljuje manjim zemljama članicama više mjesta u Evropskom parlamentu nego što bi njihov udio stanovništva opravdavao, prema principu koji se naziva „degresivna proporcionalnost“. Čak iu Indiji, Goi, manjim državama na sjeveroistoku i teritorijama kao što su Andamani, Diu i Lakshadweep imaju više poslanika po glavi stanovnika nego veće države.
Indija sadrži ogromnu raznolikost jezika, religija, demografskih profila i nivoa razvoja. Štaviše, pod indijskim „kvazi-federalnim“ sistemom, države same posjeduju određenu količinu moći. Dakle, iako je jednaka zastupljenost važna, državna autonomija i kulturna raznolikost također se moraju poštovati. To znači osigurati da jedna grupa (govornici hindi sa sjevera) ne može dominirati u donošenju odluka, bez obzira na potrebe, prioritete, iskustva i težnje drugih.
Ministar unutrašnjih poslova Amit Shah uvjerava južnjake da neće izgubiti ni jedno mjesto u novom razgraničenju. Ali to jednostavno znači da bi vlada stvorila više mjesta za naseljenije sjeverne države – gdje je koncentrisana podrška BJP-u. Neki predviđaju da bi Lok Sabha mogao biti proširen sa 543 člana na 753, dok drugi zloslutno primjećuju da nova zgrada parlamenta ima mjesta za 888 poslanika Lok Sabhe.
Ako se to dogodi, relativni politički utjecaj južnih država će opasti, a kritična platforma za debatu o najvažnijim pitanjima s kojima se Indija suočava bit će oslabljena. Neki su već zaprepašteni padom standarda parlamentarne debate. Znatno proširena Lok Sabha bila bi svedena na nešto slično Kineskoj narodnoj političkoj konsultativnoj konferenciji: tijelo preveliko za smislenu diskusiju, ostavljeno poslušno da ratificira vladine odluke.
Predvođeni glavnim ministrom Tamil Nadua, M.K. Staljin, južne indijske države formirale su Zajednički akcioni komitet kako bi zahtijevali da se sadašnji aranžman produži za još 25 godina. Ali ovaj aranžman čini Indiju manje demokratskom, jer zastupljenost po građaninu ne bi bila jednaka. Problem je u tome što bi promjena formule samo na osnovu popisa stanovništva bila jednako loša za indijsku demokratiju, ne samo zato što bi potkopala nacionalnu harmoniju i koheziju.
Ako se južnjaci osjećaju politički obespravljeni, mogli bi početi zahtijevati ustavne aranžmane za decentralizaciju moći i davanje veće autonomije državama. Ako se ovi pozivi ne čuju i ne usliše, neke usijane glave na jugu mogle bi čak početi tražiti odvajanje.
Ovo bi bilo loše za sve, jer Indija najbolje funkcioniše kao ujedinjena cjelina. Sjever i jug trebaju jedni druge. Sjeverne države, s mlađim stanovništvom, mogu obezbijediti radnike industrijski i socijalno razvijenijim južnim državama, na dobrobit svih.
Trenutna kontroverza nudi izvrsnu priliku za reafirmaciju i produbljivanje indijskog jedinstva, pronalaženjem rješenja koje potvrđuje međusobnu međuzavisnost njenih država. Cilj bi trebao biti ublažavanje tenzija između sjevera i juga promoviranjem ravnoteže i saradnje. U tu svrhu, Indiji je potrebno više dijaloga i veće državničke sposobnosti – s obje strane.
Indiji
