PISjournal – Razvoj događaja na terenu širom Zapadne Azije, posebno nakon perioda pojačanih tenzija i naknadnog nastojanja da se postigne sporazum između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, pokazao je jasne znakove da arapske države u regiji preispituju i prilagođavaju svoje dosadašnje stavove.
U razdoblju nakon iransko-američkog sukoba, arapski donosioci odluka i političke elite sada s mnogo većim oprezom razmatraju političko-sigurnosne prijedloge i donose odluke, očekujući garancije potkrijepljene provjerljivim mehanizmima koji bi spriječili ponavljanje šteta iz prošlosti.
Ova promjena nije iznenadni zaokret, već rezultat desetljeća sigurnosnih, ekonomskih i geopolitičkih iskustava. Ta iskustva jasno su pokazala jednu činjenicu: ideja o „Iranu kojeg je moguće ukloniti“ nikada nije bila realna.
Tokom proteklih nekoliko godina dominantna strategija arapskih država Perzijskog zaljeva, posebno Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, zasnivala se na obuzdavanju Irana kroz izgradnju koalicija sa Sjedinjenim Američkim Državama i oslanjanje na zapadne sigurnosne kišobrane. Međutim, dugotrajni posrednički sukobi, ranjivost energetske infrastrukture i rastući sigurnosni troškovi naveli su ove zemlje da preispitaju takav pristup. Napadi na naftna postrojenja, učestale prijetnje u Hormuškom moreuzu i nestabilnost duž energetskih ruta poslali su istu poruku: dugotrajna konfrontacija i sukobi ne slabe Iran, već cijelu regiju izlažu sve većim rizicima.
U tom kontekstu, mogući sporazum između Irana i SAD-a djeluje kao geopolitički katalizator, ne zato što će nestati međusobne razlike, već zato što se mijenja okvir za njihovo upravljanje. Monarhije Perzijskog zaljeva sada jasnije nego ikada dolaze do zaključka da moraju prijeći s modela „sigurnosti protiv Irana“ na model „sigurnosti uz Iran“, iako će taj prijelaz biti postepen, oprezan i praćen brojnim rezervama.
Ovdje je riječ o ključnoj promjeni. Tokom posljednjih nekoliko godina komunikacijski kanali između Teherana i nekoliko arapskih prijestolnica postali su znatno aktivniji. Od sigurnosnih razgovora do obnove diplomatskih odnosa, znakovi novog pristupa postali su očigledni. Cilj tog pristupa jeste smanjenje tenzija, upravljanje krizama i izbjegavanje skupih iznenađenja. Čak i tokom četrdesetodnevnog rata, ove zemlje odoljele su očekivanjima i pritiscima Washingtona da prekinu diplomatske odnose s Iranom, zadržavajući otvorene komunikacijske kanale kako bi spriječile daljnju destabilizaciju regije. Taj proces započeo je mnogo prije bilo kakvog formalnog američko-iranskog sporazuma, a eventualni dogovor samo će ga dodatno ubrzati.
Na sigurnosnom planu arapske države kreću se prema onome što se može opisati kao „strateška diversifikacija“. Iako zadržavaju veze sa Sjedinjenim Američkim Državama, istovremeno aktivno rade na smanjenju potpune ovisnosti o Washingtonu. Umjesto toga, nastoje izgraditi višeslojnu ravnotežu kroz dijalog s Iranom i njegovim saveznicima, posebno Osovinom otpora, dok istovremeno produbljuju odnose s Kinom i Rusijom. Takav pristup odražava novo razumijevanje da se regionalna sigurnost više ne može prepustiti vanjskim silama.
I na ekonomskom planu pogled prema Iranu se mijenja. Veliko tržište, ogromne energetske rezerve i geostrateški položaj Irana kao važnog tranzitnog čvorišta predstavljaju značajnu priliku. Međutim, ta prilika podrazumijeva i konkurenciju. Luke na južnoj obali Perzijskog zaljeva, posebno u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kataru, već su učvrstile svoj položaj kao vodeći trgovački centri, a ponovno uključivanje Irana u globalnu ekonomiju moglo bi promijeniti postojeću ravnotežu. Zbog toga će ekonomski odnosi s Iranom predstavljati spoj saradnje i nadmetanja.
Na političkom planu svjedočimo rastu pragmatizma. Ideološki narativi koji su nekada naglašavali konfrontaciju postepeno ustupaju mjesto procjenama zasnovanim na odnosu koristi i troškova. Regionalne krize, od Jemena do Iraka, sve se više nastoje rješavati dijalogom. Iako taj proces nije ni završen ni nepovratan, on jasno pokazuje novi pravac razvoja arapske vanjske politike.
Na kraju, može se reći da u razdoblju nakon mogućeg sporazuma Iran za arapske države neće biti ni „apsolutni neprijatelj“ ni „potpuni partner“, već „neizbježna stvarnost“ – država koju treba obuzdavati, s njom upravljati odnosima i u određenim područjima sarađivati. Upravo na toj osnovi oblikuje se novi regionalni poredak, zasnovan ne na eliminaciji pojedinih aktera, već na redefiniranju odnosa među njima.
Ekskluzivno PISjournal
