PISjournal –Napad Izraela u utorak navečer na Dohu i ciljano gađanje rezidencija visokih dužnosnika Hamasa, ne samo da je zaoštrilo političku situaciju u regiji, već je i sudbinu pregovora o primirju u Gazi dovelo u neviđenu neizvjesnost.
Katar, koji je posljednjih godina igrao ključnu ulogu posrednika u krizama Gaze, nakon ovog neviđenog izraelskog poteza odlučio je suspendirati svoje posredništvo; odluka koja može odgoditi ili čak blokirati buduće moguće sporazume između Hamasa i Izraela. Do trenutka pisanja ovog izvještaja, nije službeno objavljeno da su visoki dužnosnici Hamasa poginuli, a izvori bliski pokretu naglašavaju da su politički lideri preživjeli napad.
Međutim, izvještaji navode da je u zračnom napadu na sastanak lidera Hamasa u Dohi poginulo pet osoba. Agencije su objavile imena poginulih: Jihad Lebd (Abu Bilal), direktor ureda Khalila al-Hayya, Humam al-Hayya, sin Khalila al-Hayya, Abdullah Abdulwahid (Abu Khalil) sa Basem Naeemom, Moumen Hassouna (Abu Omar) i Ahmed Abdulmalik (Abu Malik), što pokazuje da među poginulima nema glavnih lidera Hamasa. Ipak, u slučaju scenarija ubistva preostalih lidera Hamasa, posljedice bi mogle duboko uticati na budućnost vodstva ovog pokreta i sigurnosno-političke odnose u Gazi.
S druge strane, jedinstvena osuda ovog napada od strane arapskih zemalja, pa čak i nekih međunarodnih tijela, pokazuje da regija ulazi u novu fazu krhkih odnosa, u kojoj vojne akcije Izraela izazivaju ne samo reakcije Palestinaca nego i širok otpor arapskog svijeta. Istovremeno, izvještaji o prethodnoj obaviještenosti SAD-a o ovom napadu i implicitnom zelenom svjetlu Washingtona Izraelu postavljaju ozbiljna pitanja o ulozi Sjedinjenih Država u nedavnoj nestabilnosti na Bliskom istoku. U tom kontekstu, budućnost pregovora o primirju, vodstvo Hamasa, pa čak i uloga Katara kao kredibilnog regionalnog posrednika, sada su više nego ikada izloženi neizvjesnosti.
Izravan napad Izraela na katarski teritorij predstavlja prekretnicu u sigurnosnoj politici ovog režima. Dosad su izraelske prekogranične operacije uglavnom bile ograničene na susjedne zemlje poput Sirije i Libanona, ali ciljanje Dohe, u zemlji gdje se nalaze američke vojne baze i zapadni diplomatski centri, pokazuje da je Izrael ušao u novu fazu agresivne politike.
Sa geopolitičkog aspekta, ovaj potez nosi višestruke poruke; prvo, Tel Aviv želi pokazati da ne prepoznaje granice u praćenju lidera otpora i može djelovati čak u srcu najzaštićenijih arapskih prijestolnica. Drugo, napad je demonstracija moći prema osi otpora i nekim arapskim zemljama koje su posljednjih godina pokušavale biti mirovni posrednici. Izrael ovim potezom želi pokazati regionalnim akterima da je njihova sigurnost povezana s odlukama Tel Aviva i da svaka podrška otporu može biti skupa.
Međutim, brza i široka reakcija arapskih zemalja pokazala je da ovo izraelsko kalkuliranje može imati suprotan učinak. Od Saudijske Arabije i Egipta do Jordana i Ujedinjenih Arapskih Emirata, gotovo svi arapski akteri smatraju ovaj napad jasnim kršenjem suvereniteta Katara i prijetnjom kolektivnoj sigurnosti regije. Čak su i zemlje koje su posljednjih godina normalizirale odnose s Tel Avivom morale stajati uz Dohu. Ova neviđena kohezija može ojačati antiizraelski diskurs u arapskom svijetu i dodatno politički izolirati Tel Aviv.
Jedna od najvažnijih posljedica ovog napada je odluka Katara da suspendira posredovanje u pregovorima o primirju između Hamasa i Izraela. Katar je posljednjih godina, hostirajući politički ured Hamasa i održavajući kanale komunikacije sa Zapadom, igrao nenadmašivu ulogu u smirivanju napetosti. No, posljednji napad praktički dovodi u pitanje ovu ulogu i oslabljuje poziciju Dohe kao nepristranog posrednika.
S diplomatskog aspekta, ova promjena može zakomplicirati situaciju u Gazi. U odsutnosti posredništva Katara, Egipat ili Turska vjerovatno će pokušati popuniti nastalu prazninu, ali niti jedna od tih zemalja ne posjeduje odnose i međusobno povjerenje koje Doha ima s Hamasom. Ovo može odgoditi svaki potencijalni sporazum o primirju i povećati vjerovatnost obnove sukoba.
Još jedna važna tačka je uloga SAD-a u ovom slučaju. Izvještaji o prethodnoj obaviještenosti Washingtona i implicitnom zelenom svjetlu američke administracije izazvali su široku kritiku u arapskom svijetu i među javnošću. Mnogi smatraju da implicitna podrška SAD-a izraelskim akcijama dodatno narušava vjerodostojnost Washingtona kao aktera koji tvrdi da promiče mir na Bliskom istoku.
To bi moglo dovesti do približavanja nekih arapskih zemalja suparničkim silama SAD-a, poput Kine i Rusije, koje su posljednjih godina nastojale ojačati svoju diplomatsku ulogu posredovanjem u regionalnim krizama.
S aspekta međunarodnog prava, vojni napad na teritorij suverene države bez odobrenja Vijeća sigurnosti ili pristanka vlade domaćina predstavlja očito kršenje principa nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, koji je jasno istaknut u Povelji UN-a. Zbog toga je brza osuda napada od strane glavnog tajnika UN-a i Arapske lige bila očekivana.
U posljednjih nekoliko godina, Izrael je, oslanjajući se na američku podršku uspio zaštititi mnoge svoje akcije na okupiranim teritorijima od pravnih posljedica. No, napad na Dohu može otvoriti novu pravnu dimenziju protiv režima u međunarodnim forumima. Čak i ako ti slučajevi ne rezultiraju praktičnim ishodom, mogli bi Izraelu donijeti velike političke i propagandne troškove.
Osim toga, ovaj potez Izraela može otežati napore Zapada za normalizaciju odnosa između Arapa i Tel Aviva. Zemlje poput Saudijske Arabije, koje su razmatrale daljnje korake u odnosima s Izraelom, sada su pod pritiskom javnog mnijenja i mogu odgoditi proces normalizacije. Ova promjena ide upravo protiv namjera Tel Aviva i njegovih zapadnih saveznika koji su se nadali da će širenjem diplomatskih odnosa smanjiti političku izolaciju Izraela u arapskom svijetu.
Iako službeni izvori potvrđuju da su vodeći lideri Hamasa preživjeli posljednji napad, scenarij njihove fizičke eliminacije i dalje se razmatra u političkim i medijskim krugovima. U slučaju realizacije takvog scenarija, budućnost vodstva Hamasa i političke strukture ovog pokreta doživjela bi značajne promjene. Hamas je u posljednja dva desetljeća pokazao da posjeduje široku mrežu i višeslojnu strukturu vodstva, tako da eliminacija nekih lidera nužno ne dovodi do raspada pokreta. Ipak, iskustvo ubistava prethodnih lidera poput šejha Ahmeda Jasina pokazuje da takve akcije mogu radikalizirati stavove Hamasa i smanjiti šanse za politički kompromis.
S regionalnog aspekta, oslabljenje ili uklanjanje vodstva Hamasa može otvoriti prostor za konkurentske ili čak ekstremnije skupine; scenarij koji ne samo da ne jamči sigurnost Izraela, već bi mogao unijeti novu fazu nasilja u Gazi. Iz tog razloga neki analitičari smatraju da će posljednji napad prije dovesti do dugoročne nestabilnosti na južnim granicama Izraela, nego što će donijeti sigurnost Tel Avivu.
Napad Izraela na Dohu nije bio samo vojni događaj; ovaj čin predstavlja sjecište političkih, diplomatskih, pravnih i geopolitičkih kriza na Bliskom istoku. Od suspenzije pregovora o primirju do povećanja napetosti između Izraela i arapskih zemalja, svi znakovi ukazuju da regija ulazi u novu fazu nestabilnosti.
Ipak, jedinstvena reakcija arapskog svijeta i međunarodna osuda pokazuju da Izrael u nastojanju da nametne svoju vojnu volju regiji može naići na ozbiljne prepreke. Na unutrašnjem palestinskom planu, ovaj napad može dovesti do veće kohezije među skupinama otpora i čak ojačati političku poziciju Hamasa – ukoliko lideri prežive.
Na kraju, Bliski istok nakon napada na Dohu se nalazi u kritičnoj tački; tačka u kojoj su budućnost primirja u Gazi, odnosi Arapa i Izraela, pa čak i uloga svjetskih sila u regiji, svi u velikoj neizvjesnosti.
Ekskluzivno PISjournal
