PISjournal – Pregovori između Irana i SAD-a odvijaju se u atmosferi ispunjenoj elementima poput neizvjesnosti i pokretačkih snaga, a relativna uravnoteženost tih elemenata oživljava strah od neuspjeha ili nadu u postizanje sporazuma nakon svakog kruga pregovora.
Sada, nakon što je održano pet krugova pregovora, posmatrajući bitku na terenu, sa sigurnošću se mogu predstaviti dvije pokretačke snage:
Prvo, obje strane odbacuju rat i preferiraju diplomatiju nad ratom. Nijedna strana u trenutnim okolnostima nije spremna upustiti se u vojni sukob, ne smatra da je moguć ograničen rat u određenom vremenskom okviru i ozbiljno se plaši nemogućnosti kontrole rata.
Druga pokretačka snaga je to da obje strane žele sporazum koji se nalazi na dva suprotna pola u odnosu na prethodni nuklearni sporazum. Trump želi bolji sporazum od prethodnog kako bi ga mogao prodati američkom kongresu i svojim unutrašnjim i inostranim pristalicama. Time bi opravdao svoje povlačenje iz nuklearnog sporazuma 2017.god. i smanjio narušavanje ugleda demokrata u inostranoj politici. Islamska Republika želi sporazum sličan prethodnom nuklearnom sporazumu, ali s većim garancijama za implementaciju koje neće biti urušene promjenom vlada u SAD-u. U takvim okolnostima, postizanje sporazuma koji bi bio prihvatljiv za obje strane je izuzetno teško. Kakav sporazum bi bio moguć? Odgovor leži u teorijskom konceptu „sukoba volja“. U kakvoj atmosferi se javlja sukob volja i šta on zahtijeva?
U postojećim okolnostima, dva teorijska obrasca mogu pojasniti sukob između Irana i Sjedinjenih Država. Oba obrasca su idejna i odnose se na donosioce odluka u vanjskoj politici.
Prvi obrazac je obrazac „dominacija-očaj“ koji se formira dan nakon bitke u ratu. Prema tom obrascu, jedna strana je pobijedila, a druga je poražena na terenu. Pobjednička strana ulazi u pregovore s ciljem utvrđivanja svoje dominacije i pobjede na terenu, a poražena strana pregovara s ciljem očuvanja svog prestiža i izlaska iz očaja. Rezultat pregovora u ovom obrascu je igra u kojoj je jedna stana pobjednik, a druga gubitnik. Pobjednička strana dobiva najviše, a daje najmanje, a poražena strana daje najviše, a dobiva najmanje ustupaka. Da li se ovaj obrazac može uporediti s odnosom SAD-a i Irana? Prvi odgovor je odričan s tog aspekta što se nije dogodio rat na terenu kako bi se znalo ko je pobjednik, a ko gubitnik.
Drugi odgovor je potvrdan, zato što SAD pokušava dovesti Iran u stanje mentalnog očaja u psihološkom ratu prijetnjom vojnim sukobom i drugim instrumentima poput aktiviranja snapback mehanizma, usvajanjem rezolucije u Međunarodoj agenciji za atomsku energiju protiv Irana, preuveličavanjem izraelske vojne prijetnje, povećanjem sankcija itd. Iranska nepokolebljivost u principijelnim stavovima određuje da li je američka vojna prijetnja stvarna ili blef. Obrazac „dominacija-očaj“ bi bio izuzetno povoljan za Ameriku i katastrofalan po Iran. Ostvarivanje ovog teorijskog obrasca zavisit će od sukoba volja. Ukoliko su američke vojne prijetnje blef, a Iran ih shvati ozbiljnim, taj obrazac će biti praktično ostvaren.
Posljedica toga je prihvatanje američke volje uz najmanja postignuća za Iran u neuravnoteženom sporazumu koji će sigurno biti na štetu Irana. Ali, ukoliko je američka vojna prijetnja ozbiljna, Iran tada treba odlučiti da li smatra podnošljivim rat ili prihvatanje neuravnoteženog sporazuma. U takvim okolnostima, morat će odabrati između lošeg i goreg.
Drugi obrazac koji se može primijeniti na sukob između Irana i SAD-a je „obrazac odvraćanja“. Prema ovom obrascu, dvije strane prave prve procjene količine štete u potencijalnom ratu i na osnovu njih se snažno udaljavaju od ulaska u rat.
Atmosfera pregovora Irana i SAD-a, trenutne okolnosti i iskustva stečena na obje strane u prošlosti pokazuju da se ovaj obrazac više odnosi na sukob između Irana i SAD-a nego obrazac „dominacija-očaj“. Amerika ima sposobnost za vojni napad na iranska nuklearna postrojenja, ali u trenutnim okolnostima, nije spremna ući u rat. Zašto?
Nemogućnost kontrole rata i njegovo širenje na Bliski istok, a možda i na druge regione, nakon sigurnog odgovora Irana na prvi američki napad; protivljenje arapskih zemalja ratu; protivljenje Rusije ratu; ranjivost Evrope i Izraela na rat; Trumpove trgovinske preferencije; Trumpovo odbacivanje ratovanja u prvoj godini ulaska u Bijelu kuću; protivljenje američkog javnog mnijenja ratu; trgovinska (pa čak i politička) dominacija Kine u međunarodnoj ekonomiji (i međunarodnoj politici) u slučaju rata; otvoreni i neizvjesni slučajevi poput rata u Ukrajini, krize u Gazi, tarifnog rata, (i nedavnog) verbalnog sukoba s Elonom Muskom itd, koje je Trump otvorio po raznim pitanjima; među najvažnijim su razlozima koji jačaju model odvraćanja iz američke perspektive.
Iz iranske perspektive, nemogućnost kontrole rata nakon odgovora Irana, iranska ranjivost u ratovima iz historijske perspektive, sigurni nastavak sankcija nakon okončanja rata i odlaganje obnove zemlje, protivljenje iranskog javnog mnijenja ratu su najvažniji razlozi za primjenu obrasca odvraćanja.
Na osnovu obrasca odvraćanja, prijetnje su više blefovi nego stvarne prijetnje. U ovom obrascu, sukob volja će odrediti ishod pregovora više nego obrazac „dominacija-očaj“. U obrascu odvraćanja, ako jedna strana uspije sljedeće:
1.prikazati svoje ratne sposobnosti,
2.dokazati suprotnoj strani volju da uđe u mogući rat,
3.jasno poručiti drugoj strani da ima sposobnost i volju upotrebe vojnog oružja,
4.pokazati drugoj strani svoju racionalost i predstaviti se kao racionalan igrač,
5.predstaviti alternative ratu,
u tom slučaju će pobijediti u sukobu volja i pored sprečavanja rata, ostvariti više uspjeha u pregovorima. Stoga, ukoliko smatramo da se obrazac odvraćanja može primijeniti na pregovore između Irana i SAD-a, trebali bismo očekivati politički sporazum.
Uravnoteženost ili neuravnoteženost sporazuma je posljedica sukoba volja u diplomatskoj areni. Međutim, ukoliko u pregovorima bude ostvaren obrazac „dominacija-očaj“, tada trebamo očekivati rat ili neuravnotežen sporazum. U oba obrasca, rezultate će odrediti sukob volja.
Ekskluzivno PISjournal
