Sanadin Voloder Grenlanda
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.
PISjournal – Prošlo je mnogo vremena otkako su SAD pokušale nasilno postaviti svoju zastavu na stranu teritoriju.
Imperijalistička retorika postaje glavno obilježje drugog mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa. Od tvrdnji da će SAD “preuzeti” pojas Gaze, Grenland i Panamski kanal do očiglednog stajanja na strani Rusije u njenoj agresiji na Ukrajinu, Trumpovi komentari sugeriraju povratak na stari imperijalistički stil prisilnog stavljanja manjih i slabijih država pod američku kontrolu.
Imperijalizam je pojava kada jedna država proširuje svoju moć kroz teritorijalno širenje, ekonomsku dominaciju ili politički utjecaj. Historijski gledano, imperijalističke vođe su koristile vojna osvajanja, ekonomsku prisilu ili diplomatski pritisak da prošire svoje dominacije, a uzurpaciju drugih država su opravdavale kao civilizirajuće misije, ekonomske interese ili imperative nacionalne sigurnosti.
Izraz “imperija” često asocira na antičke, srednjovjekovne velike države i kolonijalne sile (Rim, Mongoli, Britanija), ali izgleda da je potpuno zaboravljena historijska činjenica da su SAD bile imperijalna sila. Retorika Trumpa je na vrlo dramatičan način osvježila pamćenje svjetske javnosti i stresla prašinu sa zaboravljenog tamnog lica Amerike.
U 19. i ranom 20. stoljeću, američki predsjednici su proširili kopnenu teritoriju SAD-a na zapad i jug. Kupovina Floride od Španije, Lujzijane od Francuske bile su samo uvod za rat protiv Meksika i izlazak na Pacifik. To nije zadovoljilo apetite Amerike te je počelo širenje preko mora, zauzimanjem Portorika, Kube i drugih karipskih otoka. Amerika se proširila in a Pacifik aneksijom Havaja, Guam te preuzimanja Filipina od Španije.
Američki imperijalizam je prepoznao Rusiju kao suparnika te kupuju 1867. godine Aljasku za 7.2 miliona dolara.
Imperijalizam osobito dolazi do izražaja za predsjednika Theodorea Roosevelta, koji provodi politiku “velike batine” (big stick) kroz niz intervencija u Latinskoj Americi. Otvaranjem Panamskog kanala 1914. godine SAD postaju istaknuta svjetska sila sa stanovništvom blizu 100 miliona.
Nakon toga, potpuno teritorijalno osvajanje uglavnom je prestalo, ali SAD nisu odustale od imperijalizma. Samo je došlo do promjene u pristupu, odnosno do primjene suptilnijih metoda ekspanzionizma. U ovom prikrivenom imperijalizmu, SAD su vršile svoj globalni utjecaj ekonomskim, političkim i nasilnim vojnim sredstvima, a ne direktnom konfrontacijom.
Prihvatanjem povratka tradicionalnog američkog imperijalizma poništilo bi svjetski poredak koji je ipak svijet održavao relativno stabilnom nakon Drugog svjetskog rata. Iako je taj poredak često bio na štetu slabijih, primjenjivao dvostruke standarde brojni analitičari ukazuju da bi njegovo rušenje od strane svjetskog policajaca br. 1 izazvalo strah, nemire, nove ratove i mogući nuklearni sukob. Stječe se dojam da Trumpova Amerika smatra da postojeći poredak više ne zadovoljavanjene imperijalističke apetite te da Bijela kuća ima pravo da skroji novi poredak koji bi zaštitio interese Amerike na štetu malih naroda, a kroz dogovor s velikim silama.
Granice kao suštinsko pitanje
Jedan od najosnovnijih principa aktuelnog svjetskog poretka je koncept suvereniteta – ideja da granice svake međunarodno priznate države trebaju ostati netaknute.
Povelja Ujedinjenih nacija, potpisana u San Francisku 1945. godine, izričito zabranjuje državama da uzimaju teritoriju putem sile. Aneksija ili teritorijalno preuzimanje smatra se direktnim kršenjem međunarodnog prava.
Analitičari i akademska zajednica su saglasni da je od Drugog svjetskog rata, međunarodna zajednica uključujući SAD u velikoj mjeri podržavala ovaj princip. Ali imperijalizam i dalje oblikuje svjetsku politiku.
Puna invazija ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu 2022. godine je eklatantan primjer imperijalne ambicije opravdane historijskim pritužbama i zabrinutostima za nacionalnu sigurnost. Ruska invazija je postavila opasan presedan potkopavajući princip da se granice ne mogu mijenjati silom i da države ne treba da koriste agresiju.
Putinov presedan je zauzvrat izazvao zabrinutost da bi još jedna velika sila mogla pokušati nasilno prekrojiti međunarodne granice.
Uzmimo Kinu, na primjer. Predsjednik Xi Jinping postao je sve agresivniji prema Tajvanu od 2019. godine. Ako Putinova invazija kulminira tako što će Rusija uspješno anektirati dijelove Ukrajine, za šta je Trumpova administracija dala odobrenje Rusiji – Xi bi mogao ispuniti svoje prijetnje invazijom na Tajvan.
Poštovanje nacionalnog suvereniteta država održava svijet stabilnijim i manje nasilnim.
Pad tradicionalnog imperijalizma nakon Drugog svjetskog rata doveo je do proglašenja nezavisnosti mnogih država. Kako su se bivše kolonijalne sile postepeno odrekle kontrole nad svojim posjedima u drugoj polovini 20. stoljeća, dobrovoljno ili nakon poraza u ratovima za nezavisnost, broj suverenih država se dramatično povećao. Ujedinjene nacije su imale 51 članicu 1945., a više od 150 do 1970. godine.
Drugo je pitanje koliko su uistinu slobodne države koje su nastale raspadom kolonijalnih evropskih carstava.
UN su osnovane na ideji da ljudi svih zemalja treba da imaju slobodu da grade svoju budućnost. Danas 197 zemalja pokušava da radi zajedno kroz UN na širokom spektru globalnih pitanja, uključujući odbranu ljudskih prava i smanjenje globalnog siromaštva. Opet je drugo pitanje kolika je stvarna moć UN-a da na terenu djeluje u ključnim žarištima. Palestina je najveći dokaz slabosti UN-a.
Kada velika sila poput SAD-a otvoreno prihvati imperijalističku retoriku, to dodatno slabi ionako krhka pravila koja održavaju međunarodno pravo.
Imperijalizmu nije nužno potrebna vojna sila. Velike sile i dalje vrše utjecaj na slabije države i narode, oblikujući njihovu sudbinu kroz ekonomsku moć, diplomatiju i strateške saveze.
Amerika već jako dugo koristi ovaj oblik imperijalizma. Često je sljedila svoju imperijalističku agendu na „džentlmenski način“ za razliku od nasilnih imperija u prošlosti koje su se širile krvavim osvajanjima.
Tokom Hladnog rata, na primjer, SAD su uspostavile otvorenu dominaciju nad većim dijelom svijeta. U Latinskoj Americi i na Bliskom istoku koristili su ekonomsku pomoć, vojne saveze i ideološko uvjeravanje, a ne direktnu teritorijalnu ekspanziju kako bi ostvarili svoje sebične interese. Sovjetska Rusija je isto učinila u istočnoj Evropi, na Globalnom jugu i drugim sferama njenog utjecaja.
Danas Kina prednjači u nenasilnom imperijalizmu. Njena Inicijativa Pojas i put, globalni projekat izgradnje infrastrukture pokrenut 2013. godine, generira duboku ekonomsku zavisnost među partnerskim zemljama u Africi, Južnoj Aziji i Latinskoj Americi. Kao rezultat toga, trgovinske i diplomatske veze između Kine i Globalnog juga nikad nisu bile intenzivnije.
Nestabilnost u nuklearnoj eri
Kritična razlika između imperijalizma prošlosti i sadašnjosti je prisustvo nuklearnog oružja.
U prethodnim epohama, velike sile su često vodile ratove kako bi proširile svoj utjecaj i riješile sporove. Zemlje bi mogle pokušati da zauzmu teritoriju sa malim rizikom za svoj opstanak, čak i u porazu.
Čisti destruktivni potencijal nuklearnih arsenala promijenio je ovu računicu. Doktrina Hladnog rata o obostrano osiguranom uništenju garantuje da će, ako jedna zemlja lansira nuklearno oružje, ona brzo postati meta nuklearnog protunapada što je uništenje za sve strane.
Svaki veliki rat između nuklearno naoružanih nacija sada nosi rizik od masovnog, potencijalno planetarnog uništenja. Ovo direktno osvajanje čini iracionalnom, čak i samoubilačkom strategijom, a ne proračunatim političkim manevrom.
Upravo ova činjenica čini Trumpovu imperijalnu retoriku stare škole posebno opasnom.
Ako bi SAD pokušale anektirati stranu teritoriju, to bi gotovo sigurno izazvalo ozbiljan međunarodni sukob. To se posebno odnosi na najstrateškija mjesta kojima je Trump prijetio da će ih “preuzeti”, poput Panamskog kanala. Ove imperijalističke prijetnje, čak i ako nisu zamišljene kao ozbiljni politički prijedlozi, već podižu globalne tenzije.
Panamski predsjednik José Raúl Mulino, proamerički saveznik, glatko je odbacio pregovore sa SAD o kontroli Panamskog kanala. Danska premijerka Mette Frederiksen kaže da njena teritorija Grenlanda “nije na prodaju”. A Palestinci u Gazi, sa svoje strane, žestoko odbacuju Trumpov plan da ih sve iseli i pretvori svoju domovinu u “bliskoistočnu rivijeru”, kao što su to učinile i susjedne arapske zemlje, za koje se moglo očekivati da će apsorbirati milione raseljenih Palestinaca.
Retorika oblikuje percepciju, a percepcija utiče na ponašanje. Kada američki predsjednik govori o preuzimanju stranih teritorija kao održivoj političkoj opciji, to signalizira i saveznicima i neprijateljima da SAD više nisu posvećene međunarodnom poretku koji je postigao relativnu globalnu stabilnost u posljednjih 75 godina.
Uz ratove koji bjesne na Bliskom istoku i u Evropi, ovo je rizično vrijeme za nepromišljenu retoriku. Trumpova retorika je izrazito opasna za stabilnost Balkana gdje proruski elementi i dalje imaju aspiracije za promjenu granicu.
Već smo u njegovom prvom mandate vidjeli podudaranje interesa Beograda s Amerikom i Rusijom kroz koncept Otvorenog Balkana. Iz navedenog možemo zaključiti da će ruski i srpski proxy u regiji dobiti još više na značaju te da će im nova američka politika biti alibi za destruktivno djelovanje.
Grenlanda Grenlanda Grenlanda Grenlanda Grenlanda Grenlanda Grenlanda Grenlanda
Ekskluzivno PISjournal
