Saeid Abedpour
Islamski hilafet nije predstavljao jedan politički sistem koji bi iščeznuo prolaskom vremena i svoje mjesto ustupio nekom drugom obliku vlasti. On je predstavljao sintezu vjerovanja i političke moći te je prema tome sistem hilafeta osiguravao legitimitet političke moći. Stoga, kriza hilafeta u islamskome svijetu nikada nije bila jedna čisto politička kriza već je uvijek za sobom povlačila religijsko-teološke posljedice i nikada ni jedna druga ideja nije nadomjestila ideju hilafeta. Kada je 1924. godine nestalo hilafeta ovaj događaj nije izazvao nikakvo dublje razmišljanje u muslimanskom svijetu kao što je to bio slučaj sa francuskom revolucijom i nikada se nije analizirao njegov povijesno-teološki značaj. Arapske vlasti nikada nisu uspjele iz muslimanskog sjećanja izbrisati uspomenu na hilafet već su omalovažavanjem njihovih nacija i nasiljem nastojali u svijesti muslimana obnoviti nostalgiju za hilafetom.
Ključne riječi: hilafet, islamski svijet
Islamski svijet suočava se sa dva procesa. Sa jedne strane u velikom broju arapskih zemalja pa čak i u nearapskim regionima kakav je Afganistan svjedočimo aktualizaciji pitanja krize hilafeta kao suštinskog identitetskog pitanja. S druge strane u zemljama kao što su Iran, Turska i u velikoj mjeri Egipat i Pakistan suštinsko pitanje je učvršćivanje nacionalne države. Zemlje koje su ostale daleko od teorijskih izazova krize hilafeta i koje su mogle uspostaviti nacionalnu državu u skladu sa povijesno-kulturnim i vjerskim zahtjevima ostale su cjelovite i bezbjednosno stabilne. Međutim, kriza hilafeta koja tri posljednje decenije duboko potresa siromašne regije islamskoga svijeta uvelike je doprinijela nesigurnosti i razaranju muslimanskih zemalja.Nakon sloma Iraka i Libije u potpunosti je propala ideja o nacionalno jakim državama u arapskome svijetu i namjesto toga pojavila se misao o povratku hilafeta. Ideja je to koja nema povijesno-političko uporište i temelji se na lažnoj nostalgiji za prošlim vremenima.
Pojava talibana, DAEIŠ-a, Al-Qaede, Boko Harama i desetaka drugih radikalnih skupina jeste vezivno tkivo krize islamskoga svijeta. Islamski pokreti s kraja 19. st. pa sve do danas imaju za cilj oživljavanje hilafeta a u tome posebno prednjače vehabijski i selefijski pokreti, kao i Muslimanska braća. Dakle, da bismo razumjeli posljednje promjene i talas radikalizma i terorizma treba vidjeti kako je došlo do pojave ovih grupa; zašto nailaze na pozitivan odziv među populacijom mladih i da li ekstremizam može ponuditi odgovor na krizu političkog identiteta?
Ukidanje osmanske vlasti
3. marta 1924. g., kada je Mustafa Ataturk službeno objavio ukidanje institucije hilafeta i moćnu osmansku vlast smjestio na stranice povijesti, veliki dio islamskoga svijeta ušao je u novu krizu – izazov uspostavljanja nove države i nacionalne vlasti naspram ideje hilafeta. Od tog vremena do danas u većini je arapskih zemalja uspostavljena dinastijska i ideološka vlast i samo su Iran, Turska i Egipat uspostavom države-nacije uspjele izbjeći krizu hilafeta. Stoljećima prije ovoga su različiti regioni muslimanskoga svijeta prošli iskustvo emevijskog, abasidskog i na koncu osmanskoga hilafeta.Džavad Tabatabaji smatra da su važne drevne zemlje kao Egipat, Sirija, Irak i druge,ondašnjim ulaskom u islamski hilafet bile izgubile svoj predislamski identitet. Sličnu situaciju prošli su Germani i Franci u Evropi kada su postali dio kršćanstva. Ovi su narodi tada izgubili svoj predkršćanski identitet a kada su izašli izvan kršćanskoga svijeta povratili su svoj raniji nacionalni identitet. Međutim, kada su u islamskome svijetu Mongoli srušili bagdadski hilafet u 13. st. i kada su muslimanskezemlje mogle donekle povratiti svoj drevni, predislamski identitet – kao što je to učinio Iran koji je ostao kulturno i „nacionalno“ neovisan, arapske zemlje su osmansku vlast motrile kao svojevrsno oživljavanje abasidskog hilafeta. Premda, osmanski je hilafet bio više sultanat i osmanske dinastije nisu imale arapske korijene, niti geneaološku vezu s Poslanikom islama na kakvu su se recimo mogli pozivati Abasidi.
Arapske su zemlje nakon izlaska iz islamskog hilafeta kvalitativno ostale iste kao i za vrijeme hilafetai ummeta. Pošto su ove zemlje ulaskom u hilafet bile izgubile svoj predislamski identitet,kada su u novije doba postepeno iz njega izašle,nastojale su predvođenjem novih kategorija i koncepata makar djelomično sebi priskrbiti identitet i u konačnici bile primorane kazati mi smo Egipćani, Alžirci, Iračani ali smo također i Arapi i muslimani. Naš islam jeste jednako naše arapsko porijeklo i obratno. Ovakvo razumijevanje identiteta proizvelo je arapsku ideologiju koja je u drugoj polovini 20. st. imala iznimno važnu ulogu na političkoj sceni arapskih zemalja. Međutim, arapska ideologija sama po sebi nije bila efikasna i u ovim društvima ugušena je kriza identitetaa nije postojao niti ikakav novi racionalni put rješenja problema. Arapska ideologija je ostala neuspješna i osim relativnog iskustva Tunisa i Egipta ostale zemlje kao što su Libija, Irak i Sirija nisu uspjele uspostaviti inkluzivnu državu-naciju sa aktivnom participacijom građana. U Libiji i Iraku moć je bila u rukama vladajuće oligarhije a narod je u potpunosti bio izoliran sa političke scene.
Islamski hilafet nije predstavljao jedan politički sistem koji bi iščeznuo prolaskom vremena i svoje mjesto ustupio nekom drugom obliku vlasti. On je predstavljao sintezu vjerovanja i političke moći te je prema tome sistem hilafeta osiguravao legitimitet političke moći. Stoga, kriza hilafeta u islamskome svijetu nikada nije bila jedna čisto politička kriza već je uvijek za sobom povlačila religijsko-teološke posljedice i nikada ni jedna druga ideja nije nadomjestila ideju hilafeta. Kada je 1924. godine nestalo hilafeta ovaj događaj nije izazvao nikakvo dublje razmišljanje u muslimanskom svijetu kao što je to bio slučaj sa francuskom revolucijom i nikada se nije analizirao njegov povijesno-teološki značaj. Arapske vlasti nikada nisu uspjele iz muslimanskog sjećanja izbrisati uspomenu na hilafet već su omalovažavanjem njihovih nacija i nasiljem nastojali u svijesti muslimana obnoviti nostalgiju za hilafetom. Tradicionalni muslimanski intelektualci nisu bili uspješni u stvaranju nove političke filozofije i nisu mogli ponuditi odgovarajući intelektualni izazov kojim bi nadomjestili pad hilafeta. Ovakva situacija prouzročila je pojavu ekstremističkih islamskih pokreta, kao: pokret oživljavanja hilafeta u Indiji, islamska država Talibana i Afganistana i Islamska država Iraka i Sirije. Sistem hilafeta kao jedan teokratski sistem još uvijek ima veliku važnost u svijesti velikog broja muslimana i još uvijek javno mnijenje islamskoga svijeta „smrt hilafeta“ smatra zavjerom stranaca a ne jednim povijesnim fenomenom koji se ne može povratiti. Sve dok opća svijest islamskoga svijeta ne shvati da oživljavanje hilafeta nije nužno ni sa legislativnog ni sa praktičnog aspekta stalno ćemo biti suočeni sa nasilnim pokretima koji zagovaraju ovu ideju.
Koncem 19. st. Sejjed Džemaluddin Asad Abadi, Mohammad Abduhu i Rešid Riza u Siriji ulagali sunapore u očuvanju ideje hilafeta ali im to nije pošlo za rukom zbog zaostalosti i slabosti osmanlijskog sistema i njegove neusklađenosti sa vremenom. Rešid Rida je kazao: „Hilafet bi trebao da bude u jednom regionu između Arabljanskog poluotoka i Anatolije u kojem zajedno žive Arapi, Kurdi i Turci. Primjera radi, Mosul i susjedni regioni a prijestonica bi, također, trebao biti Mosul jer kao što mu ime kaže on je mjesto spajanja i pomirenja i uspostave relacija duhovnog spajanja.“
Teorija hilafeta muslimanske braće
Hasan al- Bana, lider „Muslimanske braće“ Egipta 1928. g.,kada je formiran ovaj pokret, iznio je plan formiranja islamskoga hilafeta koji bi počivao na konceptu vlasti s početaka islama. Za uzor su uzeli Omera ibnAbdulaziza, osmog emevijskog halifu, zbog njegove pravičnosti i kodeksa ophođenjasa religijskim manjinama onog vremena. Osnovni princip političkog djelovanja „Muslimanske braće“ temeljio se na suprotstavljanju stranoj dominaciji. Važno je istaknuti da su u periodu liderstva Hasana al-Hazibija (1891–1973) „Muslimanska braća“ veliku pažnju poklanjala ekonomskom faktoru u cilju jačanja infrastrukture islamskoga hilafeta. Hasan al-Hazibi predvodio je pokret od 1949. do 1973. g.i on je težište djelovanja temeljio na teoriji ekonomije nafte koja bi bila u službi islamske vlasti. U to vrijeme „Muslimanska braća“ su smatrala da bez snažne ekonomske infrastrukture nije moguće uspostaviti pravedan i neovisan hilafet, pa su za svoj osnovni zadatak uzeli neagresivno okupiranje neke od zemalja Perzijskoga zaljeva koja posjeduje izvorišta nafte. I kao što hilafet Omera ibn Abdulaziza nije trajao više od 29 mjeseci i hilafet „Muslimanske braće“ trajao je svega godinu dana i na koncu je svrgnut zavjerom vojske i liberala te elementima preostalim iz prethodnog režima. Velikagreška „Muslimanske braće“ i selefijskog elementa bila je u tome što su „izborni pobjednički kolač“ podijelili između sebe bez učešća oružanih snaga i liberala. Mursi nije mogao izrasti u jednog čvrstog lidera i neprestano se za svoje odluke konsultirao sa uredom „Muslimanske braće“ i bio je poput„slamke“ koju je mogao otpuhati svaki vjetar. Po nalogu „Muslimanske braće“ Mohammad Mursi je iz redova armije uklonio generale sa iskustvom, Mohammada Hasana Tantavija i Sami Annana što vojska nije mogla prihvatiti. Također, ekstremni selefijski čin u kojem su ubijeni šiijski šejh Hasan Šahate i tri njegova pratioca izazvao je gnjev egipatskog društva sklonog toleranciji. Sljedeća greška Mursija je bilo njegovo vezivanje za Saudijsku Arabiju i Katar te paradoksalna i nedosljedna politika pomoći palestinskom narodu te njegove relacije sa izraelskim režimom. Front nacionalnog spasa je iskoristio ove greške „Muslimanske braće“ i u jednom pogodnom momentu pozvao svoje pristaše da se okupe na trgu „Tahrir“. Bio je to pogodan momenat za novu političku promjenu i vojska je ušla na trg kako bi izvela puč i svrgnulaMursija.
Ideje o oživljavanju hilafeta i teorija neoosmanizma u Turskoj nemaju neku čvrstu sponu sa poviješću osmanske vlasti. Osmanska vlast u principu i nije predstavljala hilafet već sultanat. Osmanlije su potjecali iz turskih plemena i nisu bili ni u kakvom srodstvu sa Poslanikovom lozom kako bi se mogli nazivati halifama. Osmanski sultani kao i abasidske halife i iranski muslimanski vladari sintetizirali su tri oblika legitimiteta: nasljedni, islamski i legitimitet koji se temeljio na moćnom aparatu imperije. Saaspekta islama legitimitet sultana počivao je na provođenju islamskog prava od strane vladara. Uprkos tome Islam nije zahvaćao sve aspekte društveno-političkog života Osmanlija. Pogotovo su se osmanski vladari ponašali na način koji je prelazio granice islamskoga vjerozakona. Osmanska imperija je bila ustvari suvremena usavršena inačica bliskoistočnih imperija kakve su nekoć bile Sasanidska i Abasidska. Naravno, propast osmanskog carstva pokazala je svu vojno-ekonomsku premoć Evrope jer bliskoistočna vlast nije uspjela odgovoriti zahtjevima novog vremena i kulturno-ekonomskim izazovima koje je ono donijelo.
Kad je Sulejman I (1403–1411) uzeo titulu „halifa muslimana“ imao je za cilj samo vlastitu promidžbu među muslimanima kao čuvara islama. U vrijeme Selima I (1512–1520) hilafet je u sebe uključibvao i Siriju, Egipat i Saudijsku Arabiju. Premda je sultan Selim svete stvari preostale od Poslanika, akoje su se smatrale simbolima hilafeta, prebacio u svoj dvor u Istanbulu, nema istine u tvrdnjma prema kojima jeabasidski halifa Al Mutevekkil svoju poziciju halife prepustio Selimu. Tek u 18. st. i to opet zbog političke situacije osmanski vladari su nastojali oživjeti „pojam drevnog hilafeta“. Pred kraj osmanske vlasti koja je bila izvrgnuta unutarnjim pritiscima kao što su, primjera radi, zahtjevi reformista i jačanje nacionalnih pokreta među narodima pod osmanskom vlašću pojam „hilafeta“ korišten je kao sredstvo za sučeljavanje sa unutarnjom problematikom. U tom periodu je sultan Abdulhamid (1876–1909) koristio termin „hilafet“ kako bi realizirao svoje unutarnje i međunarodne ciljeve. Međutim, kada god bi se ova ideja kosila sa osmanskim interesima nije nailazila na pozitivan odjek kod osmanskih vladara. Primjera radi kada je Sejjid DžemalAsad Abadi (Džemaludin Afgani), koji je sve muslimane pozivao u islamski hilafet,iznio stajališta koja su se kosila sa osmanskim interesima nije naišao na odobravanje kod sultana Abdulhamida. Prema tome,zbog čega su turski političari ulagali napore za oživljavanjem hilafeta i čemu je služila teorija neoosmanizma? Teorija neoosmanizma je proturječna ideji moderne Turske nacionalne države. Kada bi ova ideja uistinu značila ponovnonaglašavanjeosmanskogkulturno-civilizacijskognaslijeđa, mogla bi biti i prihvatljivom. Međutim, ako ova ideja neoosmanizma znači ponovno oživljavanje osmanskog carstva i njegovih granica,bio bi to veoma opasan korak koji bi pod znak pitanja stavio pojam države-nacije i jedinstvo Turske.
ISIS – nositelj barjaka oživljavanja hilafeta
Pojava ISIS-a je dramatičnom učinila krizu hilafeta. Kada se radi o bliskoistočnoj politici vojska je uvijekigrala ključnu ulogu. Proces uspostavljanjadržava-nacija na Bliskom istoku se u velikoj mjeri odigravao pod paskom vojnih snaga. U vrijeme Hladnog rata vojska je, posebno kada se radilo o arapskome svijetu usmjeravala politiku na Bliskom istoku.Okončanjem hladnoga rata okončan je i period militarizma na Bliskom istoku. Međutim, Arapsko proljeće je bio posljednji čavao koji je zakucan u „tabut“ arapske vojske. Arapsko proljeće je pokazalo svu nemoć libijske i sirijske vojske u kontroliranju nemira i unutarnjeg rata sa teroristima. Jedino je egipatska vojska, koja se od samih početaka odvojila od Hosni Mobaraka,uspjela očuvati svoj nacionalni aspekt i pučem protiv Mursija i formiranjem vojne vlade uspjela kontrolirati krizu. Međutim, veoma važno pitanje je kakvo značenje ima ova neefikasnost vojske u arapskome svijetu? Neefikasnost arapske vojske u Libiji, Siriji, Iraku naspram ISIS-a pokazuje promjenu suštine rata u regionu koja je blisko povezana sa graničnim krizama, krizom vlada, te pojavom mnogobrojnih novih „igrača“ na Bliskom istoku. Uzastopni porazi klasičnih vojski regiona i njihova nemoć da primoraju ISIS na povlačenje namećepitanje kako ratuje ISIS kada ga ove vojske naoružane do zuba ne mogu poraziti? Reklo bi se da ISIS primjenjuje neku sofisticiraniju taktiku na bojnome polju kojoj se ne mogu oduprijeti klasične vojske.ISIS svojom taktikom ratovanja stavlja do znanja da će osigurati kontinuitet i trajnost na bojnome polju. Veliko prisustvo mladih Arapa u operacijama ISIS-a aktualizira pitanje kako je ova vojna organizacija u jednom kratkom vremenu uspjela ostvariti takvu organiziranost i uspjeh na vojnom polju?!ISIS je plod nataložene srdžbe i osvete ugušivane u prošlosti koja djeluje u konstelaciji današnjeg rascjepkanog svijeta i bori se protiv sadašnjosti i budućnosti. Prema tome, ISIS i ostale ekstremne skupine su tu u nedostatku drugih teorija – onih koje ne bi zagovarale oživljavanja hilafeta. Ova teorija je veoma opasna i pogubna za islamski svijet i sučeljavanje sa ekstremnim skupinama nužno iziskuje intelektualno sučeljavanje sa teorijama o oživljavanju hilafeta, a ovaj napor bi trebao biti usjeren ka teorijskoj artikulaciji, a onda i praktičnoj realizaciji nacionalnih država (država-nacija).
Nacionalna država kao alternativno rješenje
Zagovornici teorije hilafeta ne poznaju drugi put osim nasrtaja i brisanja drugoga. Zločini koje čine ISIS,Al-Qaeda i ostale ekstremističke skupine su dio koncepta o uspostavi čistoga hilafeta. Abasidski i Emevijski hilafet počivali su na arabljanskome plemstvu i dominaciji nad ostalim nacijama. I kao što su se iranski, irački i sirijski narod borili protiv emevijske i abasidske dominacije, tako sada duhovni nasljednici Emevija i Abasida posežu za sličnim zločinima. Za nacije i mlade nezrele Arape hilafet je jedan sveti pojam. A kakva je to svetost koja se provodi masakrima i krvoprolićima?
Fenomen država-nacija koji podrazumijeva da na jednoj teritoriji vlada narod a da je država oličenje volje naroda danas postoji u Iranu, Turskoj, Egiptu, Maleziji, Indoneziji i drugim zemljama. U Bosni i Hercegovini u kojoj se ulažu napori za suživot različitih naroda fenomen država-nacija je u fazi formiranja. I ovo je jedini način da narod jedne teritorije živi u miru i sigurnosti. Pokušaj Amerike da u zemljama poput Afganistana i Iraka uvede demokraciju ne samo da nije pomogao ovim državama već je doprinio većem razaranju regiona. Fenomen država-nacija se formira učešćem naroda i pod okriljem ekonomsko-kulturnih i političkih struktura, a ne nikakvim vanjskim pritiskom. Država-nacija se formira jedinstvom naroda a ne uspostavom bilo kakve konvencije. Kada se radi o pojmu država-nacija veoma je važno teritorijalno i političko jedinstvo. Usporedba Irana i Bosne i Hercegovine može u izvjesnoj mjeri pokazati relaciju ovih nacija sa fenomenom država-nacija. Iran je dobar primjer formiranja države-nacije na temelju zajedničkog povijesno-kulturnog iskustva. Nacionalna država Irana formirana je prije petstotina godina osnivanjem dinastije Safavida i ona do sada imasvoj povijesni kontinuitet. Teorija država-nacija je u Iranu uspostavljena mnogo ranije nego u Evropi. Džavad Tabatabaji smatra da Iran ima jedan teorijski aspekt jer dopušta da njegovu kulturu i jezik iznova revizioniramo i upravo ovo odsustvo zatvaranja Irana u okvire hilafeta pokazuje da je Iran imao temeljne teorijske mogućnosti kada je u onim složenim uvjetima unutar vanjštine islamskoga svijeta renovirao vlastitu iransku kulturu.Stoga Iran nikada nije postao dio islamske imperije. Iran je zbog religijske komponente bio dio aparata hilafeta ali je zbog nereligijske komponente, odnosno kulturne komponente bio izvan hilafeta. Ali fenomen država-nacija u Bosni i Hercegovini usljed rata izvrgnut je rascjepkanosti i sektaštvu. Bosanci su veoma kasno dobili priliku za uspostavljanje koncepta država-nacija. Poput ostalih muslimanskih regiona osmanskoga carstva ni Bosna nije imala priliku niti dozvolu kulturne i jezičke obnove, i nakon povlačenja Osmanlija sa prostora Balkana bez države i vođstva bila je prepuštena austro-ugarskoj vlasti. Bosna i Hercegovina ima hiljadugodišnju kulturno-političku povijest i jedinstvo BiH može se realizirati sintezom tri povijesna elementa: predislamske Bosne, osmanskog perioda i savremenog doba. Uspostava bilo kakvog oblika jedinstva ne uzimajući u obzir zajedničku povijest, kulturu i jezik ljudi ovih prostora je pogrešna i retrogradna.
Bosanci, Albanci i stanovnici Kosova imaju šansu da ne žive u kulturnim ograničenjima arapskih zemaljai da se ne smatraju dijelom hilafeta. Muslimani Balkana su dio islamskoga svijeta ali nisu ummet. Ummet je politički pojam u značenju zajednice izrasle iz hilafeta. Ovaj arapski intelektualni paradoks i proturječnost muslimani Balkana ne poznaju. Arapski intelektualizam je nemoćan da odgovori na krizu hilafeta. Oni Evropu, Iran, gnozu, tesavvufsmatraju faktorom propasti hilafeta. Arapski intelektualci su u situaciji paradoksa: sa jedne strane sebe smatraju jezgrom pojma ummeta, a sa druge svoje vlade smatraju nacionalnim. Pitanje ummeta koje se odnosi na sve muslimane ne može se svesti pod nacionalno pitanje. Pojam ummeta ne dopušta da se jasno definiraju nacionalne države. Ovaj paradoksalni intelektualizam zapaža se kod arapskih intelektualaca i njihovih selefijskih sljedbenika. Čak su i neki turski islamistički orjentirani intelektualci zapali u ovu pogrešku i nastoje objediniti osmanski hilafet i nacionalnu državu Turske. Slijeđenje teorije hilafeta odvest će islamski svijet u propast. Treba dobro „protrljati“ oči i sagledati realnost. Muslimani trebaju obrazac država-nacija uspostavljati u suživotu sa ostalim narodima i kulturama. Političko jedinstvo i distanciranje od predodžbi arapskoga hilafeta, ekstremističkih skupina i neoosmanista može biti samo u korist muslimana.
