PISjournal – Sjedinjene Američke Države navodno su obavijestile kurdsko rukovodstvo da ne namjeravaju obnoviti sporazum o sigurnosnoj pomoći Erbilu. Sporazum ističe 30. septembra, istog dana kada bi se, prema dogovoru s Bagdadom, američke snage trebale povući iz Iraka.
Američki sigurnosni sporazum s Kurdistanskom regijom prvi put je potpisan 2016. godine, a produžen je 2022. U fiskalnoj 2026. godini Pešmerge su kroz Pentagonov program borbe protiv ISIS-a dobile približno 61 milion dolara. Taj novac bio je namijenjen nabavci opreme, obuci vojnika i isplati plata. Međutim, Pentagon je u prijedlogu budžeta za fiskalnu 2027. godinu predložio ukidanje ove pomoći, uz obrazloženje da, nakon poraza ISIS-a, takva izdvajanja više nisu neophodna i da se sredstva mogu preusmjeriti na druge potrebe.
Mogućnost prekida američke pomoći izazvala je zabrinutost u Erbilu, posebno zbog činjenice da je regija Kurdistana posljednjih mjeseci bila izložena napadima raketama i dronovima.
Trumpov pogled na Kurde
Na ovu američku odluku uticala su dva važna faktora. Prvi je Trumpovo nezadovoljstvo time što se Kurdi nisu svrstali uz Washington u njegovom ratu protiv Irana, dok je drugi neizvjesnost u vezi sa sudbinom oružja koje su Sjedinjene Američke Države dostavljale antiiranskim i separatističkim kurdskim grupama. Ovo nezadovoljstvo proizlazi iz dva šira principa Trumpove vanjske politike.
Prvi je pristup „Amerika na prvom mjestu“, prema kojem podrška saveznicima zavisi od njihove spremnosti da djeluju u skladu s američkim operativnim ciljevima i da pritom Washingtonu ne stvaraju velike troškove. Drugi je Trumpov dugogodišnji skepticizam prema nedržavnim akterima, za koje smatra da se češće vode trenutnim interesima nego dugoročnom strategijom.
Međutim, nepovjerenje Washingtona prema kurdskim grupama nije novijeg datuma. Tokom turske vojne operacije na sjeveru Sirije, poznate kao Operacija Izvor mira, u oktobru 2019. godine Trump je otvoreno poručio da američke snage neće biti uvučene u sukob. Tada je izjavio i da se Kurdi nisu borili „zajedno s nama“ protiv ISIS-a, već da su se „borili za novac“. Ta izjava izazvala je brojne kontroverze, a osporavali su je i pojedini komandanti na terenu. Ipak, pokazala je izrazito pragmatičan odnos Bijele kuće prema kurdskim saveznicima.
Kada je riječ o naoružanju, Trumpove kritike podudaraju se sa zabrinutošću koja postoji unutar Pentagona. U više izvještaja američki vojni zvaničnici i inspektori upozoravali su da bi oprema dostavljena Sirijskim demokratskim snagama (SDF), uključujući protivoklopne rakete i naprednu municiju, mogla završiti kod terorističkih mreža u Siriji i Iraku ili pasti u ruke PKK-a, koji Washington smatra terorističkom organizacijom. Trump, koji je više puta zagovarao odlučno povlačenje američkih snaga iz Sirije, koristio je takve mogućnosti kao argument za smanjenje ili potpuni prekid isporuka oružja.
Kada se sve uzme u obzir, Trumpov dvostruki pristup – zahtijevati od Kurda da se bore uz američke snage, a istovremeno im ne pružati dugoročne strateške garancije i sumnjati u konačnu sudbinu dostavljenog oružja – ne govori samo o njegovom transakcijskom pristupu politici. On ukazuje i na širu protivrječnost američke politike prema Kurdima: korištenje kurdskih snaga kao sredstva za ostvarivanje određenih ciljeva, bez preuzimanja odgovornosti za posljedice koje nakon toga mogu uslijediti. Takav odnos godinama stvara sve veće nepovjerenje i nezadovoljstvo na obje strane – i među kurdskim organizacijama i u Bijeloj kući.
Analize stručnjaka: Posljedice američkog odlaska iz Kurdistana
Plan povlačenja američkih snaga iz Iraka do 30. septembra dogovoren je s iračkim vlastima. Nakon američkog povlačenja trebala bi biti zatvorena i vojna baza u Erbilu. Time bi bila završena i misija međunarodne koalicije predvođene SAD-om protiv ISIS-a u Iraku. Američko vojno prisustvo u Iraku i Kurdistanskoj regiji bilo je zasnovano na sigurnosnim sporazumima s Bagdadom i Erbilom, čiji je osnovni cilj bila borba protiv ISIS-a.
Američko prisustvo u Iraku i Kurdistanskoj regiji, dakle, počivalo je na sigurnosnom sporazumu između dvije vlade o borbi protiv ISIS-a. Na toj osnovi, američko prisustvo u Kurdistanu bilo je dio šireg dogovora s Bagdadom, ali i sredstvo za ostvarivanje američkih interesa. Erbil je posmatran kao dio te misije u Iraku, dok Washington nije imao jasno definisan cilj da Kurdistansku regiju štiti od drugih prijetnji. Isto tako, SAD u osnovi nisu imale poseban strateški plan niti viziju nezavisne budućnosti Kurdistanske regije. Program vojne pomoći Pešmergama bio je dio iste misije i logično je da se otvara pitanje njegovog završetka zajedno s okončanjem same misije.
Posljednjih godina, međutim, Kurdi su intenzivno koristili prisustvo američkih snaga u Kurdistanu i finansijsku podršku Pentagona Pešmergama kako bi ojačali vlastitu političku poziciju. Nastojali su stvoriti sliku da im je Washington dodijelio poseban status i da zauzimaju privilegovano mjesto u američkoj regionalnoj strategiji, koristeći takvu percepciju za ostvarivanje različitih političkih ciljeva kod kuće i u inostranstvu.
Ipak, niz događaja posljednjih godina pokazao je da Washington kurdsko pitanje prije svega posmatra kroz prizmu vlastitih interesa. U sporovima između Bagdada i Erbila američka politika u više navrata priklanjala se centralnoj vladi. Danas se Kurdi s tom realnošću suočavaju otvorenije nego ranije.
Yerevan Saeed, direktor Kurdish Global Initiative for Peace pri Američkom univerzitetu, upozorio je da bi prekid američke vojne podrške mogao Kurdistansku regiju učiniti ranjivijom na regionalne prijetnje. Prema njegovom mišljenju, takva odluka mogla bi predstavljati značajan dobitak za Iran, Rusiju i Kinu.
James Jeffrey, bivši američki ambasador u Iraku i Turskoj i jedan od istaknutih zvaničnika međunarodne koalicije protiv ISIS-a, također je upozorio na posljedice smanjenja podrške Pešmergama. Prema njegovim riječima, održavanje tih snaga SAD ne košta mnogo, a Washington ne bi smio ponoviti grešku potpunog povlačenja iz Iraka iz 2011. godine. Tadašnje povlačenje stvorilo je sigurnosni vakuum koji je nekoliko godina kasnije doprinio usponu ISIS-a. Posmatrano iz te perspektive, pitanje se ne svodi samo na ukidanje paketa pomoći vrijednog 61 milion dolara.
Američki rat protiv Irana i rastuće tenzije širom Zapadne Azije doveli su Washington do zaključka da svoje ljudstvo i vojnu opremu mora udaljiti iz dometa iranskih dronova i raketa. Kada su prošlog mjeseca objavljene informacije da se sistem protuzračne odbrane Patriot izmješta iz Kurdistanske regije, kurdski zvaničnici u početku su bili iznenađeni, navodeći da ih Washington nije prethodno obavijestio o tom potezu. Ukoliko bi Izrael izveo i samostalne napade, Sjedinjene Američke Države ponovo bi imale razlog da svoju vojnu imovinu prebace na sigurnije lokacije kako bi zaštitile vlastite snage.
Takav razvoj događaja dodatno je uznemirio kurdske zvaničnike, posebno u trenutku kada prijetnja od napada dronovima i raketama na Kurdistansku regiju postaje sve izraženija.
Povlačenje američke vojne opreme iz Kurdistana događa se u vrijeme kada su, posljednjih sedmica, pojačani napadi Irana i savezničkih grupa otpora na američke interese u regiji, dok su tenzije između Washingtona i Teherana nastavile rasti.
Brzina i diskretnost povlačenja zapadnih snaga kod dijela Kurda oživjeli su sjećanja na američko povlačenje sa sjevera i istoka Sirije. Tada je odlazak američkih snaga iz područja pod kontrolom Kurda, poznatog kao Rojava, otvorio prostor za ofanzivu snaga koje je podržavala Turska i potpuno promijenio sigurnosnu sliku tog područja. Kurdski zvaničnici smatraju da brzina i način posljednjeg povlačenja prevazilaze okvire uobičajenog, unaprijed planiranog odlaska.
Misterija američkog povlačenja: Razlika između obećanja i prakse
Uprkos svemu tome, još nije potpuno jasno kako će izgledati konačna američka odluka. Jedna od mogućnosti jeste da Washington zadrži određeni nivo sigurnosne podrške Iraku i Kurdistanskoj regiji čak i nakon povlačenja svojih vojnika.
Na sastanku američkog sekretara za rat Petea Hegsetha i iračkog premijera Alija al-Zaidiја, šef Pentagona izjavio je da su Sjedinjene Američke Države, Irak i njihovi koalicijski partneri ostvarili značajne uspjehe u porazu ISIS-a te da će iračke sigurnosne snage, uključujući Pešmerge i druge sigurnosne formacije Kurdistanske regije Iraka, ubuduće preuzeti vodeću ulogu u borbi protiv terorističkih grupa u zemlji.
Takve izjave mogu se tumačiti kao pokazatelj namjere američke administracije da smanji vlastite troškove i veći dio odgovornosti prenese na svoje saveznike. Kako je već navedeno, regionalne okolnosti i rat s Iranom također su mogli navesti Washington na zaključak da svoje snage treba što više udaljiti od dometa iranskih raketa.
Na toj osnovi Washington je iračkom premijeru Aliju al-Zaidiju povjerio nekoliko važnih zadataka. Prvi je održavanje sigurnosti bez direktne američke pomoći. Drugi je preuzimanje troškova Pešmergi, koje je do sada finansirao Pentagon. Treći se odnosi na razoružavanje iračkih grupa otpora i jačanje autoriteta centralne vlade u Bagdadu. Drugim riječima, osim praktičnog povlačenja svojih vojnika, Washington je definisao i zadatke koji bi trebali uslijediti nakon njegovog odlaska.
Još prije posljednjih događaja, Kurdi u iračkoj Kurdistanskoj regiji sa zabrinutošću su dočekali imenovanje Thomasa Barracka za američkog čovjeka zaduženog za pitanja Iraka i Sirije. Kurdi su smatrali da Barrack zagovara jačanje centralne vlasti i prenošenje odgovornosti za uspostavljanje mira i sigurnosti na federalnu vladu.
Na osnovu njihovog viđenja američkog izaslanika, njegovo preuzimanje iračkog dosjea smatrano je potezom koji nije u skladu s kurdskim interesima. Zbog toga je značajan dio kurdskih političkih krugova već očekivao smanjenje američke podrške Erbilu u korist centralne vlade u Bagdadu. Iz istog razloga, dio kurdskog političkog establišmenta procjenjivao je da su izgledi za obnavljanje sigurnosnog sporazuma između SAD-a i Kurdistanske regije mali.
Odlaskom američkih vojnih snaga iz Iraka neće nestati ni američko-iransko nadmetanje u toj zemlji. Vojno prisustvo moglo bi biti smanjeno, ali će se sukob interesa nastaviti i kroz obavještajne strukture, uključujući CIA-u, što iz određenih uglova može predstavljati čak složeniji izazov od direktnog američkog vojnog prisustva.
Uz to, snage NATO-a ostat će prisutne u Iraku, što pokazuje da povlačenje američkih vojnika ne mora nužno značiti i potpuni završetak zapadnog sigurnosnog i vojnog angažmana u zemlji.
Ekskluzivno PISjournal
