PISjournal – Nakon mjeseci sukoba, pregovora i neuspješnih sporazuma između sirijske vlade koju predvodi Ahmad al-Sharaa i Sirijskih demokratskih snaga (SDF), dvije strane konačno su postigle dogovor o najspornijem pitanju u zemlji, odnosno o sudbini kurdske vojne strukture i njenog naoružanja, čime je otvorena nova faza sirijskih dešavanja.
Mazloum Abdi, čelnik kurdskih snaga, sastao se u utorak s al-Sharaom i objavio da su SDF završile proces integracije u regularnu sirijsku vojsku i da više neće djelovati kao nezavisna snaga.
Abdi je priznao da su njegove snage preuzele teške odgovornosti tokom najmračnijih trenutaka u zemlji, ali je rekao da je Sirija sada ušla u fazu mira i zajedničke izgradnje države. Priznao je da će Autonomna uprava Sjeverne i Istočne Sirije biti raspuštena, a njene vojne i civilne institucije uključene u nadležnost sirijske vlade.
Izvor je za Al-Quds Al-Arabi rekao da je sastanak između Abdi-ja i sirijskog privremenog predsjednika bio fokusiran na budućnost SDF-a i aranžmane za narednu fazu, a završen je nizom razumijevanja i odluka usmjerenih na ponovno definiranje odnosa između Damaska i autonomnih tijela i snaga povezanih s grupom predvođenom Kurdima.
Prema sporazumu, Damask je pristao priznati kulturna i jezička prava kurdske zajednice i riješiti njihov status u okviru novog ustava Sirije. Jedan od najznačajnijih ishoda sporazuma jeste kraj nezavisnog komandnog lanca SDF-a, pri čemu je državna novinska agencija SANA naglasila da nakon integracije sve sigurnosne i vojne odgovornosti moraju biti pod „jedinstvenom nacionalnom komandnom strukturom“.
Nakon objave o raspuštanju SDF-a, al-Sharaa je imenovao Abdija za savjetnika predsjednika, dok je Ilham Ahmed, kopredsjedavajuća ureda za vanjske odnose autonomne administracije, dobila mjesto u parlamentu.
Sirijska vlada i SDF već su u januaru postigli okvirni dogovor o postepenoj integraciji svojih vojnih i administrativnih struktura. Taj sporazum uključivao je povlačenje snaga obje strane iz kontaktnih zona, raspoređivanje pripadnika sigurnosnih snaga Ministarstva unutrašnjih poslova u centre gradova Hasake i Qamishli radi jačanja stabilnosti, te pokretanje procesa integracije sigurnosnih snaga. Također je predviđao vojnu diviziju sastavljenu od tri brigade SDF-a i jedne brigade iz Kobanija, organizovane pod komandom pokrajine Aleppo.
Januarski sporazum dalje je obuhvatio spajanje institucija autonomne administracije sa sirijskim državnim institucijama, uz odredbe za stabilizaciju statusa civilnih službenika. Također je uključivao dogovore o rješavanju građanskih i obrazovnih prava kurdske zajednice te osiguravanju povratka raseljenih osoba u njihova mjesta porijekla.
Kako je formiran SDF?
SDF je formiran 2015. godine usred sirijskog građanskog rata, kada je na vlasti bio Bashar al-Assad. Vojnu koaliciju činili su različiti sektorski akteri, uključujući Jedinice narodne zaštite (YPG) i Ženske jedinice zaštite (YPJ), kao i druge kurdske, arapske i asirske grupe.
Uz podršku Sjedinjenih Američkih Država, grupa se uključila u borbu za oslobađanje velikih područja na sjeveru i istoku zemlje od terorističke organizacije ISIS, uključujući i Raqqu. Nakon poraza terorista, kurdske snage zadržale su kontrolu nad velikim dijelom oslobođenog područja.
Iako je komanda SDF-a ranije broj svojih pripadnika procjenjivala na oko 100.000, Financial Times je nakon objave o raspuštanju broj procijenio na oko 60.000.
Međutim, značaj SDF-a nikada nije bio samo u broju vojnika. Godinama je ova snaga kontrolisala ogromno područje sjeverne i istočne Sirije, regije u kojima se nalazi značajan dio naftnih i gasnih rezervi zemlje. To je SDF, praktično, pretvorilo istovremeno u vojnu silu, političku vlast i ekonomskog aktera.
Uz svoju vojnu strukturu, Autonomna uprava Sjeverne i Istočne Sirije izgradila je vlastite administrativne, sigurnosne i ekonomske institucije. Ta složenost značila je da pitanje SDF-a nikada nije bilo samo pitanje razoružavanja jedne vojne grupe, već je postalo pitanje buduće političke arhitekture Sirije.
Zašto je SDF raspušten?
Odgovor na pitanje zašto je SDF raspušten treba tražiti u promjeni odnosa snaga, kako unutar Sirije tako i širom regiona. Kada su lideri SDF-a prvi put sjeli za pregovarački sto s Damaskom u martu 2025. godine, računali su da će im teritorijalna kontrola, američka podrška i vojna snaga dati snažnu pregovaračku poziciju. Međutim, događaji tokom 2026. godine promijenili su tu računicu.
U januaru su snage sirijske vlade brzo zauzele velike dijelove teritorije pod kontrolom SDF-a. Do 18. januara, prema izvještaju Agencije Evropske unije za azil, SDF je izgubio oko 80 posto teritorije koju je držao početkom mjeseca, a njegovo prisustvo uglavnom se svelo na kurdske većinske oblasti Hasake, Qamishlija, Al-Malikiyaha i periferiju Kobanija.
Ovaj vojni slom ozbiljno je oslabio pregovaračku poziciju SDF-a i na kraju otvorio put januarskom okvirnom sporazumu od 18. januara, nakon čega je uslijedio sporazum od 29. januara, kojim je predstavljen novi plan za integraciju snaga SDF-a u sirijsku državu.
U tim okolnostima, prihvatanje integracije u sirijsku vojsku za kurdske lidere bilo je manje slobodan izbor, a više računica između teških alternativa: postići dogovor s Damaskom i pokušati sačuvati određene političke i kulturne dobitke ili ući u novi rat s vladom koja je sve više učvršćivala svoj položaj.
Drugi faktor bio je pritisak Turske. Ankara već dugo SDF označava kao sirijsko krilo Kurdistanske radničke partije (PKK), a veliku naoružanu kurdsku snagu na svojoj južnoj granici smatra egzistencijalnom sigurnosnom prijetnjom. Ta zabrinutost dodatno je pojačana nakon što je lider PKK-a Abdullah Öcalan pokrenuo proces okončanja oružane borbe te organizacije.
U februaru 2025. godine zatvoreni kurdski lider pozvao je PKK da se raspusti i razoruža, a ta militantna grupa kasnije je objavila odluku o prekidu oružanih operacija i raspuštanju. Iako je SDF u početku insistirao da se Öcalanov poziv ne odnosi direktno na njih, politički je postalo mnogo teže održavati vojnu snagu u Siriji povezanu sa strukturama bliskim PKK-u nakon što je sama organizacija formalno raspuštena.
Turska je jasno stavila do znanja da samo preimenovanje ili kozmetička promjena SDF-a neće biti dovoljni i da ta snaga mora potpuno prekinuti veze s PKK-om. Turski pritisak zato nije bio samo pitanje vojnih prijetnji, već dio šireg regionalnog nastojanja da se okončaju oružane strukture povezane s PKK-om. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan više puta je upozoravao: ili će snage SDF-a položiti oružje, ili će biti pokopane zajedno s njim.
Pritisak Washingtona
Možda najvažniji razvoj u promjeni stava SDF-a proizašao je iz promjene američke politike. Washington je godinama SDF nazivao svojim glavnim partnerom u Siriji radi ostvarivanja svojih interesa. Međutim, nakon pada al-Assada u decembru 2024. godine, koji je promijenio odnos snaga, Amerikanci su počeli insistirati na sporazumu između Kurda i Damaska koji bi istovremeno osigurao kurdska prava i spriječio dalju podjelu Sirije.
Nakon pada Bashara al-Assada, Washington je preusmjerio pažnju sa očuvanja autonomne kurdske enklave prema izgradnji stabilne centralne vlade u Damasku, istovremeno pokušavajući upravljati sigurnosnim brigama Turske. Do marta 2025. godine SAD je usmjeravao komandante SDF-a prema dogovoru sa sirijskom vladom, što je dovelo do prvog sporazuma između Abdija i al-Sharae. Reuters je izvijestio da je Washington strahovao da bi nastavak sukoba između SDF-a, Damaska i Ankare mogao prerasti u širi rat koji bi zakomplikovao američke planove za smanjenje vojnog prisustva u Siriji.
U postizanju konačnog sporazuma ključnu ulogu imao je američki specijalni izaslanik za Siriju Thomas Barrack. U januaru 2026. godine, nakon brzog napredovanja Damaska, Barrack je izjavio da je glavna misija SDF-a, odnosno borba protiv ISIS-a, uglavnom završena i da je novi cilj Washingtona integracija Kurda u centralnu sirijsku vladu. Taj trenutak opisao je kao „historijsku priliku“ za Kurde, signalizirajući da SAD više neće podržavati vojno autonomnu zonu na sjeveroistoku Sirije.
Barrack je u junu dodatno pojačao pritisak, sastavši se s Abdijem i zahtijevajući potpuni prekid veza s PKK-om, uklanjanje kadrova PKK-a iz kurdskih područja u Siriji te potpunu završnicu vojne i administrativne integracije s Damaskom do kraja godine. Nastavak američke podrške sirijskim Kurdima uslovio je ispunjavanjem tih zahtjeva.
Kada je Barrackov plan na kraju doveo do raspuštanja SDF-a, on je to pozdravio kao „historijsku transformaciju“, dodajući: „Ovo je stvarna integracija. Nema pobjednika ni gubitnika. Strane koje su nekada imale različite stavove grade diplomatsko rješenje kako bi ojačale sirijski suverenitet: jedna vojska, jedna vlada, jedna država.“
Ipak, uprkos pritisku Washingtona da se okonča nezavisna struktura SDF-a, kurdski lideri nisu bili spremni da to lako prihvate. Njihovo insistiranje na zadržavanju oružja i autonomije nikada nije bilo samo vojno pitanje; radilo se o političkoj i ekonomskoj budućnosti područja s kurdskom većinom.
Vojno, strahovali su da bi ih razoružavanje lišilo sposobnosti da brane svoju teritoriju i pregovaračke pozicije prema Damasku i Ankari. Zbog toga su nastojali sačuvati određene lokalne komandne strukture i snage kako bi zadržali određeni nivo uticaja.
Ekonomski, kontrola nad naftnim i gasnim poljima, graničnim prijelazima i regionalnim resursima bila je najvažniji pregovarački adut SDF-a. Ona je finansirala njihovu administraciju i davala im pregovaračku moć u razgovorima s Damaskom. Nakon deset godina kontrole, nisu bili spremni lako odustati od tog izvora prihoda.
Politički, SDF je tražio decentralizaciju, lokalnu upravu i garancije za kurdska kulturna i jezička prava, dok je Damask insistirao na centralizovanom suverenitetu i jedinstvenoj vojsci. Taj temeljni sukob odgodio je provedbu sporazuma mjesecima.
Barzani kao poveznica između Kurda i Damaska
Uloga iračkog Kurdistana, a posebno njegovog predsjednika Nechirvana Barzanija, u ovom sporazumu je značajna. On, s jedne strane, ima bliske odnose s liderstvom sirijskih Kurda, a s druge strane razgovara s Ankarom, Washingtonom i Damaskom. Zbog toga je postao ključni posrednik u sirijskom pitanju.
Njegovi razgovori s Abdijem i Barrackom, a zatim i posjeta Damasku i sastanak s al-Sharaom, dio su tih nastojanja. Njegov glavni cilj bio je spriječiti da se sukob Kurda i Damaska pretvori u dugotrajan rat i pronaći formulu koja bi očuvala kurdska prava u okviru jedinstvene Sirije.
U Damasku je istovremeno insistirao na zaštiti kurdskih i manjinskih prava, potvrđujući svoju posvećenost jedinstvenoj Siriji, koristeći jedinstvenu poziciju Erbila kao most između Damaska i sirijskih kurdskih lidera.
U suštini, Barzani je sirijskim Kurdima poslao jasnu poruku: regionalni odnosi snaga su se promijenili i očuvanje političkih dobitaka više ne zavisi od održavanja nezavisne vojske. Kako je međunarodna i regionalna podrška slabila, pregovaračka moć SDF-a prema Damasku smanjila se, ostavljajući mu malo izbora osim prihvatanja sporazuma.
Neizvjesna budućnost sporazuma
Ipak, uprkos svim potpisanim sporazumima, ostaju značajne tačke neslaganja koje bi lako mogle ugroziti njihovu provedbu. Postoji temeljna razlika između „raspuštanja SDF-a“ i potpunog demontiranja kurdskih vojnih i političkih struktura, a konačan dogovor o tome još nije postignut.
Na papiru, SDF kao nezavisna vojna sila izgleda kao da se povlači, a značajan dio njegovih boraca već je uključen u nacionalnu vojsku. Međutim, najosjetljivije pitanje i dalje ostaje komandovanje i kontrola.
Agencija EU za azil izvijestila je da su se pregovori posljednjih mjeseci uglavnom vrtjeli oko strukture komandnog lanca, činova koji će biti dodijeljeni bivšim komandantima SDF-a i sudbine različitih jedinica. Ipak, malo je vjerovatno da će Kurdi, čak i nakon formalnog raspuštanja SDF-a, u potpunosti provesti sve vojne aranžmane koje zahtijevaju Damask i Ankara.
Oni i dalje duboko strahuju od gubitka uticaja i sigurnosnih garancija i vjerovatno će pokušati sačuvati određene komandne strukture i lokalne snage kako bi zadržali određenu pregovaračku polugu. Integracija YPJ-a također je ostala sporno pitanje.
Nadalje, osnovni problem na sjeveroistoku Sirije više nije samo pitanje oružja, već pitanje povjerenja. Kurdi strahuju da bi, nakon što polože oružje i integrišu se u sirijsku vojsku, vlada al-Sharae mogla odustati od svojih obećanja i zanemariti političke, kulturne i pravne garancije koje je obećala.
Oni iza sebe imaju decenije iskustva diskriminacije i iznevjerenih obećanja centralnih sirijskih vlada, pa je njihov skepticizam prema političkim obećanjima Damaska razumljiv.
S druge strane, Damask strahuje da će lokalne kurdske strukture, čak i nakon formalnog raspuštanja SDF-a, nastaviti postojati u drugom obliku i tako stvoriti „državu u državi“.
Ibrahim al-Halabi, arapski novinar, rekao je za Khaleej Online da „objava SDF-a nije samo kraj jedne vojne organizacije; ona bi mogla biti jedan od najznačajnijih koraka u preoblikovanju sirijske države nakon godina rata. Ako proces integracije uspije očuvati kurdska prava i osigurati njihovo učešće u državnim institucijama, mogao bi postati model za rješavanje drugih unutrašnjih pitanja. Ali ako aranžmani ne uspiju, ili ako se ponovo pojave sporovi oko vlasti i prava, kraj SDF-a mogao bi označiti početak nove faze napetosti.“
Ekskluzivno PISjournal
