PISjournal – Nekoliko sati nakon prve runde pregovora u Ženevi između Teherana i Washingtona, diplomatska scena regiona svjedočila je intenzivnoj aktivnosti i nizu zvaničnih posjeta.
U glavnom događaju dana, Islamabad je ugostio iranskog predsjednika Masuda Pezeškijana. U međuvremenu, predsjednik parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf i iranski pregovarački tim otputovali su u Baku, dok je američki državni sekretar Marco Rubio započeo svoju regionalnu turneju posjetom Kuvajtu.
Katarski premijer i ministar vanjskih poslova, kao ključni akteri pregovora u Ženevi, otputovali su u Muskat, što pokazuje da se dijalog između Irana i SAD-a već smatra presudnim trenutkom za regionalnu dinamiku. Ovo nije samo diplomatska retorika; riječ je o početku nove faze konsultacija, izgradnje savezništava i međunarodne koordinacije oko buduće sigurnosne arhitekture Zapadne Azije.
Diplomatska užurbanost nakon pregovora u Ženevi jasno pokazuje jednu stvar: regionalne i vanregionalne sile vrlo dobro znaju da ishod pregovora neće biti ograničen samo na odnose između Teherana i Washingtona. On bi mogao preoblikovati geopolitičke odnose od Perzijskog zaljeva i Južnog Kavkaza do Istočnog Mediterana i globalnih energetskih tržišta. Glavni gradovi širom regiona nastoje osigurati svoje pozicije i interese prije nego što bilo kakav sporazum bude postignut, odlučni da ne ostanu pasivni posmatrači novog poretka koji se oblikuje.
U ovom historijskom trenutku, dok Zapadna Azija prelazi u novi sigurnosni okvir, odnosi između Irana i Pakistana prolaze kroz jedno od svojih najboljih razdoblja. U ovom osjetljivom periodu, ta povezanost mogla bi biti presudna za izgradnju povjerenja i regionalne saradnje, vodeći ka zajedničkom razumijevanju prijetnji i održivim rješenjima za mir i stabilnost među susjedima, bez vanregionalnog uplitanja.
U osmoj deceniji svojih odnosa, Iran i Pakistan održali su izuzetno stabilne veze, uz vrlo malo ozbiljnih prepreka. Posljednjih godina obje strane dodatno su se posvetile strateškoj saradnji, a taj odnos dosegao je vrhunac tokom dvanaestodnevnog rata u junu 2025. godine, kada su pakistanska vlada i narod čvrsto stali uz Iran u osudi izraelske agresije.
Ta uloga pokazala se katalizatorom ubrzanog razvoja bilateralnih odnosa, toliko da se tokom četrdesetodnevnog rata Islamabad iznenada pojavio kao ključni posrednik u pregovorima o prekidu vatre i razgovorima između Irana i SAD-a, što predstavlja jasan dokaz dubokog povjerenja koje Teheran ima prema Islamabadu. Osim toga, dok je američka mornarica pojačavala pomorsku blokadu s ciljem gušenja iranske ekonomije i slabljenja volje naroda za otporom, pakistanske istočne granice i luke na Indijskom okeanu postale su ključna životna linija za iransku vanjsku trgovinu.
Međutim, motivi Pakistana sežu mnogo dublje od dobrosusjedskih odnosa ili želje za povećanjem regionalnog i globalnog utjecaja. Oni proizlaze iz dubokog slaganja s Islamskom Republikom Iran po ključnim strateškim pitanjima: odbrane palestinskog pitanja, suprotstavljanja izraelskoj agresiji protiv država regiona, odbacivanja normalizacije odnosa s Izraelom, protivljenja američko-izraelskim planovima za prekrajanje historijskih geopolitičkih granica regiona, te podrške iranskom mirnodopskom programu obogaćivanja uranija.
Pakistan se, s druge strane, suočava s ozbiljnim sigurnosnim izazovima na svojim istočnim i sjevernim granicama, zbog trajnih tenzija s Indijom i nestabilnosti u Afganistanu. Osiguravanje zapadne granice s Iranom stoga predstavlja strateški imperativ, omogućavajući Islamabadu da se fokusira na veće prijetnje koje dolaze iz Indije i od talibana. Tome treba dodati činjenicu da Pakistan, kao jedina muslimanska nuklearna sila, predstavlja sekundarnu prijetnju Izraelu, zbog čega pakistanski zvaničnici danas ozbiljnije nego ikada razmatraju mogućnost napada na vlastita nuklearna postrojenja.
Ovo duboko podudaranje stavova o regionalnim pitanjima podiglo je odnose Teherana i Islamabada daleko iznad nivoa obične bilateralne saradnje, otvarajući prostor za širu regionalnu integraciju u budućnosti, posebno u postratnom periodu.
Dok produbljuje odnose s Iranom, Islamabad istovremeno održava dugogodišnje vojne i sigurnosne saveze sa zemljama Vijeća za saradnju država Perzijskog zaljeva, a posljednjih godina dodatno je ojačao partnerstvo s Turskom i Azerbejdžanom. Ulaskom u proces posredovanja radi okončanja rata i oblikovanja nove sigurnosne arhitekture regiona, posebno u Perzijskom zaljevu, Islamabad vidi zlatnu priliku da povrati izgubljeni utjecaj u odnosu na rastuće prisustvo Indije u tom području. Nedavno potpisani vojni sporazum sa Saudijskom Arabijom, koji navodno uključuje i nuklearni odbrambeni kišobran, uklapa se upravo u ovu strategiju. Indija je posljednjih godina agresivno širila svoj utjecaj u Perzijskom zaljevu, uspostavljajući strateške odnose s Rijadom i Abu Dabijem. Pozicionirajući se kao posrednik i faktor stabilnosti, Pakistan praktično vraća svoj vanjskopolitički prostor u regionu, što također odgovara interesima Irana u nastojanju da obnovi regionalne odnose na nezavisnim i kooperativnim osnovama, bez vanjskog miješanja.
U simboličnom potezu, iranski predsjednik Masud Pezeškijan izabrao je Islamabad kao svoju prvu inostranu destinaciju nakon četrdesetodnevnog rata. U objavi na mreži X izjavio je da dvije susjedne države dijele duboke zajedničke težnje i ideale, pohvalivši neumorne napore Pakistana u širenju mira u regionu, koje je opisao kao ukorijenjene u bogatoj kulturnoj tradiciji te zemlje.
Iranski predsjednik opisao je Pakistan ne samo kao susjeda, već i kao „brata i bliskog prijatelja“, dodajući da dvije države „imaju jednu dušu u dva tijela“ i da dijele zajedničku budućnost.
Ekskluzivno PISjournal
