Vedran Obućina
ODNOSI ARAPA I IZRAELA- Od svog formiranja Arapska liga promovirala je palestinsku arapsku stranu u izraelsko-palestinskom sukobu, uključujući nametanje bojkota svim izraelskim proizvodima i inicijativama. Arapska liga suprotstavila se Planu podjele Ujedinjenih naroda za Palestinu 1947. Dana 15. svibnja 1948., tadašnjih sedam članova Arapske lige koordiniralo je invaziju na tadašnji bivši britanski mandat, označavajući početak arapsko-izraelskog rata 1948. godine. Godine 1964. Arapska liga stvorila je Palestinsku oslobodilačku organizaciju. Tijekom šestodnevnog rata, Arapska liga uvela je naftni embargo, koji je trajao do Kartumske rezolucije u rujnu 1967. Članovi Lige također su se složili da će nastaviti stanje ratobornosti s Izraelom i da neće pregovarati o rješavanju sukoba. Osuđeno je potpisivanje Egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma, a Egipat je suspendiran iz Arapske lige 1979. godine, odluka koja je trajala do 1989. Arapska liga 15. studenoga 1988. priznala je proglašenje Države Palestine. Palestinska oslobodilačka organizacija i Izrael potpisali su sporazum iz Osla 1993. godine što je dovelo do uspostavljanja Palestinske Samouprave. Arapska liga nije dala nijednu službenu izjavu niti podržavajući uspostavu Palestinske uprave niti je osuđujući. U listopadu 1994. Jordan je potpisao mirovni ugovor Izrael-Jordan s Izraelom, a Arapska liga ga nije protjerala, kao što je to bio Egipat 1979. Godine 2002. Arapska liga podržala je Saudijsku arapsku mirovnu inicijativu koja je pozvala na potpuno povlačenje Izraela “do granica iz 1967.” u zamjenu za potpuno normalizirane odnose.
Arapska liga je „tigar od papira“ koji daje niz rezolucija ali ne uspijeva ih provesti ili održati. To se ne tiče samo pitanja Palestine, već i raznih drugih sukoba koji ne jenjavaju u arapskim zemljama, počevši od dugotrajnih nasilnih sukoba kao što je onaj Polisarija i Maroka za osnivanje države Sahravija, pa sve do današnjeg nasilja u Siriji, Libiji, Jemenu. Među najbrutalnijim stvarnostima za Palestince je gubitak potpore arapskih država, koje se usprotive vlastitom stanovništvu, dok se Izraelu približavaju s ekonomskim interesima.
Od prošlogodišnjeg Dana Kudsa, koji se slavi posljednjeg petka u svetom mjesecu ramazanu, pa do danas, očita je promjena stava bogatih arapskih zemalja prema Izraelu. Nakon Egipta, Mauritanije (koja je ipak odnose prekinula 2009. godine) i Jordana u prošlosti, sada Izrael priznaju Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), Bahrein, Sudan i Maroko. Time su se te zemlje okrenule protiv osnovnih ideja Arapske lige. Sve je to napravljeno uz lobiranje Sjedinjenih Država koje su najavile niz mirovnih ugovora između Izraela i arapskih zemalja.
Iako će navodno odbiti izraelsku aneksiju Zapadne obale i potaknuti turizam i trgovinu između obje zemlje, u stvarnosti to nije ništa drugo nego shema davanja arapskog pečata odobrenju izraelskom statusu quo krađe zemlje, rušenja kuća, proizvoljnih izvansudskih ubojstava, zakona o apartheidu i drugih zlouporaba palestinskih prava. Dogovor bi se trebao gledati u kontekstu više od tri godine Trumpove politike administracije koja je stegla izraelski stisak protiv Palestinaca: premještanjem američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, priznavanjem Golanske visoravni kao izraelskog teritorija i stvaranjem tzv. mirovnog plana bez palestinskog sudjelovanja ili doprinosa. Iako niti jedna američka administracija nije uspješno posredovala u rješavanju izraelske okupacije koja broji 54 godine, Trumpove su godine bile posebno štetne za palestinsku stvar.
Među najbrutalnijim aspektima ovog razdoblja za Palestince bio je gubitak potpore za njihov cilj u susjednim arapskim državama. Arapska politička stranka u Izraelu, Balad, rekla je da su se potpisivanjem ovog pakta “UAE službeno pridružili Izraelu protiv Palestine i smjestili se u logor neprijatelja palestinskog naroda.” UAE je ranije zauzimao stav u skladu s javnim mnijenjem u zemljama Zaljeva i Bliskog istoka da se prihvaćanje formalnih diplomatskih odnosa s Izraelom smije odvijati samo u zamjenu za pravedan mir i u skladu s međunarodnim pravom. Još u lipnju, veleposlanik Emirata u SAD-u Yousef al-Otaiba napisao je članak u novinama Yediot Ahronot apelirajući izravno na hebrejskom da Izrael ne pripoji Zapadnoj obali. Međutim, razrađivanjem sporazuma s Trumpom i Netanyahuom o normalizaciji odnosa, zemlja je sada postala izraelski partner u cementiranju de facto aneksije i apartheida.
Promjena UAE-a iz podrške palestinskom dostojanstvu i slobodi u podržavanje izraelske neprestane okupacije proračunati je potez prijestolonasljednika UAE Mohammeda bin Zayeda, pronicljivog bliskoistočnog diktatora koji koristi vojne i financijske resurse svoje zemlje da osujeti korake prema demokraciji i poštovanju ljudskih prava pod krinkom borbe protiv islamskog terorizma. Trump se već potrudio progurati milijarde dolara u prodaju UAE, unatoč protivljenju Kongresa zbog velikog broja civilnih žrtava povezanih s upotrebom tog oružja u Jemenu. Tadašnji državni tajnik Mike Pompeo također je branio UAE od vjerodostojnih izvještaja da je američko oružje prodano UAE u Jemenu prebačeno u skupine povezane s Al Qaidom, čvrstim selefijskim milicijama i jemenskim separatistima. U Libiji su UAE kritizirani zbog kršenja embarga na oružje Vijeća sigurnosti UN-a 2011. isporukom borbene opreme LAAF-u, naoružanoj skupini kojom je zapovijedao general Khalifa Haftar, s dobro utvrđenom evidencijom kršenja ljudskih prava. Dakle, ovaj dogovor s Izraelom UAE-ima daje prijeko potreban furnir uglednosti.
Ali nemoguće je razumjeti poticaj za ovaj sporazum, a da se ne stavi u kontekst tekućih neprijateljstava između sve tri zemlje i Irana. Slijedeći staru izreku da je “neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj”, Izrael je posljednjih godina pregovarao s raznim državama Zaljeva, uključujući UAE i Saudijsku Arabiju, kako bi se povukao protiv rastućeg iranskog utjecaja u regiji. Kao što je saopćeno u priopćenju o najavi izraelsko-UAE sporazuma, SAD, Izrael i UAE “dijele slične izglede u pogledu prijetnji u regiji”. To se poklapa s Trumpovom antiiranskom opsesijom, koja uključuje povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma i njegovu kampanju “maksimalnog pritiska” koja je imala za cilj prisiliti Iran natrag za pregovarački stol kako bi postigao “bolji dogovor”. Najavljujući pakt UAE i Izraela, Trump je sa smiješnom hrabrošću izjavio da će, ako pobijedi na izborima, imati novi dogovor s Iranom u roku od 30 dana. Sve se to srušilo kao kula od karata kada je Trump izgubio na predsjedničkim izborima.
I druge zemlje su potajno pregovarale s Izraelom posredstvom Amerikanaca. Bahrein je u pregovorima od 2005. godine kroz vojne i obavještajne veze, a potom je u rujnu 2020. odlučio potpuno normalizirati odnose s Izraelom. Sudan je uspostavio odnose nakon što su Amerikanci maknuli tu zemlju s američke liste zemalja koje sponzoriraju terorizam. Maroko je dobio američku potporu oko Zapadne Sahare. U Egiptu čak 92 posto građana vidi Izrael kao neprijateljsku silu, a polovica jordanskog stanovništva su potomci prognanih Palestinaca. Ipak, i Kairo i Amman ne pomišljaju kako bi pooštrili svoje odnose s izraelskom vladom.
Ključni korisnici bilo kojeg arapsko-izraelskog mirovnog sporazuma bili bi izraelski bankari, poslovni ljudi i proizvođači oružja. Ako se s Palestincima može postići pristojan mirovni sporazum, vrata čitavog muslimanskog svijeta (petina čovječanstva) bit će otvorena za izraelsku trgovinu i financije. Ali da bi to učinili, izraelska tvrda desnica i vjerski ekstremisti morat će smanjiti svoje zahtjeve za arapskom zemljom i vodom – odnosno, kako oni to nazivaju, Veliki Izrael. Što se tiče mira na Bliskom istoku, prisjetite se oštrih riječi rimskog povjesničara Tacita, ‘tamo gdje čine pustinju oni to nazivaju mirom.’ To je ono što čeka preko pet milijuna palestinskih izbjeglica, a ne nova zora koju je Trumpova administracija obećala.
