Emina Zuparević
Autorica je studentica na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu. Njeni interesi su vezani za međunarodne odnose, geopolitiku, s fokusom na Iran i Bliski istok.
PISjournal – Odnosi između Irana i Bosne i Hercegovine imaju duge historijske korijene koji sežu još od perioda Jugoslavije, a značajno su se razvili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1990-ih.
Islamska Republika Iran je bila jedna od prvih država koja je priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine 1992. godine. Svakako, Iran nije zaboravio Bosnu i Hercegovinu ni za vrijeme agresije na nju, te je iranska pomoć bila ključna za odbranu BiH u vrijeme kada su međunarodne sankcije ograničavale vojnu opskrbu. Kršeći nametnuti embargo na oružje, Iran se suprostavio Zapadu i pohrlio u pomoć bosanskoj braći po vjeri.
Kao jedan od razloga za podršku Irana Bosni i Hercegovini 1990-ih vezuje se Član 3 Ustava IR Iran gdje se naglašavaju temeljni principi Islamske Republike Iran i njena posvećenost nezavisnosti, slobodi i suverenitetu zemlje. U njemu se navodi da ciljevi vlade uključuju “jedinstvo svih muslimana” i “emancipaciju svih potlačenih ljudi širom svijeta”. Između ostalog, u Članu 154 istog Ustava se navodi da se vanjska politika Islamske Republike Iran zasniva na sljedećim općim smjernicama: a) odbacivanje svih oblika dominacije i pokušaja bilo koje strane zemlje da nametne svoju volju Iranu, b) promicanje prava svih muslimana, c) podržavanje borbi potlačenih ljudi protiv tiranskih sila, i d) promoviranje mira i prijateljstva sa svim drugim narodima, posebno islamskim zemljama.
Bosna i Hercegovina sa svojim većinskim muslimanskim stanovništvom spada pod zemlje za koje se garantuje podržavanje borbi i promovisanje mira u iranskom Ustavu, kao zaštitu prava njenih muslimana. Za drugi razlog bi se mogla uzeti i činjenica da je Iran nekad bio u ratu s Irakom u kojem je Islamska Republika bila pod embargom, dok je irački neprijatelj nabavljao naoružanje iz raznih izvora.U vrijeme kada su velike sile odbile da zaustave ratna razaranja, Iran i Pakistan su pružili nesebičnu podršku Bosni i Hercegovini.
Međutim, nakon sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, bosanskohercegovačka vlada bila je primorana smanjiti nivo saradnje sa Iranom, ali diplomatski odnosi su ostali aktivni. Iran je svoju podršku BiH pravdao principima islamske solidarnosti i zaštite suvereniteta manjih država. Iako se često spekulisalo o obavještajnim i vojnim aktivnostima Irana u BiH, ipak fokus odnosa ove dvije države leži u akademskoj i kulturnoj saradnji.
Uprkos postojanju bilateralnih sporazuma o trgovini, investicijama i ekonomskim partnerstvima, ekonomska razmjena između BiH i Irana ostaje minimalna u poređenju sa drugim međunarodnim partnerima s istoka, poput Turske i Saudijske Arabije. Poznato je da je Iran više puta predlagao inicijative za ulaganje u Bosnu i Hercegovinu što su domaće vlasti nakon konsultacija sa Ambasadom SAD-a uspješno izbjegavale. Svakako, kulturni uticaj Irana u BiH uspješno se odvija kroz različite institucije i programe Iranskog kulturnog centra, Naučnoistraživačkog instituta “Ibn Sina”, te Fondacije Mulla Sadra. Mimo navedenih institucija, u Bosni i Hercegovini prisutni su još i Perzijsko-bosanski koledž sa internatom te Osnovna škola “Đulistan”.
Jedno od ključnih pitanja odnosi se na to da li odnosi Bosne i Hercegovine sa Islamskom Republikom Iran predstavljaju prepreku na putu BiH ka evropskim integracijama. Analiza pokazuje da pozitivni odnosi s Iranom ne narušavaju aspiracije BiH ka članstvu u EU. Iran nije direktno uključen u političke procese u BiH i nije vršio pritisak na BiH da podržava stavove Irana u međunarodnim organizacijama što se može vidjeti iz podataka sa sjednice Ujedinjenih nacija u kontekstu ljudskih prava, gdje je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković glasao protiv Irana ističući da je njegov glas bio u skladu s njegovim uvjerenjima o ljudskim pravima.
Uprkos tome, Iran je bio jedna od mnogih zemalja koja je svojevremeno jasno usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u svome parlamentu, ali i za usvajanje te rezolucije iranski predstavnici su nesebično držali bosansku stranu u UN-u. Neprisustvo BiH zvaničnika na sahrani bivšeg predsjednika Irana Ebrahima Raisija kao i ministra vanjskih poslova Hosseina Amir Abdollahiana, ukazuje na to da BiH zvaničnici nisu pretjerano zainteresovani za pitanje Irana, svog strateškog partnera iz “crnih dana”. Svakako, zvaničnici Irana naglašavaju da je Iran isti onaj Iran kao i od prije 30 godina, te da se njegova pozicija prema Bosni i Hercegovini nije i neće promijeniti.
Iako minimalno, iransko prisustvo u BiH izaziva određenu dozu straha kako među zvaničnicima, tako i među narodom. Strah od nepoznatog i zapadnjačka propaganda prema zemlji koja se vezuje za kolijevku kulture i najstariju civilizaciju, uveliko doprinose razvoju tenzija prema Iranu. Nedostatak adekvatnih izvora, kako akademskih tako i medijskih, razlog je zašto narod BiH lako pada u mrežu propagande koja im se servira o Iranu. Nepoznavanje kulture, religije ali i politike, otvara prostor zapadnjačkoj propagandi za širenje negativne slike Irana ne samo u BiH, nego i u cijeloj balkanskoj regiji kao i šire.
Za Bosnu i Hercegovinu je svakako ključno vođenje politike u cilju zaštite nacionalnih interesa kao i balansiranje između Istoka i Zapada. Održavanje bilateralnih veza sa dugogodišnjim partnerima, a prvenstveno Iranom, doprinosi prikazu Bosne i Hercegovine kao suverene države na geopolitičkoj sceni, spremne da sama kroji svoju politiku. Ponovna uspostava ekonomskih veza između ove dvije države značajno bi osnažila Bosnu i Hercegovinu kao i donijela mnoge prednosti koje uključuju ekonomsku, trgovinsku ali i energetsku sigurnost.
Kao što je poznato, Iran je zemlja bogata prirodnim i energetskim resursima. Stoga, u vremenu ekonomskih i energetskih nestabilnosti, Iran bi mogao odigrati ključnu ulogu opskrbe BiH svojim energetskim resursima. Također, poznato je da BiH ima znatno slabiju vojnu spremu za razliku od svojih komšija, te da bi saradnja s Iranom mogla znatno doprinijeti vojnoj industriji BiH, kao i osnaživanju njenih Oružanih snaga.
Ukidanje viznog sistema za građane Bosne i Hercegovine, kao i još 32 države stupilo je na snagu u februaru 2024, kao rezultat jednostrane politike Irana u svrhu poboljšanja imidža Irana na svjetskoj sceni kao i podsticanje stranih državljana na putovanja u Iran i neutraliziranje kampanje iranofobije. Nasuprot tome, za građane Irana je i dalje potrebna viza pri ulasku u Bosnu i Hercegovinu. Iz ovog možemo uvidjeti napore Irana u širenju vanjske politike podjednako i ka Istoku i ka Zapadu, dok BiH ostaje čvrsta u svojoj politici prema Islamskoj Republici.
Na kraju možemo ustanoviti da se ni Bosna i Hercegovina ni Islamska Republika Iran međusobno ne miješaju u politike jedni drugih. Pozitivni odnosi s Iranom ne predstavljaju nikakvu prepreku za BiH prema evropskim integracijama, ali bi isti mogli pozitivno uticati na njeno mjesto na geopolitičkoj sceni.
Ambasada Bosne i Hercegovine u Teheranu treba efikasnije raditi na promociji naše kulture i jezika u Iranu, po uzoru na iransku ambasadu i kulturni centar u Sarajevu, kako bi se očuvali odnosi ovih dviju zemalja. Ponovna uspostava narušenih odnosa s Iranom, ali i uspostava istih sa drugim azijskim državama treba da bude među prioritetima vanjske politike Bosne i Hercegovine.
To bi svakako ojačalo BiH i prikazalo je kao nezavisnog faktora na političkoj sceni, čiji opstanak ne zavisi od vanjskih interesa. Zasigurno, najvažniji korak za uspostavu i poboljšanje bilo koje vrste odnosa, jeste razbijanje negativnih stereotipa kao i sposobnost prepoznavanja lažne medijske propagande koja nam se svakodnevno servira.
Ekskluzivno PISjournal
