PISjournal – Pokušaji velikih sila da promijene režime u drugim državama oduvijek su predstavljali jednu od najsloženijih i najizazovnijih dimenzija međunarodne politike. Iran je, zbog svog geopolitičkog položaja, energetskih resursa i regionalne uloge, stalno bio u središtu takvih nastojanja.
Vanjske intervencije, uključujući ekonomske sankcije, obavještajnu podršku unutrašnjim protestima i medijsko oblikovanje narativa, ne utiču samo na političku strukturu ciljane države, već i na društvene, kulturne i identitetske reakcije njenog stanovništva. Analiza ovih procesa pokazuje da pokušaji političkih promjena izvana, osim pukih kalkulacija moći, nailaze na duboke društvene složenosti i institucionalne strukture te često proizvode nepredviđene posljedice. Ovaj rad u nastavku analizira konkretan primjer takvih nastojanja i faktore njihova uspjeha ili neuspjeha.
John Mearsheimer: neuspjeh ofenzivne strategije SAD-a i Izraela
John Mearsheimer, ugledni profesor međunarodnih odnosa i utemeljitelj teorije ofenzivnog realizma, početkom januara 2026. godine, paralelno s unutrašnjim zbivanjima u Iranu, objavio je tekst pod naslovom „Dvočlani tim u Iranu doživljava poraz“. U tom tekstu fokusira se na zajedničke napore Sjedinjenih Američkih Država i Izraela u pravcu promjene vlasti u Iranu, koje analizira pod pojmom „dvočlani tim“.
Prema Mearsheimeru, ova strategija, uprkos širokoj upotrebi ekonomskih, obavještajnih i medijskih instrumenata, završila je neuspjehom. Ekonomski pritisak, podrška narodnim protestima i medijsko oblikovanje narativa trebali su oslabiti iransku vlast, no u praksi su doveli do jačanja unutrašnjeg otpora i brze reakcije iranske države, čime je postignut suprotan učinak.Mearsheimer identificira četiri ključna instrumenta politike SAD-a i Izraela u tom kontekstu:
1.Ekonomski pritisak i sankcije
Opsežne sankcije uvedene su s ciljem paraliziranja iranske ekonomije kako bi se stanovništvo potaknulo na masovnije proteste i protivljenje vlasti. Mearsheimer smatra da su sankcije imale značajan učinak na obične građane te da je unutrašnje loše upravljanje dodatno pojačalo te pritiske, ali da ti koraci nisu doveli do rušenja iranske vlade.
2.Organiziranje i podrška protestima
Sjedinjene Američke Države i Izrael, koristeći alate poput hiljada Starlink terminala te unutrašnjih i vanjskih obavještajnih mreža, nastojali su usmjeravati proteste i transformirati ih iz mirnih okupljanja u nasilje i nerede, kako bi se stvorio izgovor za rušenje vlasti.
3.Medijsko oblikovanje narativa
Zapadni mediji, fokusirajući se na „unutrašnje proteste protiv korupcije i lošeg upravljanja“, umanjivali su izravnu ulogu SAD-a i Izraela te jačali sliku potpuno unutrašnjeg ustanka. Mearsheimer ovaj pristup smatra dijelom šire strategije upravljanja javnim mnijenjem na Zapadu.
4.Priprema za vojnu intervenciju
U slučaju neuspjeha ostalih instrumenata, postojali su planovi za vojni pritisak. Iako je ovaj aspekt bio manje vidljiv, on predstavlja sastavni dio ustaljenog obrasca ponašanja velikih sila prema državama čiji se interesi sukobljavaju s njihovima.
Razlozi neuspjeha strategije promjene vlasti
Mearsheimer ističe dva ključna faktora neuspjeha ove strategije:
1.Brza i učinkovita reakcija iranske države
Iskustvo Irana pokazuje da države mogu, koristeći tehničke, sigurnosne i institucionalne instrumente, ograničiti učinkovitost vanjskih pritisaka. Gašenje interneta i kontrola unutrašnjih komunikacijskih mreža jasan su primjer takve reakcije. Ova višeslojna mjera imala je nekoliko dimenzija:
Obuzdavanje protoka informacija i komunikacija: ograničavanje pristupa društvenim mrežama i komunikacije s vanjskim akterima spriječilo je učinkovito organiziranje i koordinaciju protesta.
Korištenje postojećih institucionalnih struktura: iranska vlast oslonila se na sigurnosne snage, lokalne institucije i obavještajne mreže radi predviđanja i suzbijanja okupljanja, što ukazuje na značaj institucionalne sposobnosti i historijskog iskustva u upravljanju krizama.
Psihološko i operativno odvraćanje: brze mjere vlasti poslale su poruku unutrašnjim i vanjskim akterima da će svaka intervencija imati visoku cijenu.
Ovakva reakcija pokazuje da vanjski pritisak, ako zanemari zaštitne kapacitete i prilagodljivost država, ima inherentna ograničenja i može dovesti do neučinkovitih ili čak kontraproduktivnih rezultata.
2.Unutrašnji društveni odgovor
Drugi aspekt neuspjeha proizlazi iz ponašanja iranskog društva koje je, suprotno očekivanjima zagovornika promjene vlasti, umjesto slabljenja režima, doprinijelo njegovom jačanju:
Kolektivna reakcija na strano miješanje: historijsko iskustvo Irana i osjetljivost na vanjski uticaj doveli su do toga da se značajan dio društva, uključujući i one nezadovoljne unutrašnjim problemima, ujedinio protiv vanjske intervencije.
Jačanje nacionalnog identiteta i unutrašnje legitimnosti: strano miješanje pružilo je osnovu za obnovu nacionalnog identiteta i legitimiteta vlasti, što pokazuje da vanjski pritisak može imati suprotan učinak, osobito u državama s jakim historijskim i identitetskim temeljima.
Složenost društvenog ponašanja: unutrašnji protesti, čak i kada proizlaze iz stvarnih ekonomskih i političkih problema, ne vode nužno prema promjeni režima. Društveno ponašanje oblikuju brojni faktori, uključujući identitet, političku kulturu i strah od nestabilnosti, koje vanjski akteri ne mogu u potpunosti kontrolirati.
3.Interakcija države i društva
Najvažnije je da su ova dva faktora djelovala interaktivno, a ne odvojeno. Brza reakcija države i kohezija sigurnosnih institucija povećale su unutrašnju društvenu podršku vlastima, dok je istovremeno društveni odgovor umanjio učinkovitost vanjskih ekonomskih, medijskih i obavještajnih instrumenata. Ova sinergija državnih kapaciteta i društvenih reakcija ilustrira složenost političkih sistema suočenih s vanjskim pritiscima, koju ofenzivni realizam, u svojoj usmjerenosti na puku moć, često podcjenjuje.
Zaključak
Analiza pokušaja SAD-a i Izraela da promijene vlast u Iranu iz perspektive ofenzivnog realizma pokazuje da primjena vanjske moći nad državom s kompleksnim društvenim i institucionalnim strukturama nailazi na ozbiljna ograničenja. Ofenzivni realizam, koji naglašava nužnost maksimalizacije moći i korištenje sveobuhvatnih instrumenata, u praksi ne može jamčiti uspjeh bez uzimanja u obzir društvenih i kulturnih reakcija ciljanog društva.
Iransko iskustvo pokazuje da čak i snažan ekonomski pritisak i podrška unutrašnjim protestima, ako su praćeni nedovoljnim razumijevanjem kolektivnog identiteta, društvene kohezije i organizacijskih sposobnosti, mogu proizvesti suprotan ishod.
Jedna od ključnih pouka ove analize jeste važnost odnosa između tvrde i meke moći. Ekonomski i vojni instrumenti sami po sebi ne mogu potkopati legitimitet vlasti; naprotiv, društveni odgovor i unutrašnji kapaciteti ciljane države igraju presudnu ulogu u očuvanju stabilnosti i unutrašnjeg otpora.
Iran predstavlja jasan primjer kako nacionalni identitet i historijska osjetljivost na strano miješanje mogu ojačati društveno jedinstvo suočeno s vanjskim pritiscima, čak i u uslovima postojanja ozbiljnih unutrašnjih problema. Kao studija slučaja, Iran pokazuje da u međunarodnim odnosima hegemon, uprkos širokom spektru tvrdih, mekih i „pametnih“ instrumenata, suočava se s inherentnim ograničenjima te da izravna intervencija u političke sisteme drugih država ne samo da često završava neuspjehom, već može dovesti i do učvršćivanja pozicije ciljane vlasti te produbljivanja nepovjerenja društva prema vanjskim silama.
Ekskluzivno PISjournal
