Dr.sc. Tarik Kulenović
PISjournal –Gdje je uopće ta zemlja? U prvi mah kad čujete za sultanat Oman pomislite kako je to jedan od Ujedinjenih arapskih emirata koji je zbog grandomanije svog vladara sultanat a ne emirat kao ostale zemlje tog područja.
Kad saznate kako mu je glavni grad Muskat gotovo da ste sigurni kako je riječ o Začinskim otocima sa kojih su europske kolonijalne sile dobivale začine od kojih je najpoznatiji muškatni oraščić. Od muškatnog oraščića do grada Muskata ne treba puno za stvaranje zaključka. I bili biste sasvim u krivu. Aman, zaman, Oman.
Oman je država na arapskom poluotoku, no sa druge strane Hormuškog tjesnaca. Smješten na strateški važnom položaju s kojeg nadzire izlaz iz Hormuškog tjesnaca. U sedmom stoljeću Omanci su došli u dodir sa islamom i prihvatili ga. U vrijeme umajadske dinastije nastao je i omanski imamat koji se za abasidske dinastije razvio u zasebnu granu sunitskog islama.
Portugalci su zauzeli njegov glavnu luku Muskat 1508. godine i držali je do dolaska Osmanskog carstva 1659.godine. Njih su izbacili lokalni Arapi predvođeni Ahmedom ibn Saidom, osnivačem vladarske dinastije koja je i danas vlada Omanom. U kontinuitetu najstarija neovisna arapska država je Oman. Zahvaljujući pomorskoj snazi, u 19. se stoljeću njegov se utjecaj i kontrola širio i na drugu stranu Hormuškog tjesnaca, u Iran i Pakistan, kao i na jug do Zanzibara.
Krajem 19.stoljeća Oman postupno dolazi, kroz razne ugovore i aranžmane, pod sve veći utjecaj Britanskog Carstva. Prvi je ugovor sklopljen sa britanskom Indijskom kompanijomjoš 1798.godine, s ciljem spriječavanja konkurencije nizozemskih i francuskih trgovaca. Oman, čije su glavne ekonomski aktivnosti dugo vremena bile trgovina robljem i oružjem, početkom 20.stoljeća postaje poprište sukoba između vlasti i plemena iz unutrašnjosti.
Sukobi prisiljavaju vladara, sultana Faisala bin Turkija da zatraži britansku pomoć. Velika Britanija uspješno vojno intervenira i okončava sukobe, učvršćujući vlast sultanske porodice. Vlast 1913.godine preuzima njegov sin, novi sultan Taimur bin Faisal koji dovodi sultanat u stabilnije financijske vode, a Oman postaje neformalni britanski protektorat. To je i danas, kao što je i pouzdan britanski saveznik. Brojni ugovori o ekonomskoj, vojnoj i znanstvenoj suradnji potvrđuju taj odnos međusobne koristi. Oman je objavio rat Njemačkoj 1939. slijedeći Veliku Britaniju čiji je cilj bio osiguranje trgovačkih puteva i pristupa izvorima nafte u Iranu. Velika Britanija čiji časnici vode i obučavaju omansku vojsku i poslije rata kontinuirano vojno osigurava stabilnost vladajuće dinastije i režima.
Sultan Taimur bin Faisal abdicira 1932.godine u korist svog sina Saida bin Taimura koji se pokazao kao katastrofalno nesposoban vladar. On zemlju uvlači u izolacionizam a ekonomski zemlja je izrazito nerazvijena iako obiluje naftom, nalazi se na strateški važnom mjestu i raskršću trgovačkih puteva.
Nesposobnost sultana Saida bin Taimura da vlada dovodi do Dofarskog rata, ustanka pod vodstvom komunista i nacionalista, inspiriranog valom panarabizma koji je predvodio Gamal abdel Naser. Rat je trajao od 1963. do 1970.godine.
Iako obilni, svi prihodi od nafte su trošeni na suzbijanje ustanka ili su išli izravno u sultanovu riznicu. Prekretnica u ratu došla je dvorskim udarom 1970.godine kada je nesposobnog vladara sa prijestolja zbacio njegov sin Quabos bin Said, diplomac britanske vojne akademije Sandhurst. Za vrijeme vladavine njegovog oca, Oman je usprkos bogatim resursima bio nerazvijena zemlja.
Nije imao srednjih škola, imao je samo jednu bolnicu i samo 8 km asfaltiranih cesta. Uz nikada priznatu pomoć britanskih obavještajnih službi krunski princ Quabos, ranije zatočenik sultanove palače, izvršio je dvorski udar i smijenio oca sa vlasti. Njegovim dolaskom na vlast, stvari su krenule nabolje za državnu vojsku. Uložio je oko 400 miliona funti u modernizaciju omanske vojske koja je počela pobjeđivati u ratu. Pobunjenici su, kroz niz vojnih poraza, postupno gubili potporu SSSR-a i Kine. Međunarodna potpora, uz razmještaj iranskih trupa 1973.godine dovela je do kapitulacije pobunjenika 1976.godine.
Kao sultan i pobjednik u ratu, Quabos bin Said je u potpunosti ukinuo ropstvo.
Do 1980. u Omanu je sagrađeno 28 bolnica, 363 škole i 12 tisuća km asfaltiranih puteva. U zemlji je provedena elektrifikacija, a sultan Quabos je na političkom planu omogućio sudjelovanje u vlasti svim etničkim grupama, te je omogućio da savjetodavna skupština, Medžlis al Šura preispituje zakonske prijedloge i poziva ministre na sastanak s njima. Kraljevskim dekretom Oman je uveo opće pravo glasa za žene 1997.godine, da budu birane i da biraju. Paralelno, uvedeno je i opće pravo glasa za sve državljane starije od 21.godine. Prve žene su izabrane u savjetodavnu skupštinu – Medžlis al Šuru – 2003.godine, a slijedeće godine je i prva žena postala ministar s portfeljom u vladi.
Oman je jedna od rijetkih muslimanskih država koja nikada nije bila kolonija, iako je kroz vrijeme bio u raznim oblicima protektorata. Kontinuitet i stabilan prijenos vlasti osiguran je kroz vladajuću dinastiju. Nakon što je sultan Quabos umro bez muških nasljednika 2020.godine naslijedio ga je njegov prvi rođak, Haitham bin Tariq. On je i danas vladar, a krunski princ je njegov sin Theyazin bin Hatam, prvi u liniji naslijeđivanja. No blizina zemalja zahvaćenih arapskim proljećem, kao i hapšenje grupe islamista koji su djelovali u Omanu, govori nam da Oman nije izoliran od događaja u susjednim zemljama. Makar amnestijom uskoro pušteni na slobodu, potvrđuju nam kako ni Oman nije imun na trendove u okolišu.
Zašto nam je Oman zanimljiv danas?
Izraelski genocid u Gazi, ubojstvo vođe libanonskog Hezbolaha kao uvod na otvorenu agresiju na Libanon skrenula je pažnju svijeta i na taj komad zemlje na Levantu. Ciljani atentati na vodstvo Hezbolaha, udari na banke koje financiraju Hezbolah pokazuju odlučnost Netanyahuove vlasti da obračunaju s onim što smatraju glavnom opasnošću za svoje postojanje. No, u suštini govore o straahu i paranoji koja vlada Izraelom.
Suprotnost tome je Oman, apsolutistička monarhija kakvu zamišljamo čitajući Priče iz 1001 noći. Preporučili bi je zaljubljenicima u romantiziranu prošlost, kakvu možemo vidjeti u ekranizacijama romana Agathe Christy o Herculu Poirotu. Kako se reklamira u turističkim prospektima, Oman je sigurna zemlja. Ne bi nas začudilo da naletimo na kakvu mumiju ili neku piramidu zatrpanu pijeskom. Pijesak svašta krije. Krije i naftu koje u Omanu ima.
Nakon što je zaštitnik Omana, Velika Britanija, zabranila trgovinu robljem, uz otkriće nafte, omanska se ekonomija okrenula nafti. Taj i danas možda najlukrativniji svjetski posao, uz geografski položaj, omogućio je dugotrajnu neovisnost.
Dovoljno daleko od turbulencija u središtu arapskog svijeta, zaštičen beskrajnom pustinjom Saudijske Arabije, opet izrazito blizu velikih trgovačkih i sirovinskih puteva, Omanu položaj omogućuje nadzor izlaska iz Parzijskog zaljeva. Luke u kojima mogu sidriti britanski i američki brodovi, aerodromi koji omogućuju slijetanje i dopunu gorivom njihovim zrakoplovima čine dragocjeni resurs koji zapadni saveznici neće lako pustiti iz ruku.
U ovo vrijeme kad Izrael otvoreno vrši genocid u Gazi i Libanonu na sve načine pokušavajući Ameriku uvući u rat sa Iranom mir u Omanu postaje još čudniji. Je li to neka suvremena Casablanca ili zaboravljena enklava mira u kojoj može svakog trenutka eksplodirati rat?
Na prvi pogled, Oman je siguran. Na prvi pogled. Tko bi se zamarao radi neke zemlje tamo negdje za koju ljudi slabo znaju i gdje se nalazi. Ipak, nadzor nad Omanom istovremeno omogućuje i nadzor nad Perzijskim zaljevom odakle u svijet dolazi oko 20% svjetskih potreba za naftom što njegov položaj čini izuzetno važnim u svjetskoj geopolitičkoj arhitekturi. Britanske vojne baze kao i luke u kojima sidre američki ratni brodovi govore nam mnogo o Omanu. Ustvari iz te zemlje se kontrolira ulaz u Perzijski zaljev i kontrolira Hormuški tjesnac. Dok je tjesnac zbog stalnih čarki i napetosti medijski eksponiran mnogo je manje poznato kako svaki brod koji ulazi u Perzijski zaljev mora proći kroz omanske teritorijalne vode što ionako kompliciranu situaciju dodatno komplicira.
Omanska enklava sa gradom Khasabom koja se nalazi na ulazu u Hormuški tjesnac i koju teritorij Dubaija odvaja od ostatka zemlje može efikasno blokirati Hormuz kao i Iran.
Oman se uspješno odvaja od aktualnih ratova koji se danas vode u arapskom svijetu. Dobri sa svima, ne miješaju se u unutararapske sukobe. Blizina Irana i susjedstvo Jemena nagoni ih na oprez i diplomatske aktivnosti. Opet, strateško savezništvo sa Velikom Britanijom i, posredno, sa velikim bratom SAD, susjedstvo Saudijske Arabije i prisustvo britanskih i američkih vojno pomorskih formacija na njegovom teritoriju upućuje na promišljenost u svakom djelovanju. Oman je apsolutna monahija. I sultanova je zadnja.
No, susjed je i Jemen kojeg nije uspjela poraziti Saudijska Arabija u genocidnom ratu, naoružana najmodernijim američkim i izraelskim oružjem. Možemo zahvaliti porazu Saudijske Arabije u tom ratu što su saudijske žene dobile pravo da voze auto i imaju vozačke dozvole, no Jemenci, izgladnjivani, ugnjetavani i ubijani vjerovatno traže vrijeme za osvetu. A ultrabogata Saudija i Oman su u neposrednom komšiluku.
Najnovija eskalacija sukoba na Bliskom istoku stavlja i Oman u nezgodan položaj. Pitanje je koliko dugo može biti oaza mira. Britanske i američke vojne instalacije idealna su potencijalna meta osvetnika koji nemaju više puno toga za izgubiti. Zato i omanska idila iz 1001 noći izgleda izuzetno varljivo.
Ekskluzivno PISjournal
