PISjournal – Australija je dugo predstavljana kao primjer zemlje koja je uspjela spojiti različite kulture, religije i narode u jedno funkcionalno društvo.
Naravno, taj proces nikada nije bio jednostavan. Historija Australije obilježena je kolonizacijom, odnosom prema starosjedilačkom stanovništvu, velikim migracijskim valovima i stalnim raspravama o tome šta zapravo znači biti Australac. Upravo zbog toga svaka politička ideja koja insistira na podjelama, umjesto na zajedničkim vrijednostima, izaziva posebnu pažnju.
Među političkim strankama koje su godinama izazivale najviše polemika nalazi se One Nation. Još od svog osnivanja sredinom devedesetih godina, ova stranka izgradila je politički identitet na protivljenju velikoj imigraciji, kritici multikulturalizma i upozorenjima da se australski nacionalni identitet nalazi pod prijetnjom. Takva retorika donijela joj je vjerne pristalice, ali istovremeno i brojne kritike akademske zajednice, organizacija za ljudska prava i dijela australske javnosti.
Kada se govori o One Nationu, gotovo je nemoguće izbjeći ime Pauline Hanson. Njena politička karijera obilježena je izjavama koje su često izazivale burne reakcije. Hanson je tvrdila da nekontrolisana imigracija mijenja karakter Australije, upozoravala na rast utjecaja islama i više puta dovela u pitanje politiku multikulturalizma. Njene pristalice smatraju da ona govori ono što mnogi misle, ali se ne usuđuju javno izgovoriti. Kritičari, s druge strane, tvrde da upravo takav način obraćanja doprinosi normalizaciji predrasuda prema migrantima, posebno muslimanima.
Važno je naglasiti da postoji razlika između legitimne rasprave o migracionoj politici i retorike koja može dovesti do stigmatizacije čitavih zajednica. Svaka država ima pravo određivati vlastitu useljeničku politiku, kontrolirati granice i voditi računa o nacionalnoj sigurnosti. Međutim, problem nastaje kada se čitave vjerske ili etničke skupine počnu predstavljati kao sigurnosni ili kulturni problem samo zbog svog identiteta.
Jedna od najčešćih meta političkih poruka One Nationa jeste muslimanska zajednica. Tokom godina predstavnici stranke zagovarali su zabranu nošenja burke u određenim institucijama, strože provjere muslimanskih useljenika, pa čak i privremenu zabranu muslimanske imigracije. Stranka je takve prijedloge opravdavala brigom za sigurnost i očuvanje australskih vrijednosti.
Međutim, protivnici ovakve politike upozoravaju da se time stvara pogrešna slika prema kojoj se islam poistovjećuje s ekstremizmom. Takvo pojednostavljivanje zanemaruje činjenicu da ogromna većina australskih muslimana vodi sasvim običan život, radi, školuje djecu, plaća poreze i učestvuje u razvoju zemlje jednako kao i ostali građani. Kada političke poruke ne prave razliku između radikalnih pojedinaca i čitave vjerske zajednice, posljedice mogu biti ozbiljne.
Historija pokazuje da politička retorika ima veliki utjecaj na društvenu atmosferu. Riječi političara ne ostaju samo u parlamentu ili televizijskim emisijama. One oblikuju način na koji građani doživljavaju jedni druge. Kada se određena zajednica godinama predstavlja kao prijetnja, dio javnosti počinje takve tvrdnje prihvatati kao činjenice, čak i kada za njih nema dovoljno dokaza.
Australija je tokom posljednjih decenija primila milione doseljenika iz Azije, Bliskog istoka, Evrope i Afrike. Upravo zahvaljujući toj raznolikosti razvila je snažnu ekonomiju i jedno od najuspješnijih multikulturnih društava na svijetu. To, naravno, ne znači da nije bilo problema. Integracija nikada nije savršena, postoje socijalne razlike, kulturni nesporazumi i povremene tenzije. Ali većina istraživanja pokazuje da uspješna integracija zavisi prije svega od obrazovanja, zapošljavanja i međusobnog povjerenja, a mnogo manje od poruka koje dijele društvo na “nas” i “njih”.
Ksenofobija rijetko nastaje preko noći. Ona se razvija postepeno, kroz govor koji određene ljude predstavlja kao trajne strance bez obzira na to koliko dugo žive u zemlji. Upravo zbog toga mnogi analitičari smatraju da politička retorika mora biti posebno odgovorna. Kritika pojedinačnih politika sasvim je legitimna. Generalizacija čitavih naroda ili religija mnogo je problematičnija.
Australska ekonomija također u velikoj mjeri zavisi od migracije. Univerziteti privlače desetine hiljada međunarodnih studenata, zdravstveni sistem zapošljava veliki broj stručnjaka rođenih u inostranstvu, a brojne industrije teško bi funkcionisale bez kvalifikovane radne snage iz drugih zemalja. Ukoliko politička klima postane izrazito neprijateljska prema migrantima, Australija bi dugoročno mogla postati manje privlačna upravo onim ljudima koji doprinose njenom ekonomskom razvoju.
Ne treba zanemariti ni međunarodnu dimenziju. Australija godinama nastoji graditi partnerstva sa zemljama Azije i Bliskog istoka. U vremenu kada diplomatija podrazumijeva saradnju sa veoma različitim društvima, svaka percepcija da država tolerira diskriminatornu retoriku može otežati međunarodne odnose. Ugled države danas nije samo pitanje vojne ili ekonomske snage, nego i načina na koji se odnosi prema vlastitim manjinama.
Poseban problem predstavlja mogućnost da mladi ljudi odrastaju u atmosferi nepovjerenja. Djeca migranata koja su rođena u Australiji često se osjećaju jednako Australcima kao i njihovi vršnjaci. Međutim, ukoliko neprestano slušaju da se njihova religija ili porijeklo predstavljaju kao prijetnja, može se razviti osjećaj isključenosti. Takav osjećaj ne doprinosi integraciji, nego upravo suprotno – produbljuje društvene podjele.
Naravno, bilo bi pogrešno svu odgovornost pripisati jednoj političkoj stranci. Pitanja migracije, sigurnosti i identiteta prisutna su u gotovo svim zapadnim demokratijama. Slične rasprave vode se u Evropi, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Međutim, način na koji političari vode te rasprave određuje hoće li one rezultirati konstruktivnim prijedlozima ili produbljivanjem društvenih sukoba.
Pristalice One Nationa često ističu da ih politički protivnici nepravedno označavaju kao netolerantne. Oni tvrde da njihova politika nije usmjerena protiv pojedinaca, nego protiv modela masovne migracije i multikulturalizma za koji smatraju da nije dao očekivane rezultate. Ovaj argument ne treba zanemariti, jer svaka demokratija podrazumijeva pravo na raspravu o migracionoj politici. Međutim, ostaje pitanje granice između legitimne političke kritike i retorike koja može podstaći nepovjerenje prema čitavim zajednicama.
Iskustva mnogih zemalja pokazuju da polarizacija rijetko donosi dugoročne koristi. Kratkoročno može mobilizirati birače, ali dugoročno otežava donošenje zajedničkih rješenja. Društvo koje sve više funkcioniše kroz podjele na “prave” i “neprave” građane postaje manje otporno na krize i teže pronalazi zajednički jezik.
Australija je tokom svoje moderne historije pokazala sposobnost prilagođavanja velikim promjenama. Uprkos brojnim izazovima, uspjela je izgraditi institucije koje štite demokratske vrijednosti, slobodu govora i vladavinu prava. Upravo zbog toga odgovornost političkih aktera postaje još veća. Sloboda govora podrazumijeva pravo da se iznose i nepopularni stavovi, ali isto tako nosi odgovornost za moguće posljedice javno izgovorene riječi.
Na kraju, pitanje One Nationa nije samo pitanje jedne političke stranke. Ono otvara mnogo širu raspravu o tome kakvu Australiju građani žele u budućnosti. Hoće li to biti društvo koje će razlike doživljavati kao prijetnju ili kao sastavni dio vlastitog identiteta? Hoće li politička debata biti zasnovana na argumentima ili na strahu? Odgovori na ta pitanja neće odrediti samo sudbinu jedne stranke, nego i pravac razvoja australijskog društva u decenijama koje dolaze.
Bez obzira na političke razlike, dugoročna stabilnost Australije vjerovatno će više zavisiti od sposobnosti da očuva međusobno povjerenje nego od uspjeha bilo koje pojedinačne političke opcije. Historija pokazuje da su najuspješnije države bile one koje su uspjele uskladiti sigurnost, demokratske vrijednosti i poštovanje različitosti. Ukoliko javni prostor bude ispunjen generalizacijama i nepovjerenjem prema čitavim zajednicama, posljedice neće osjetiti samo manjine, nego i australsko društvo u cjelini. Zbog toga rasprava o migraciji i nacionalnom identitetu treba ostati otvorena, ali vođena činjenicama, a ne stereotipima. Samo na taj način Australija može sačuvati reputaciju zemlje koja je svoju snagu gradila upravo na raznolikosti svojih građana.
Ekskluzivno PISjournal
