Belmin Herić
PISjournal – August 2026. godine donio je vrelinu koja u Iraku nije samo klimatska, uzrokovana nemilosrdnim suncem iznad ovog kraja, već je duboko politička, vojna i sigurnosna. Država se ponovo nalazi pred jednim od najvažnijih i najkompleksnijih historijskih testova od američke ilegalne invazije 2003. godine.
Na stolu se nalazi jasan i nedvosmislen ultimatum koji je osmišljen, oblikovan i diktiran u hodnicima vlasti u Washingtonu, a koji se sada pokušava sprovesti rukama suverene iračke vlade pod vodstvom novog premijera Alija al-Zaidija. Rok koji je postavljen je 30. septembar 2026. godine, ključni datum kada bi snage međunarodne koalicije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama trebale zvanično okončati svoju dugogodišnju vojnu misiju u Iraku, a istovremeno i datum do kojeg je iračka vlada, pod snažnim zapadnim pritiskom, naložila svim oružanim grupama u zemlji da predaju svoje oružje i u potpunosti se integrišu u stroge državne okvire.
Ova naizgled unutrašnja politička odluka duboko je isprepletena s globalnom geopolitikom, američkim interesima na Bliskom istoku i strateškim odnosima s Islamskom Republikom Iran. Pitanje koje se postavlja nije samo tehničke prirode u smislu prikupljanja pušaka i raketa; to je suštinsko pitanje o tome ko zapravo vlada Irakom, ko definira njegovu sigurnosnu politiku i, što je najvažnije, da li će država okrenuti leđa onim snagama koje su doslovno krvlju odbranile njenu teritoriju kada je to bilo najpotrebnije. Hoće li iračka vlada, pod očiglednim uticajem i ekonomskom ucjenom Washingtona, započeti s nasilnim razoružavanjem grupa poput Snaga narodne mobilizacije (Hashd al-Shaabi) i da li nedavni potezi Muqtade al-Sadra predstavljaju državnički čin ili pak opasnu političku igru s posljedicama koje mogu zapaliti cijeli region?
Korijeni oružanog otpora: Historijska nužnost, a ne anomalija
Da bi se u potpunosti razumjela trenutna kriza i apsurdnost američkih zahtjeva, neophodno je vratiti se u blisku prošlost i sagledati korijene i prirodu ovih oružanih grupa koje zapadni mediji pejorativno i reducirano nazivaju pukim “proiranskim milicijama”. Mnoge od ovih grupacija proistekle su direktno iz nužnosti odbrane države nakon invazije 2003. godine, kada je uništen kompletan sigurnosni aparat Iraka. Međutim, njihov istinski značaj i legitimitet u očima iračkog naroda zacementiran je 2014. godine. Tada, dok su se snage takozvane Islamske države (DAESH) nezaustavljivo kretale ka zidinama Bagdada i svetim gradovima Najafu i Karbali, američka vojska i međunarodna zajednica stajali su paralizirani, kalkulirajući svoje interesne sfere.
U tom trenutku egzistencijalne prijetnje za irački i cjelokupni islamski svijet, ajatolah Ali al-Sistani izdao je historijsku fetvu o odbrambenom džihadu. Na stotine hiljada običnih Iračana, šiita, ali i sunita, kršćana i pripadnika drugih manjina, odazvalo se pozivu. Formiran je Hashd al-Shaabi (Snage narodne mobilizacije), kičma otpora koja je, uz neprocjenjivu stratešku i logističku pomoć susjednog Irana, slomila leđa terorizmu. To nisu bile plaćeničke vojske, već autentični narodni branioci vođeni snažnom ideologijom, ljubavlju prema domovini i odanošću svojim vjerskim autoritetima.
Nakon pobjede nad DAESH-om 2017. godine, Hashd al-Shaabi nije ostao van zakona. Naprotiv, irački parlament donio je poseban zakon kojim su ove snage legalizirane i inkorporirane u sigurnosni aparat države kao paralelna oružana formacija, podređena komandi premijera kao vrhovnog komandanta oružanih snaga. Stoga, kada Washington danas zahtijeva “razoružavanje milicija”, on zapravo zahtijeva demontažu službenog, legalnog i dokazano najefikasnijeg dijela iračkog sigurnosnog sistema, isključivo zato što te snage njeguju antiimperijalistički duh i održavaju duboke bratske veze s Osovinom otpora.
Zakonodavni okvir i ucjena iz Washingtona
Američka administracija, potpuno svjesna da njen vojni, moralni i politički uticaj na Bliskom istoku rapidno slabi, naročito u svjetlu otvorenog protivljenja naroda regiona njihovoj novoj politici, koristi svoju posljednju preostalu kartu u Iraku: sirovu ekonomsku i diplomatsku ucjenu. Zakon o nacionalnoj odbrani SAD-a (NDAA) za 2026. godinu jasno postavlja drakonske uvjete: suvereni Irak mora razoružati, demobilisati i reintegrisati ove snage pod apsolutnu državnu kontrolu (onako kako je Vašington zamišlja), ili će se suočiti s obustavom 75% sredstava namijenjenih za opremanje i obuku kroz koalicijske fondove.
Ovaj potez predstavlja eklatantan primjer stranog miješanja. Washington pokušava postići novcem ono što nije uspio postići oružjem – potpunu eliminaciju Osovine otpora u srcu arapskog svijeta. Premijer Ali al-Zaidi, koji manevriše pod budnim okom američkih zvaničnika, našao se u nezavidnoj situaciji. S jedne strane, on formalno mora pokazati posvećenost dogovoru prema kojem oružje treba biti isključivo u rukama institucija bliskih zapadnim partnerima. Vlada je saopštila da je naoružanim grupama saopšten precizan datum (30. septembar) nakon kojeg će se preostalo oružje smatrati nelegalnim.
Tražiti od heroja koji su spasili državu da polože oružje po diktatu sila iz inostranstva, predstavlja apsurd koji tvrdo jezgro otpora kategorički odbacuje. Frakcije poput Kataib Hezbollaha, Harakat Hezbollah al-Nujaba i Asaib Ahl al-Haqa jasno su dale do znanja da, iako poštuju legitimne državne institucije, neće dopustiti da američki ultimatumi kroje sigurnosnu arhitekturu Iraka na uštrb njegove stvarne neovisnosti.
Uloga Muqtade al-Sadra: Pragmatizam i opasna igra
U ovoj izuzetno napetoj geopolitičkoj partiji, jedan od najuticajnijih i najnepredvidljivijih šiitskih klerika, Muqtada al-Sadr, povukao je potez koji je odjeknuo širom Bliskog istoka. Krajem maja 2026. godine, Sadr je najavio potpuno raspuštanje svoje oružane formacije, Saraya al-Salam (Mirovne brigade), koja djeluje u sklopu Nacionalnog šiitskog pokreta, i javno obznanio predaju njihovog naoružanja državi. Sadr, čija popularnost leži u ogromnoj bazi podrške među radničkim klasama Bagdada i juga zemlje, ovaj je potez retorički uokvirio kao čin patriotizma namijenjen jačanju monopola države nad silom. Pored toga, pozvao je i sami Hashd al-Shaabi da učini isto.
Iako se ovaj potez na Zapadu aplaudira kao korak ka stabilizaciji, dublja bliskoistočna realnost ukazuje na vješt unutarpolitički manevar. Sadr njeguje vrlo specifičan irački nacionalizam i njegove odluke su često usmjerene na diskreditaciju unutrašnjih političkih rivala iz Šiitskog koordinacijskog okvira. Sadr zapravo poručuje: “Ja sam svoje oružje predao državi, sada ste vi na redu.”
Problem sa ovim pristupom je u tome što on, svjesno ili nesvjesno, stvara ogromnu priliku za američke diplomate, koji sada koriste njegov uticaj da izvrše pritisak na znatno čvršće grupe otpora. Mnogi analitičari sumnjaju u stvarne motive, prisjećajući se da je Sadr i ranije (2017. i 2019.) najavljivao zamrzavanje vojnih aktivnosti, a da se njegove snage u suštini nikada nisu trajno odrekle svoje operativne sposobnosti. Za razliku od Sadrovih brigada, frakcije otpora svoje naoružanje ne doživljavaju kao unutarstranački alat, već kao strateški štit od američke i izraelske agresije, na šta se Sadr rijetko obazire u svojim kalkulacijama.
Osovina koja ne pristaje na predaju
Reakcija ključnih frakcija na zahtjeve Washingtona, pa i na provokativne pozive Muqtade al-Sadra, bila je odlučna i beskompromisna. Organizacije koje nose prefiks Islamskog otpora odbijaju da budu svedene na status uličnih bandi koje treba “skloniti s ulice”. Oni se pozivaju na svoje zakonsko utemeljenje, ali i na mnogo snažniji motiv: preko 600 napada na američke interese na Bliskom istoku jasno pokazuju opredjeljenje ovih snaga.
Istaknuti predstavnici Kataib Hezbollaha i Asaib Ahl al-Haqa javno su poručili da nikakvi američki rokovi neće dovesti do njihovog demontiranja. Uslijedio je oštar odgovor na Sadrove pozive, gdje je sugerisano da su pozivi na predaju oružja pogubni za šiitsku i iračku stabilnost pred licem zapadnih agresora. Jasno je naglašeno da će Snage narodne mobilizacije biti tu “sve do pojave obećanog Mehdija”, aludirajući na duboku duhovnu dimenziju koja apsolutno nadilazi svjetovnu politiku Bijele kuće. Za borce Otpora, oružje u njihovim rukama predstavlja egzistencijalni uslov za odbranu i sigurnost iračkog identiteta pred arogantnim silama.
Zapadni narativ kontinuirano pokušava kriminalizirati iransku ulogu u Iraku, tretirajući Islamsku Republiku Iran kao entitet koji “kontrolira milicije” iz sjene. Istina je, naravno, drugačija. Odnos naroda Iraka i Irana satkan je na viševjekovnoj zajedničkoj historiji, duboko ukorijenjenoj vjerskoj tradiciji i neraskidivoj geopolitičkoj sudbini. Kada je Washington 2014. godine oklijevao sa isporukom naoružanja dok je DAESH harao Bliskim istokom, Iran je bez čekanja otvorio svoja vojna skladišta. Komandant snaga Quds Islamske revolucionarne garde, general Kasem Sulejmani, bio je lično na linijama fronta uz Iračane. Iranska doktrina podrške u regionu nije izgrađena na dominaciji, već na partnerskoj solidarnosti s ciljem osnaživanja autohtonih obrambenih kapaciteta svake države.
Kako se bliži 30. septembar ove 2026. godine, Irak će biti primoran testirati granice svog istinskog suvereniteta. Premijer Al-Zaidi itekako je svjestan da bi bilo kakav pokušaj ozbiljne vojne konfrontacije s grupama poput Kataib Hezbollaha, s ciljem udovoljavanja američkom Zakonu o odbrani, zapalio bratoubilački rat koji bi zemlju vratio unazad desetinama godina, što je potencijalno i priželjkivani scenarij onih koji ne vole stabilan Bliski istok. Dok Muqtada al-Sadr vuče poteze iz ličnih unutarpolitičkih kalkulacija, a Vašington prijeti obustavama finansiranja, tvrdo jezgro Otpora, ideološki potkovano i vojno osposobljeno, izvjesno će nastaviti svoj put samostalo.
Ekskluzivno PISjournal
