PISjournal – Dok izraelski zračni napadi ponovo gađaju jug Libana, usmrtivši najmanje 11 libanskih građana, uključujući troje djece, i ranivši 19 osoba u najnovijem valu napada, odgovor bejrutske vlade uglavnom ostaje ograničen na političku osudu i diplomatsko manevrisanje. Za mnoge posmatrače, takav pristup stvorio je očigledan jaz između „zvaničnog protesta“ i „stvarnog djelovanja na zaustavljanju agresije“.
Novi napadi dolaze uprkos sporazumu o okviru koji je podržao SAD, a koji je trebao učvrstiti prekid vatre između Libana i izraelskog režima i pokrenuti fazno povlačenje izraelskih snaga s juga. Umjesto toga, Tel Aviv ne samo da je nastavio sa svojim napadima već je izričito saopćio da će zadržati vojno prisustvo u dijelovima južnog Libana sve dok Hezbollah, kao jedina snaga koja pruža otpor izraelskoj okupaciji, ne bude razoružan, što je faktički dovelo do zastoja u provedbi sporazuma. U međuvremenu, Washington je ostao nijem pred izraelskim napadima i nije poduzeo nikakve konkretne korake kako bi ih obuzdao.
Zvanična osuda bez sredstava odvraćanja
Odgovor libanske vlade na najnovije izraelske napade bio je upadljivo mlak. Premijer Nawaf Salam odbacio je napade samo kao udar na stabilnost Libana, dok ih je predsjednik Joseph Aoun opisao kao udarac pregovaračkom procesu. Ali stvarni problem leži u jazu između ovih izjava i sposobnosti vlade da bilo šta promijeni na terenu.
Tokom proteklih mjeseci, obrazac reakcije Bejruta sveo se na tri stuba: osudu napada, pozivanje Washingtona i međunarodne zajednice da izvrše pritisak na izraelski režim i nastavak pregovora posredovanih od strane SAD-a. U prethodnom valu napada, sama libanska vojska priznala je da izraelska vojska namjerno napada napore usmjerene na obnovu stabilnosti, ali to priznanje nije dovelo ni do kakvog rezultata.
Ovakav pasivan stav, uključujući spremnost na direktne pregovore s okupacionim entitetom, nije učinio ništa da zaustavi napade. Napad 5. augusta, u kojem je jedna osoba ubijena, a 12 ranjeno, nakon čega su uslijedili napadi s velikim brojem žrtava 15. augusta, jasno pokazuju da bejrutski diplomatski instrumenti do sada nisu uspjeli nametnuti nikakav stvarni trošak izraelskom režimu. A uprkos kontinuiranom odbijanju Washingtona da izvrši pritisak na izraelske čelnike kako bi zaustavili agresiju, libanska vlada i dalje polaže nade u pregovore uz posredovanje SAD-a, umjesto da koordinira s domaćim snagama i snagama otpora koje bi zapravo mogle promijeniti odnos snaga.
Cijenu plaćaju građani
Prema izvještajima, izraelski napadi nisu prouzrokovali samo veliki broj ljudskih žrtava već su izazvali i široko rasprostranjeno uništavanje domova, infrastrukture, poljoprivrednog zemljišta i uslužnih centara. Istraga Financial Timesa daje sumornu sliku razaranja južnog Libana, opisujući stanje koje sada mnogim raseljenim porodicama otežava povratak. U izvještaju se procjenjuje da su deseci hiljada stambenih jedinica uništeni, uz ozbiljna oštećenja vodovodnih i energetskih mreža.
U takvom kontekstu, zvanična saopćenja vlade više nisu dovoljna za velike dijelove libanskog društva. Pitanje nije da li Bejrut osuđuje napade, već šta te osude zapravo postižu na terenu. A dosadašnji odgovor je – gotovo ništa.
Aounovo političko samoubistvo
Hladan odgovor Bejruta na kontinuiranu izraelsku agresiju podriva položaj vlade i mogao bi prerasti u potpunu krizu legitimiteta, posebno ako se napadi nastave, a libanska vojska ostane po strani bez ikakvog operativnog odgovora prema Izraelcima.
Ranije je generalni sekretar Hezbollaha Naim Qassem direktno kritikovao vladu tokom govora kojim je obilježena godišnjica pobjede pokreta otpora u ratu 2006. godine. Istakao je da je prekid vatre trebao biti osiguran sporazumom s libanskim zvaničnicima, ali da Izrael nije ispunio svoje obaveze, dok su Hezbollah i Liban ispunili svoje.
„Rezultat“, rekao je Qassem, „bio je 15 mjeseci kontinuirane, iako niskog intenziteta, agresije.“
Dodao je da Hezbollah i dalje smatra sporazum važećim i okvirom za svoje djelovanje.
Šef Hezbollaha također je istakao da su se libanski zvaničnici, umjesto da vrše pritisak na Izrael zbog njegovih kršenja sporazuma, nažalost gotovo isključivo usmjerili na pitanje oružja Hezbollaha.
Ta kritika će gotovo sigurno narušiti javnu podršku vladi koja se već smatra pasivnom i odvojenom od stvarnosti, a rastuća percepcija nedjelovanja mogla bi dodatno oslabiti legitimitet Bejruta u zemlji.
Ekskluzivno PISjournal
