PISjournal – Dana 25. novembra 1975. godine, na 60. rođendan čileanskog diktatora, generala Augusta Pinocheta, kojeg je postavila CIA, visokopozicionirani predstavnici represivnih tajnih policijskih snaga Argentine, Bolivije, Paragvaja i Urugvaja okupili su se u Santiagu na tajnom trodnevnom samitu.
Tamo je petorka latinoameričkih fašističkih hunti, koje su sponzorirale SAD, sklopila zapaljivi sporazum. Nazvana „Operacija Kondor“ po čileanskoj nacionalnoj ptici, tokom sljedećih osam godina, ovaj poduhvat je utro stravičan trag represije, mučenja i ubistava širom hemisfere ali i izvan nje.
Deklasifikovani zapisi sa samita sadrže malo tragova užasa koji je uslijedio. Oni prvenstveno opisuju uspostavljanje redovnih sastanaka između represivnih agencija, formalnu i rutinsku razmjenu informacija i stvaranje zajedničke baze podataka „o ljudima i organizacijama povezanim sa subverzijom“ u regiji – posebno o pojedincima i subjektima „direktno ili indirektno povezanim s marksizmom“. Jedini nagovještaj ratobornosti jest kratki navod u kojem se kaže da se Operacija bavila „napadima na subverziju povezanu s našim državama“.
U roku od nekoliko mjeseci, Kondor se razvio u transnacionalnu mrežu odreda smrti, sa „subverzivcima“ širom svijeta označenim za pogubljenje. Posebno je bila u fokusu Revolucionarna koordinacijska hunta (JCR), koalicija u egzilu ljevičarskih latinoameričkih revolucionara koji su se protivili vladama koje su stajale iza Operacije – koja je do 1976. godine uključivala i Brazil.
U julu te godine sazvan je sastanak Kondora, o kojem su saznale američke obavještajne službe. Planirano je bilo da se operativci ubace u Pariz, gdje je bilo sjedište JCR-a, kako bi provodili prikupljanje obavještajnih podataka i, na kraju, atentate. U značajno redigovanom savremenom memorandumu CIA-e navodi se: „Osnovna misija timova ‘Kondor’ koji se šalju da djeluju u Francusku bila bi likvidacija visokih lidera [JCR-a]… Čile ima ‘mnogo’ (neidentificiranih) meta u Evropi… Urugvajci također razmatraju mete… kao što je… opozicioni političar Wilson Ferreira Aldunate, ako ikada otputuje u Evropu. Neki lideri Amnesty Internationala mogli bi biti odabrani na listu meta.“
Dok je CIA instalirala sve vlade članica Kondora putem vojnih udara koji su neizbježno uključivali masovne nestanke i pokolje političkih protivnika, Agencija je bila izuzetno zabrinuta zbog svojih latinoameričkih posrednika koji provode „ofanzivne akcije izvan vlastitih jurisdikcija“, kako je zabilježeno u memorandumu CIA-e s kraja jula 1976. godine. Ne samo zato što je to otvaralo mogućnost da Agencija bude „nepravedno optužena“ za odgovornost za „ovu vrstu aktivnosti“. State Department je također bio intenzivno zabrinut zbog izuzetno širokog spektra ciljeva Operacije.
„Rastući problemi“
U izvještaju poslanom državnom sekretaru Henryju Kissingeru u augustu 1976. zabilježeno je kako članovi Kondora „sebe vide kao da su u sukobu“ s fantomskim marksističkim protivnicima kod kuće i u inostranstvu. „Uprkos gotovo desetkovanoj marksističkoj ljevici u Čileu i Urugvaju, uz ubrzani napredak prema tom cilju u Argentini“, hunte su bile opsjednute „mentalitetom opsade koji se pretvara u paranoju“. Ovo je pojačano „sumnjom… da su SAD ‘izgubile volju’ da se čvrsto suprotstave komunizmu zbog Vijetnama“ i detant sa Sovjetskim Savezom. Kao takvi: „Borba protiv odsutnih pinkosova ostaje centralni cilj nacionalne sigurnosti… Neke ‘greške’ prave mučitelji, koji imaju poteškoća u pronalaženju logičnih žrtava. Odredi za ubistva ubijaju bezopasne ljude i sitne lopove.“
Kao odgovor na ovu iluzornu prijetnju, potraga za navodnim „subverzivnim silama“ postala je apsolutno centralna u domaćoj i vanjskoj politici vlada Kondora. Ipak, State Department je izražavao zabrinutost jer se ova kampanja „sve više pretvara u okrutno progonjenje nenasilnog neslaganja s ljevice i centar-ljevice“. Općenito, „subverzija“ „nikada nije bila najprecizniji termin“. U latinoameričkom kontekstu, kategorizacija „je narasla i sada uključuje gotovo svakoga ko se protivi vladinoj politici“.
Kao rezultat toga, „postoji mogućnost progona od strane strane policije koja djeluje na osnovu indirektnih, nepoznatih informacija“. U memorandumu se navodi kako su „brojne urugvajske izbjeglice ubijene u Argentini“, uz „raširene“ i „vjerodostojne“ optužbe da Buenos Aires „čini uslugu svojim urugvajskim kolegama“, te visok rizik da su žrtve samo prosječni građani, koji se nisu bavili političkim aktivizmom, a kamoli pobunjeničkim nasiljem. Istovremeno, mnogi zvaničnici u zemljama Kondora govorili su o borbi u „Trećem svjetskom ratu“ protiv komunizma širom svijeta.
Korisnost ove naracije bila je jasna. „Ona opravdava oštre i sveobuhvatne ‘ratne’ mjere“, primijetio je State Department, dok je „[naglašavao] međunarodni i institucionalni aspekt, čime je opravdavao vršenje moći izvan nacionalnih granica“. Štaviše, za hunte uključene u Operaciju Kondor, „važno je za njihov ego, njihove plate i njihove budžete za opremu da vjeruju u Treći svjetski rat“. Ovaj zajednički lični interes ohrabrivao je regionalne vojne vlade da se „[udruže] u ono što bi moglo postati politički blok određene kohezije“.State Department je vjerovao da su „šire implikacije“ ovog razvoja „za nas i za buduće trendove na hemisferi“ „uznemirujuće“, stvarajući „niz rastućih problema“.
Prije svega, Kondor je bio štetan za SAD iz perspektive odnosa s javnošću, jer „na međunarodnom nivou, latinski generali izgledaju kao naši momci“. Washington je bio „posebno identificiran s Čileom“, tako da zemlja koja služi kao jezgro Operacije „ne može nam učiniti ništa dobro“. Primijećeno je kako Evropljani „mrze Pinocheta i društvo sa strašću koja se prenosi i na nas“.
Čileov „status crne ovce“ „već je stvarao probleme njegovom ekonomskom oporavku“ zbog bojkota u inostranstvu i zemalja koje su odbijale trgovati sa Santiagom. „Kršenja ljudskih prava“ koja su počinili Pinochet i njegovi saveznici neprestano su „stvarala sve više i više problema savjesti, zakona i diplomatije“. Najozbiljnije je to što „korištenje krvavog kontraterorizma od strane ovih režima prijeti njihovoj sve većoj izolaciji od Zapada i otvaranju dubokih ideoloških podjela među zemljama hemisfere“. Postojao je značajan rizik da će i druge regionalne vlade slijediti njihov primjer.
Predviđalo se da će osporavanje ovakvog stanja biti problematično, s obzirom na to da se članovi Kondora uopće nisu kajali zbog svog pokolja. „Oni smatraju da je njihov protivterorizam jednako opravdan kao i izraelske akcije protiv palestinskih terorista i vjeruju da kritike demokratija na njihov rat protiv terorizma odražavaju dvostruke standarde“, žalio se State Department. Ipak, uredno je sastavljen demarš kojim se zemlje Kondora upozoravaju na „negativan učinak“ javnog otkrivanja njihovog programa atentata. Demarš nikada nije uručen.
„Insajderska obavještajna služba“
Orlando Letelier bio je jedan od najbližih povjerenika čileanskog predsjednika Salvadora Allendea, kojeg je Pinochet svrgnuo uz pomoć CIA-e u septembru 1973. godine. Shodno tome, bio je među prvim bivšim državnim zvaničnicima koje je uhapsila vojna vlada Santiaga nakon puča. Zadržan u brojnim koncentracionim logorima za političke zatvorenike i mučen na svakom koraku, konačno je oslobođen zahvaljujući diplomatskom pritisku SAD-a nakon 12 mjeseci. Nakon Letelierovog puštanja na slobodu, obaviješten je da DINA, tajna policijska snaga hunte, „ima duge ruke“. Njegovi mučitelji su dodali: „General Pinochet neće i ne toleriše aktivnosti protiv svoje vlade… [kazna se može izreći] bez obzira gdje prekršilac živi.“
Nakon preseljenja u SAD, i uprkos strahu za svoj život, Letelier je odmah počeo organizirati otpor Pinochetovoj vladavini u egzilu, istovremeno objavljujući sadistički tretman disidenata i protivnika hunte. Njegova kampanja prisilila je nekoliko vlada da prekinu ekonomske veze s Čileom i odbiju kredite toj zemlji. Ove aktivnosti su ga dovele direktno na Kondorov nišan. 21. septembra 1976. godine, dok je vozio na posao, Letelier je ubijen autobombom. To je bio prvi poznati čin državnog terorizma koji se ikada dogodio u Washingtonu.
Letelierovo ubistvo izazvalo je medijsku buru, široko rasprostranjeno međunarodno negodovanje i FBI istragu koja je obuhvatila više kontinenata. U aprilu 1978. godine, Čile je pristao izručiti agenta DINA-e rođenog u SAD-u, Michaela Townleyja, identificiranog kao ključnu osobu u slučaju Letelierovog ubistva. Sklopio je dogovor s tužiocima, dobivši blagu zatvorsku kaznu i zaštitu svjedoka u zamjenu za pružanje opsežnog uvida u to kako je napad planiran i izvršen. Townley je implicirao šefa DINA-e Manuela Contrerasa i njegovog zamjenika Pedra Espinozu kao glavne arhitekte atentata.
U ispovijedi koju je napisao Townley, detaljno je opisao kako su izdata „eksplicitna naređenja“ da se „locira Letelierovo prebivalište i radno mjesto“ i da se sastane s Koordinacijom ujedinjenih revolucionarnih organizacija koju je osnovala CIA kako bi se skovala šema za njegovo „eliminisanje“ upotrebom nervnog agensa sarina, „ili još jednim bjekstvom s mjesta nesreće, drugom nesrećom ili na kraju bilo kojom metodom“. Pinochetova vlada je „željela Leteliera mrtvog“ milom ili silom. Zanimljivo je da je Townley također otkrio da su mu paragvajski zvaničnici rekli da ako mu „treba pomoć“ u SAD-u, treba da kontaktira tadašnjeg šefa CIA-e Vernona Waltera.
Dokumenti koje je otkrio veteran novinarstva John Dinges sugerišu da je CIA „imala insajderske obavještajne podatke“ o planovima za atentat na Kondora u SAD-u, „najmanje dva mjeseca prije nego što je Letelier ubijen“ – „ali nije djelovala“. Štaviše, depeše State Departmenta objavljene 2010. godine ukazuju na to da je Henry Kissinger otkazao slanje upozorenja protiv izvršenja ubistava u inostranstvu koje je trebalo biti poslano Argentini, Čileu i Urugvaju, pet dana prije Letelierovog ubistva. Postoje brojne indikacije da to nije bila slučajnost.
U septembru 1978. godine, Washington je zahtijevao izručenje zvaničnika DINA-e koje je Townley otkrio kako bi im se sudilo. Nakon zastrašujućeg bombaškog napada usmjerenog na čileansko pravosuđe, Santiago je odbio nalog. Pinocheta je dodatno ohrabrio Kissinger koji se potom sastao s čileanskim ministrom vanjskih poslova Hernanom Cubillosom. Nazvao je ponašanje predsjednika Jimmyja Cartera prema Santiagu „sramotom“, proglasio odbijanje naloga za izručenje „ispravnim“ i založio se za „brutalno postupanje prema Carterovoj administraciji“. Kissinger je predvidio da će sljedeći predsjednik SAD-a biti republikanac i da će obnoviti odnose s Čileom.
Tako je Ronald Reagan pobijedio na predsjedničkim izborima 1980. godine. Čileanski vojnici proslavili su njegovu pobjedu javnim plesom na ulicama Santiaga. Operacija Kondor je završila nakon pada argentinske hunte krajem 1983. godine. Ipak, operacije odreda smrti u Latinskoj Americi usmjerene na „subverzivne“ osobe su se nakon toga samo pojačale, pod upravom CIA-e.
Danas nam preostaje da se zapitamo da li je Operacija Kondor predstavljala nenamjerno stvaranje čudovišta od strane Agencije koje nije mogla kontrolirati, ili je bila namjerni, željeni proizvod usklađene tajne strategije CIA-e, koja je djelovala uz prećutno odobrenje Washingtona.
