PISjournal – Ovih dana društvene mreže preplavile su reklame za filmove Barbie i Oppenheimer. Oba filma postala su blockbusteri ljeta 2023. godine. Dok prvi film, Barbie, odražava svijet fantazije, ružičaste tinejdžerske utopije, drugi film, Oppenheimer, privlači posebnu pažnju.
Zašto?
Ukratko, ovaj film govori o američkom naučniku Robertu Oppenheimeru koji je izumio atomsku bombu koja je učinila da dva japanska grada, Hirošima i Nagasaki, uđu u historiju kao jedna od najvećih katastrofa 20. stoljeća.
Neko bi pomislio da je ovo samo film o nekom historijskom događaju, stvoren da privuče pažnju ljudi da svoje vrijeme provedu ispred malih ekrana ili da pune mjesta u kinima. Međutim, ovaj film kao da je stvoren kako bi napravio neku vrstu moralnog opravdanja potkrijepljenog nekim “iskupljujućim” faktorima. Međutim, da li je moguće moralno opravdati bombardovanje 2 grada i ubijanje ogromnog broja civila čak i nekoliko decenija nakon rata, jer su posljedice bacanja atomskih bombi ostavile posljedice po zdravlje stanovnika koje traju do danas?
U ovom tekstu donosimo vam analizu Hamida Dabashija, profesora na Univerzitetu Kolumbija u New Yorku o pozadini filma Oppenheimer:
“Pretpostavljam da je nemoguće živjeti u Sjevernoj Americi ili zapadnoj Evropi a možda i u drugim dijelovima svijeta koji su još uvijek pod kulturnom suverenošću ovih područja, i propustiti fenomen “Barbenheimer”: spajanje naslova dva ljetna filmska blockbustera, Barbie i Oppenheimer koji su izašli krajem jula.
Ali mogli biste se iznenaditi kada saznate da kad sam pokušao online rezervirati ulaznice za gledanje Oppenheimera u obližnjim kinima u New Yorku, dvoranama u središnjim područjima Manhattana u kojima uglavnom žive bogati i ljudi iz srednje klase, sve su već bile rasprodate.
Ipak, kad sam provjerio naše omiljeno kino u blizini, Magic Johnson u Harlemu, koje posjećuju uglavnom ljudi iz radničke klase, bilo je mnogo slobodnih mjesta. Biografski film o J. Robertu Oppenheimeru, bogatom bijelcu koji je pomogao SAD-u da naprave atomsku bombu i bace je na nedužne ljude u Japanu, čini se fascinantnim samo određenoj imućnoj populaciji u SAD-u.
Dakle, prvog vikenda najavljivanog događaja, sjedili smo na projekciji u kompleksu Magic Johnson, s oko 20 posto popunjenosti, i gledali film Christophera Nolana koji se masovno reklamirao.
To je antikvarni komad povijesne drame smještene na kraj Drugog svjetskog rata, kada su se Amerikanci utrkivali s vremenom kako bi pobijedili naciste, a Sovjetski Savez kako bi napravio atomsku bombu. Samo kako bi bili sigurni da ta stvar stvarno radi i da će sakatiti i ubijati ljude, i da to pokažu Sovjetima, SAD su bacili dvije bombe na Japan, na gradove Hirošimu i Nagasaki,i tako zbrisali desetke hiljada nevinih civila sa lica zemlje.
Nakon što je uspješno izradio bombu, Oppenheimer, koji je također odredio gradove u Japanu na koje bi ih trebalo baciti,citirao je iz nekog bizarnog razloga iz Bhagavad Gite (Jedna od svetih knjiga Hindusa): “Sada sam postao Smrt, razarač svjetova.”
Kakve veze imaju Indijci ili Bhagavad Gita s bilo čim?
Kino bogatog čovjeka
Nolanov prikaz ozbiljno, ali naposljetku uzaludno, pokušava dati moralnu i političku složenost “ocu atomske bombe”.
No unatoč tri sata najsavremenijih vizualnih i zvučnih efekata i izvrsnoj glumi Cilliana Murphyja u naslovnoj ulozi, zajedno s ansamblom sporednih glumaca svjetske klase, film nikako ne uspijeva uvjeriti da ima ikakvih faktora iskupljenja ili moralne pouke koje se mogu izvući iz priče o Oppenheimeru.
Nolan je majstor i voli pokazivati svu svoju filmsku vještinu. Izlazite iz kazališta u stvarni svijet uvjereni da ste bili na raskošnoj večeri u kući bogatog i moćnog čovjeka na vrhuncu karijere.
Zatim dolazi pravi izazov da svojim prijateljima i obitelji ispričate o čemu se radi u filmu. Nolanov Oppenheimer priča je o čovjeku koji je obustavio svo svoje moralno i političko koketiranje s liberalnom ljevicom kako bi napravio atomsku bombu koja će se baciti na poraženu naciju, kako bi SAD mogle održati svoje tvrdnje da su predatorsko globalno carstvo.
Snaga filma je u njegovim scenarističkim majstorijama, za donošenje ličnih, političkih, moralnih,naučnih i životnih promjena u našu svijest o tome gdje se u svijetu danas nalazimo.
Ono što vidimo je kako se Oppenheimerova seksualna razigranost i njegovo ideološko koketiranje s progresivnim idejama nastavljaju ubrzano dok je njegova naučna briljantnost (u kontaktu s Einsteinom i njegovim vršnjacima) moralno kompromitirana njegovim ambicijama. On dopušta da ga zloupotrebljavaju u ratne svrhe za izradu bombe, a onda ono što je od njega ostalo, moralno mrtva lešina ,sažvaču i ispljunu reakcionarne političke snage predvođene predsjednikom američke Komisije za atomsku energiju ( AEC), Lewis Straussom kojeg glumi Robert Downey Jr.
U međuvremenu, Nolan se brine da svjedočimo Oppenheimeru kako šeta muzejom proučavajući Braquea i Picassa, razmišljajući o Marxu i Freudu na njemačkom, čitajući Pustu zemlju TS Eliota, slušajući Stravinskijevo Posvećenje proljeća i proučavajući sanskrit kako bi mogao čitati Bhagavad Gitu u originalu, dok je u seksulanoj vezi s komunisticom Jean Tatlock koju igra Florence Pugh.
Vidimo Oppenheimera kao propalog Židova koji je mogao savladati nizozemski jezik u nekoliko sedmica, dovoljno dobro da održi predavanje iz fizike, a ipak je bio rođeni i odgojeni Njujorčanin koji nikad nije naučio hebrejski.
Ali mogućnost da nacisti posjeduju atomsku bombu tjera ga da napravi jednu za SAD. Potpuno svjesni njegovog ljevičarskog koketiranja, američki vojni i obavještajni gospodari rata držali su Oppenheimera na čvrstoj uzici optužujući ga za komunističke veze. Zatim su upotrijebili takve optužbe kako bi ga natjerali da se više potrudi kako bi dokazao svoju lojalnost. Bio je prinuđen.
Nisam obožavatelj Nolanove kinematografije.U svom Oppenheimeru usmjerio je svoja bogata sredstva prema veličanju čovjeka koji je napravio oružje masovnog uništenja. Smatra da je njegov film vrlo aktualan. Nije.
Iz perspektive 2023., s doslovno hiljadama tih nuklearnih bombi na raspolaganju zemljama koje su kolosalne poput SAD-a, Rusije i Kine, krhke poput Pakistana i nasilne i agresivne poput doseljeničko-kolonijalne države Izrael, postoji vrlo malo toga što film može učiniti, ako išta, osim da prikaže dio antikvarne zanimljivosti u službi kompliciranja vrlo jednostavne činjenice: Oppenheimer je napravio i testirao atomsku bombu u Los Alamosu prije nego što je dvije dao SAD-u da ih bace na nedužne Japance .
Imamurino remek djelo
Iako priznajem redateljsko i tehnološko čarobnjaštvo iza filma, Nolanov Oppenheimer je na mene imao potpuno suprotan učinak od onoga kojeg je Nolan vjerovatno imao na umu. Sve o čemu sam mogao razmišljati dok sam gledao film bila je plemenitost i gracioznost japanske predratne i poslijeratne kinematografije Yasujira Ozua, Kenjija Mizoguchija, Akire Kurosawe i Shoheija Imamure.
Što govori o svijetu da su nam gotovo 80 godina nakon bacanja istinski apokaliptičnih bombi na Japan, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo pružile ovaj epski spektakl koji veliča tvorca najstrašnijeg oružja za masovno uništenje ikad viđenog, dok su žrtve tog zločinačkog poduhvata dale svijetu najuzvišenije primjere filmskog stvaralaštva?
Kad sam došao kući, gledao sam Imamurino remek-djelo Crna kiša iz 1989., temeljeno na istoimenom romanu Masujija Ibusea iz 1966. godine.
Preporučujem da učinite isto. Obnovit će vašu ranjivu ljudskost i natjerati vas da se prestravite posljedicama onoga što je Oppenheimer učinio stvarnim ljudskim bićima, ljudima na smrtonosnom nišanu njegovog naučnog doprinosa jednom od najopakijih ratnih zločina u historiji čovječanstva.”
Ekskluzivno PISjournal
