Osman Softić
PISjournal- Narod Rohinje (Rohingya) se smatra apatridima (ljudima bez državljanstva). Nemaju nikakvu pravnu zaštitu i uskraćena su im sva prava koja proističu iz državljanstva poput obrazovanja, zdravstvene zaštite, zapošljavanja, stanovanja, sklapanja braka, slobode kretanja i političke participacije.
Rohinje danas žive u nekoliko zemalja ali im je izvorište na zapadu Mijanmara u pokrajini Rakhine (Arakan) koja graniči sa Bangladešom. Od ukupno 2,8 miliona Rohinja 23% (636.000) ih živi u Mijanmaru a ostatak je raseljen u više zemalja. Najviše prognanih Rohinja je u Bangladešu 1,1 milion, u Pakistanu 400.000, Saudijskoj Arabiji 340.000 i Maleziji 210.000. Prema procjeni organizacije Ljekari bez granica (MSF) samo 1% Rohinja je uspio dobiti pasoš (državljanstvo), a 57% živi u kampovima ograđenim bodljikavom žicom u Bangladešu (Cox Bazar) ili u blokiranim selima na sjeveru Arakana u Mijanmaru u uslovima aparthejda. Nemaju slobodu kretanja izvan kampova.
Rohinje se u Mijanmaru suočavaju sa represijom i diskriminacijom a u odsustvu fizičke zaštite podložni su eksploataciji i zlostavljanju, prisilnom radu i protupravnom pritvaranju, trgovini ljudima i seksualnom nasilju.
Jedan pripadnik Rohinja je položaj svog naroda opisao sljedećim riječima: “Nismo ništa drugo do hodajuća trupla, život je stvoren da bismo ga živjeli, danas nigdje nemamo pravo na državu iako smo i mi ljudska bića. Molimo svijet da nam pomogne da živimo kao ljudi. Moja želja je da i mi uživamo ljudska prava i da živimo u miru.“ Rohinje trpe progone, ubistva, mučenja, destrukciju imovine, spaljivanje ognjišta i naselja, izloženi su genocidu režimskih snaga i paravojnih antimuslimanskih pobunjenika i ekstremista (različitih budističkih grupa) koje su u ratu sa centralnim vlastima vojne hunte. Rohinje se osjećaju kao niža ljudska bića. Uzrok njihove patnje su restriktivne odredbe diskriminatornog zakona o državljanstvu Mijanmara iz 1982. godine. Spomenuti zakon državljanstvo povezuje sa pripadnošću rasi ili etničkoj grupi. U Mijanmaru postoji 135 priznatih etničkih grupa među kojim ima osam koje imaju povlašteni status. Rohinje nisu među tih 130 priznatih, lišeni su državljanstva i zbog toga trpe diskriminaciju, kako u zakonu tako i u praksi.
Dominiraju Bamari (budisti) koji čine većinu stanovništva. Bamari su najveća etnička grupa u Mijanmaru, oko 35 miliona (68,78% stanovništva). Sino-tibetanskog su porijekla i naseljavaju dolinu rijeke Irrawaddy.
Prema najnovijim analizama Vijeća za međunarodne odnose (CFR), vojna hunta Mijanmara, Državno administrativno vijeće, (SAC) kontrolira tek oko 21% države čija je ukupna veličina 670.0002 km, druga najveća zemlja u Jugoistočnoj Aziji. Različite opozicione antirežimske pobunjeničke i etničke milicije imaju kontrolu nad ostatkom zemlje. Vodeća opoziciona grupa, Narodne odbrambene snage (PDF) i druge oružane pobunjeničke grupe iz dana u dan napreduju, potiskujući snage režima (Tatmadaw) ka prijestolnici Nayphydaw. Vladajuća vojna hunta u sukobu je s najmanje 25 oružanih separatističkih pokreta i opozicijom širom zemlje. Žrtve sukoba su i civili kojih je preko tri miliona raseljeno a do danas je poginulo 75.000 ljudi.
Nakon puča 1962. godine, vojna hunta Mijanmara je čeličnom pesnicom upravljala ovom kompleksnom i nestabilnom državom. Sve vrijeme je bila u sukobu s brojnim etničkim grupama koje se bore za veću autonomiju. Pod pritiskom međunarodne zajednice, a u želji da legitimizira vlast kod moćnih sila, vladajuća vojna hunta pristala je na održavanje izbora 1990. godine. Nacionalna liga za demokratiju (NLD), koju je predvodila nobelovka Aung San Suu Kyi, pobijedila je ubjedljivom većinom.
Suu Kyi, kćerka nacionalističkog vođe i oca nezavisnosti Burme i najistaknutija demokratska aktivistica dugo godina je bila u kućnom pritvoru iz straha od destabilizacije te da bi mogla preuzeti vlast. Vojna hunta je odbila priznati rezultate izbora. Pobjeda Nacionalne lige za demokratiju (NLD) je na izborima 1990. godine potvrdila da generali nemaju podršku stanovništva. Hunta je konsolidirala vojnu vladavinu pod parolom „kontrolirane demokratije“, predstavivši je kao „mapu puta ka demokratiji“. Novi ustav, donesen 2008. godine, je oružanim snagama predvidio važna ovlaštenja uključujući i kontrolu nad najznačajnijim ministarstvima. Vojsci je podijeljeno 25% parlamentarnih mandata s pravom veta na zakone. Ovaj hibridni model vojne vladavine, iako je rigidniji, podsjeća na model koji je u Indoneziji prakticiran u vrijeme Suhartove diktature (1965–1997), omogućio je ograničene reforme, osiguravši pritom nastavak uticaja vojske u politici. Poštujući mapu puta ka demokratiji hunta je održala nove izbore 2010. godine. U skladu s izbornim inžinjeringom, prethodno je usvojen novi izborni zakon. Tim zakonom je osobama koje služe zatvorsku kaznu ili su u braku sa stranim državljanima zabranjeno da se kandidiraju za najvišu državnu funkciju. Bio je to smišljeni pokušaj sprečavanja karizmatične Suu Kyi da se kandidira, budući je jedino ona u tom momentu bila u kućnom pritvoru a bila je i udata za britanskog državljanina.
Suočen s nepravednim uvjetima izbora NLD se odlučuje na njihov bojkot, omogućivši tim potezom pobjedu drugorangiranoj Uniji solidarnosti i razvoja (USDP), nepopularnoj stranci koju je podržala vojska. Ipak, NLD 2015. godine odlučuje izaći na izbore. Suu Kyi je ovog puta stranku predvodila iz pozadine. NLD je trijumfalno pobijedio na tim prvim slobodnim izborima nakon više od dvadeset i pet godina ali zbog izmijenjenog izbornog zakona Suu Kyi nije mogla zvanično postati predsjednica Mijanmara te joj je dodijeljena pozicija državne savjetnice, čime je postala de facto državni poglavar. NLD je tada s vojskom potpisao sporazum o podjeli vlasti u skladu s ustavom iz 2008. godine. NLD je dominirao zakonodavnom vlašću ali je vojska i dalje nastavila kontrolirati najvažnija ministarstva i zadržala kontrolu nad sigurnosnom politikom. Bez obzira na raniju globalnu reputaciju demokratske političarke i žrtve totalitarne vlasti mijanmarske vojne hunte, Suu Kyi je za kratko vrijeme izgubila međunarodni kredibilitet i podršku.
Postala je omražena u svijetu onog momenta kada je njena vlada predvođena NLD-om prećutno odobrila politiku etničkog čišćenja Rohinja koji se dugo suočavaju s progonom od strane vojske i etničkih Bamra koji ih smatraju „Bengalcima“, kako bi im negirali pravo na život u Mijanmaru. Vojni režim tvrdi da Rohinja nije bilo prije početka britanske kolonijalne uprave 1823. godine.
NLD je u novembru 2020. godine ponovo pobijedio na općim izborima. Vojska je osporila rezultate osjetivši da kontinuirani demokratski uspjeh NLD-a predstavlja dugoročnu prijetnju vladavini hunte. U februaru 2021. godine vojska je izvršila državni udar, utamničila vodeće rukovodioce demokratski izabrane vlade, uključujući i Aung San Suu Kyi. Vlast je preuzeo general Min Aung Hlaing, samoproglašeni lider vojne hunte (SAC) koji je odmah uveo vanredno stanje. Uslijedili su masovni protesti. Demonstranti su tražili povratak civilne vlasti i demokratskog upravljanja. Kao odgovor, snage sigurnosti upotrijebile su brutalnu silu. Više od 600 ljudi je ubijeno. Kako se međunarodna osuda vojne intervencije pojačavala, opozicione snage, smijenjeni zvaničnici, marginalizirane i potlačene etničke grupe i pro demokratski demonstranti formirali su Vladu nacionalnog jedinstva (NUG) u aprilu 2021. godine. NUG je izdao proklamaciju da želi upravljati Mijanmarom kao „federalnom demokratskom unijom“ a ne unitarnom republikom.
NUG formira i Narodne odbrambene snage (PDF), oružano krilo opozicije. Kako je hunta gušila proteste rasla je i podrška naroda demokratskom pokretu otpora. U vojnim okršajima s vojskom PDF je do danas izgubio preko 85.000 vojnika.
Pružanje otpora režimu koordinira 25 aktivnih etničkih oružanih grupa širom Mijanmara. Iako snage režima imaju tehnološku prednost, budući da oružje nabavljaju od Rusije i Kine, pad morala ometa vojnu koheziju. Mijanmarske oružane snage su sa 300.000, na početku rata, spale na 130.000 vojnika a izgubile su i kritičnu infrastrukturu i naseljena područja te danas kontroliraju samo 21% teritorije. Ostatak drže različite oružane grupe koje su uspostavile kontrolu nad bogatim resursima kao što su žad, zlato, drvo i rijetki minerali. Primjerice, Kačinska vojska nezavisnosti (KIA), u pokrajini Kachin, drugoj po veličini u zemlji, najefikasnija je oružana pobunjenička grupa. Pokrajina Kachin je na krajnjem sjeveru i graniči s Indijom i Kinom. KIA kontrolira dijelove dvije od sedam provincija (Kachin i Shan) ali i dvije trećine globalnih rijetkih minerala. KIA kontrolira nalazišta disprozijuma i teribijuma, metala koji se koriste u legurama i magnetima bez kojih je nemoguća proizvodnja električnih automobila, kompjutera, mobilnih telefona i nekih kritičnih elemenata u vojnoj industriji, posebno u raketnoj tehnologiji. Prerada i rafiniranje ovih supstanci vrši se u Kini. Bez finalnih proizvoda koje izvozi isključivo Kina ni američka vojna industrija ne bi mogla funkcionirati. Samo ovaj podatak ukazuje na kompleksne i daleko dublje uzroke građanskog rata u Mijanmaru i interese globalnih sila za kontrolu ove resursima enormno bogate ali osiromašene države. Stoga, ne čudi da je Velika Britanija nekoć Burmu nazvala dijamantom u kruni imperije (kruna je bila Indija).
Rat za resurse ne znači da treba zanemariti ozbiljnost genocida i drugih oblika kršenja ljudskih prava u Mijanmaru ili pak odsustvo vjerskih sloboda i demokratskih prava kao uzroke sukoba, niti pak degradaciju okoliša koji predstavlja opasnost za obično ruralno stanovništvo u ovoj opskurnoj i perpetualnim sukobima zahvaćenoj državi. Prema podacima Američkog geološkog zavoda, Mijanmar je jedan od najvećih svjetskih izvora rijetkih zemljinih minerala (posebno teških elemenata). Mijanmar posjeduje dvije trećine globalnih zaliha. Monopol Kine nad ovim resursom koji se kopa u Mijanmaru a rafinira u Kini, pruža Pekingu globalnu tehnološku prednost nad Washingtonom u najkritičnijim tehnologijama budućnosti, navode eksperti Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu (CSIS).
Napori Pekinga da zaštiti strateška ulaganja i infrastrukturu, energetske cjevovode i lance snabdijevanja rijetkim zemnim mineralima, ugroženi su zbog građanskog rata u Mijanmaru. Iako hunta uživa nivo podrške Pekinga, prava stvarnost je složenija. Kina je posvećena zaštiti svojih interesa u Mijanmaru i posreduje u mirovnom procesu i zato održava veze sa svim značajnim stranama u sukobu kako bi umanjila rizik. Politika Pekinga vođena je razvojnim potrebama Kine te zbog strateškog pozicioniranja u Bengalskom zaljevu. Iako se čini da međunarodna izolacija Mijanmar gura u zagrljaj Pekinga, Kina također trguje sa pobunjenicima. Razvoj kineske provincije Yunnan koja nema izlaz na more oslanja se na trgovinske i infrastrukturne projekte (plinovod Kina–Mijanmar). Kina je uložila 10 milijardi američkih dolara u luku i ekonomsku zonu u Rakhineu (Arakan) kako bi prevazišla „malačku dilemu“ smanjujući ovisnost o Malajskom tjesnacu za uvoz energije i trgovinu.
Osiguravanjem direktnog pristupa Bengalskom zaljevu Kina jača svoje strateško uporište u Indijskom okeanu. Kineski ekonomski interesi također su duboko povezani s bogatim prirodnim resursima koji su od vitalnog značaja za Kinu, najvećeg trgovinskog partnera Mijanmara. Građanski rat dovodi u opasnost kineska ulaganja u infrastrukturu i njenu dugoročnu strategiju. Iako je drugim vanjskim akterima, poput Indije i zemalja ASEAN-a, uskraćen pristup i komunikacijski kanali s opozicionim liderima NLD-a, Kina je s mijanmarskom političkom opozicijom nastavila održavati odnose.
Arakanska vojska (AA), pobunjenička budistička militantna grupa pokrajine Rakhine kontrolira oko 90% provincije, dodatno uzrokujući strah Rohinja od nastavka etničkih progona. Režimske vojne snage kontroliraju tri ključna urbana centra, uključujući i pokrajinsku prijestolnicu Sittwe, te glavnu luku Kyaukphyu, zračnu bazu i otok Manaung. U suštini, vojna hunta drži preostala uporišta Kine u regiji koja su od kritičnog značaja za njenu pomorsku strategiju u Bengalskom zaljevu. Svako daljnje napredovanje arakanske vojske značilo bi veliki strateški poraz ambicija Pekinga u Indijskom okeanu. S obzirom da režim (SAC) gubi rat u Arakanu, on primjenjuje provjerenu strategiju „zavadi pa vladaj“, produbljujući netrpeljivost između arakanskih budista i Rohinja. Neke oružane grupe Rohinja prešle su na stranu režimskih snaga. Režim bilježi povećan broj regrutacija Rohinja u svoje oružane snage. Pobunjenička vojska Arakana (AA) također je uspjela regrutirati dio Rohinja, iako analitičari vjeruju da se radi o prisilnoj regrutaciji. Laetitia van den Assum, bivša ambasadorica Holandije i članica Savjetodavne komisije Rakhine, navodi da oružane grupe Rohinja poput Arakanske vojske spasa Rohinja (ARSA) nisu popularne među Rohinjama jer sarađuju sa snagama režima. Prisilno su regrutovali Rohinje iz kampova u Bangladešu da bi ih potom predali vojnoj hunti.
Rohinje su tako prisiljene ratovati na obje strane sukoba. Pobunjeničke snage Arakana koje uspostavljaju civilnu vlast u ovoj pokrajini, deklarativno su spremne odobriti repatrijaciju Rohinja. Da li će se to i dogoditi ovisi o nizu faktora. Novi šef tranzicijske vlade Bangladeša, dr. Mohammed Yunus, obećao je da će pružiti podršku Rohinjama i „njihovoj repatrijaciji u domovinu, Mijanmar, uz garancije za njihovu sigurnost, dostojanstvo i prava“. Mijanmarska pobunjenička grupa, Arakanska armija, je preuzela kontrolu nad većim dijelom pokrajine Rakhine, uključujući naselja koja graniče s Bangladešom. Zbog gladi koja prijeti civilima ove provincije, privremena regionalna pobunjenička vlast Arakana (AA) otvorena je prema predloženom planu za otvaranje humanitarnog koridora koji bi trebao povezati Cox Bazar u Bangladešu sa Rakhineom u Mijanmaru. Humanitarni koridor bi olakšao dostavu humanitarne pomoći civilima u ratom razorenom Arakanu uključujući i preostale Rohinje koje tamo žive.
Međutim, priča o koridoru pokrenula je žustre rasprave u Bangladešu koje su pokazale da se glavnokomandujući vojske Bangladeša general Waker-Uz-Zaman i dr. Muhamed Yunus, savjetnik (de facto šef tranzicijske vlade bez izbornog mandata), uopće ne slažu kada je riječ o humanitarnom koridoru.
Ideja o otvaranju humanitarnog koridora je izazvala oštre reakcije većine vodećih političkih stranaka u Bangladešu koje su oštro kritizirale ovaj Yunusov prijedlog koji je procurio od Khalilur Rahmana, njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, smatrajući da koridor predstavlja ozbiljan rizik suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bangladeša te da bi nacionalna sigurnost države ozbiljno mogla biti kompromitirana. Politički akteri i demokratska javnost Bangladeša se boje da bi Dhaka mogla postati pijun u obračunu velikih sila, prvenstveno na strani Sjedinjenih Američkih Država protiv strateških interesa Kine u ovom dijelu Južne Azije (dvije supersile koje se nadmeću za geopolitički primat u regiji Indo-Pacifika). Oponenti humanitarnog koridora nisu naivni. Oni žele izbjeći rizik znajući da se humanitarna kriza Rohinja želi iskoristiti kao povod za američko strateško i obavještajno pozicioniranje u Mijanmaru kroz UN-ove agencije u cilju okruženja, suzbijanja i slabljenja kineskog uticaja putem obavještajne infiltracije na mijanmarsku teritoriju pod plaštom humanitarizma. Iako narod Bangladeša gaji iskreni humanitarni senzibilitet kada se radi o zločinima nad Rohinjama i humanitarnoj katastrofi koja im prijeti, oni ipak izražavaju zabrinutost i skeptični su glede stvarnih namjera otvaranja humanitarnog koridora.
Domaći kritičari, vojni vrh i gotovo svi politički akteri sumnjiče Mohameda Yunusa da štiti interese stranih sila (SAD-a), osuđujući njegovu privremenu vladu zbog donošenja jednostrane odluke o koridoru, za koju i nije ustavom ovlašten, bez konsultacija sa političkim strankama.
Načelnik Oružanih snaga Bangladeša general Waker-Uz-Zaman odbacio je ideju o humanitarnom koridoru rekavši da bi to bio „krvavi koridor“ koji bi mogao uvući Bangladeš u rat ne samo protiv susjednog Mijanmara, već i protiv Kine, jer bi ulogu Bangladeša, ma koliko bila humanitarno inspirirana i vođena, Kina mogla protumačiti na način da je Bangladeš postao vazal Washingtona koji treba da odigra zadatu ulogu suzbijanja Kine pod plaštom humanitarne misije u Arakanu. Ideja o humanitarnom koridoru spomenuta je tokom Yunusove posjete New Yorku prošle godine a i Antonio Guterres, generalni sekretar UN-a, koji je posjetio Cox Bazar, je tokom svoje posjete spominjao mogućnost humanitarnog koridora ili nekog drugog oblika humanitarnog kanala od Bangladeša do Arakana u Mijanmaru, uzduž granice od juga ka sjeveru, ako bi prilike za to bile povoljne. Dinamika dešavanja vezanih za genocid nad Rohinjama i novonastala humanitarna kriza iznjedrila je složenu lepezu suprotstavljenih interesa. Evo zašto, Washington je na osnovu Zakona o Burmi, duže vrijeme (od puča 2021) posvećen pružanju podrške pro-demokratskim snagama koje se bore protiv vojnog režima u Mijanmaru (nešto slično kao proteklih 14 godina u Siriji), efektivno podržavajući militantne grupe poput Arakanske vojske (budistički pobunjenici protiv hunte lokalizirani u Arakanu). Dio je to šire američke strategije suzbijanja Kine. Zbog toga bi, iz perspektive Pekinga, svaka pomoć koja bi mogla ojačati poziciju Arakanske vojske, uključujući i dotok humanitarne pomoći, mogla indirektno podržati pobunjeničke vojne operacije protiv hunte i na taj način ugroziti ranije spomenute kineske strateške interese u ovom kritičnom dijelu Mijanmara, na obalama Bengala, ako bi Arakanski pobunjenici (AA) preuzeli kontrolu nad preostalim lokacijama koje još uvijek drže snage režima.
Bio bi to ne samo težak udarac kinesko-mijanmarskom ekonomskom koridoru, od juga Kine do Bengala (CMEC), koji čini značajan segment projekta Pojas i Put (BRI), već možda i njegov kraj. Kineska provincija Yunnan ovisna je o plinu koji se cjevovodom šalje iz Bengalskog zaljeva preko Mijanmara u Kinu. Osim toga, interesi Indije su ovdje podudarni sa kineskim interesima, budući je i Indija investirala u multimodalni koridor od Kolkate do Sittwea u Arakanu, tako da je New Delhiju stalo da Arakanska vojska ne ojača i ne uspostavi kontrolu nad ovom lukom. To je utoliko važnije za Indiju, posebno nakon što je izgubila pouzdanog saveznika u Dhaki, bivšu premijerku Sheikh Hasinu, koja je svrgnuta sa vlasti u studentskim protestima od 5. avgusta, 2024. godine. Njenim padom, Indija je izgubila raniji neometani pristup svojim sjeveroistočnim državama preko tranzitnog koridora kroz Bangladeš, koje su sada odsječene. Multimodalni koridor u kombinaciji (more, rijeka, cesta) od Kolkate preko Sittwea u Arakanu od strateškog je značaja za Indiju. Pored toga, Indija se boji da bi Amerikanci, čijim se pritiscima Indija za sada odupire jer ne želi biti američki vazal u obračunu protiv Kine, (iako je Indija na jednom nivou strateški partner Washingtona), mogli iskoristiti odsustvo efikasne povezanosti Indije sa svojim sjeveroistočnim dijelom kako bi potaknula etničke separatističke pokrete u nekim državama. Takve separatističke tendencije već postoje u državama Nagaland i Mizoram ali ih Delhi uspijeva držati pod kontrolom.
Kontroverze oko humanitarnog koridora, kako su to odlično objasnili dvojica eminentnih naučnika iz Bangladeša u domenu međunarodnih odnosa, Tamim Montasir i Shafi Md. Mustafa, ilustrira klasični primjer konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa u praksi.
Iako Bangladeš vjerovatno istinski želi i namjerava pružiti humanitarnu pomoć napaćenom stanovništvu u Rakhineu (Arakan), Kina bi takve akcije vjerovatno protumačila kroz prizmu američke strategije obuzdavanja Kine i kroz prizmu američkog Zakona o Burmi i politika koje bi iz tog proizašle. Ako se to prevede na obični jezik, onda u Mijanmaru možemo očekivati ishod sličan onom u Siriji. No, budući da je to u blizini Kine i Indije, ali i na granici Bangladeša, nijedna od ove tri zemlje to neće dozvoliti, ma koliko Indija smatrala da je dolazak na vlast Muhameda Yunusa u Bangladešu bio američki mehki državnu udar radi promjene režima. U toj i takvoj “konstruiranoj stvarnosti” humanitarni motivi Bangladeša naprosto postaju sekundarni i padaju u drugi plan u odnosu na percipirane geopolitičke prijetnje i savezništva. Ovakva percepcija i tumačenje najnovije krize sadrži ozbiljne implikacije po sigurnost Bangladeša. Mijanmarska hunta svaku vrstu pomoći teritoriji pod kontrolom pobunjenika vidi kao podršku jačanju sposobnosti Arakanske vojske. Stoga, hunta ima kapacitet da to spriječi. Iako hunta više ne kontrolira pogranična područja s Bangladešom, smatraju spomenuta dvojica autora, režim ima solidnu avijaciju, uključujući i stratešku zračnu bazu u Kyaukphyuu koja je opremljena naprednim borbenim avionima. Prijetnja od zračnih napada na rute humanitarne dostave predstavljala bi ozbiljan sigurnosni rizik od izbijanja novog rata koji Bangladeš mora ozbiljno uzeti u obzir kao mogućnost. Najbolji indikator je nedavni kratki rat između Kambodže i Tajlanda. Budući se američki strateški interesi pomjeraju prema istoku, nije isključeno da Jugoistočnoj Aziji predstoje novi ratovi, nakon višedecenijskog perioda mira i prosperiteta. Kao što je to odlično primijetio John Mearsheimer, uspon Kine neće proći bez ratova, jer Amerika to neće dozvoliti, što ne znači da će doći do direktnog rata između dvije nuklearne super sile, već bi se to moglo manifestirati kroz brojne regionalne sukobe putem proksija. Strateški i odbrambeni planeri u Bangladešu su toga svjesni i žele to izbjeći. Dr. Muhamed Yunus je filantrop, finansijer i biznismen, ali on nije ni iskusan političar niti je vojni strateg. On je poznato lice Davosa i globalist je kojeg poštuje finansijski establišment u Americi. Zato je on slaba karika koju bi huškači rata mogli pokušati zloupotrijebiti za ostvarivanje svojih strateških ciljeva protiv Kine. Stoga je veliko pitanje da li će politički i vojni establišment Bangladeša podržati njegovu kandidaturu za premijera na idućim izborima, osim ako to ne bude morao učiniti pod prisilom. Humanitarni koridor je stoga litmus test Yunusovog kredibiliteta.
Humanitarni koridori kao neutralni prostor namijenjen osiguravanju sigurnog prolaza izbjeglica i pomoći u ratom razorenim regijama više puta su zloupotrebljavani u cilju vojne eksploatacije i političke manipulacije, čime se obično pogoršavala humanitarna kriza. Rezidentna koordinatorica UN-a za vrijeme posjete Dhaki negirala je učešće UN-a u pregovorima o humanitarnom koridoru. Yunus se već suočio s oštrim reakcijama jer je kao de facto lider Bangladeša donio odluku o predaji luke Chattogram stranoj korporaciji. Ta odluka se smatra riskantnom za ekonomsku nezavisnost Bangladeša i dodatno je dolila ulje na vatru. Političke stranke Bangladeša kritizirale su politiku privremene vlade, optuživši Yunusa da potkopava nacionalni suverenitet i sigurnost. Dok traje hladni rat za geopolitički primat u Bengalskom zaljevu između Washingtona, New Delhija i Pekinga, i građanski rat u Mijanmaru, Rohinje su i dalje kolateralna šteta geopolitičkih igara velikih aktera, a genocid nad njima je produkt unutrašnjih sukoba u Mijanmaru, mržnje budista Bamara prema muslimanima, represije nad njima od strane vojne hunte, američkih ambicija da očuvaju unipolarni poredak i spriječe uspon Kine, ali i kineskog i regionalnog otpora američkim ambicijama u Benglaskom zaljevu koje čine dio slagalice puno kompleksnije i šire indopacifičke strategije Washingtona u cilju očuvanja globalne hegemonije koje pristalice unipolarnog svijeta nazivaju globalnim vodstvom.
Ekskluzivno PISjournal
