Sanadin Voloder
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.
PISjournal – Ove godine 3. marta se navršava 100-ta godišnjica od ukidanja Halifata što je bio jedan od najtežih događaja za muslimanski ummet na početku 20. stoljeća.
Upravo taj događaj je bio presudni faktor za jačanje ideja, pokreta i politika koje su težile panislamskim aspiracijama, ujedinjenju muslimanskih država i jačanju solidarnosti. Duh tog vremena su bili i pokreti islamske obnove kao i političko-vojni pokreti borbe protiv kolonijalnog poretka. Korijene panislamizma možemo pronaći ranije kao odgovor na razjedinjenost, sukobe i teški kolonijalni status većine muslimanskih naroda.
Njegov najpoznatiji nositelj bio je Džemaludin Afgani te njegovi sljedbenici Rešid Rida i Abduhu.
Odmah nakon ukidanja Halifata održan je niz konferencija u Meki, Kairu i Kudsu. Nakon Drugog svjetskog rata proces dekolonizacije je oslobodio muslimansku geografiju, a taj period je obilježen osnivanjem i jačanjem mnogih međunarodnih organizacija. Unutar muslimanskog svijeta u tom periodu izdvajaju se pakistanska, saudijska i malezijska inicijativa.
Retroaktivni pristup
Presudni momenat u političkom organizovanju muslimana kroz Organizaciju islamske konferencije bio je napad na Kuds 21.08.1969. godine. Osnivački skup predstavnika 24 muslimanske zemlje je bio u Maroku već mjesec dana nakon podmetanja požara u džamiji Al-Aqsa koji je uništio dio krova i 800 godina star mimber Salahudina Ejubije. Ova činjenica pokazuje da se muslimani uglavnom okupljaju i organizuju retroaktivno, odnosno kao reakcija na neki oblik agresije što je izrazito defanzivni pristup koji pokazuje stanje muslimanskog duha i političkog kapaciteta.
Organizacija islamske saradnje (OIC) je druga najveća međuvladina svjetska organizacija nakon Ujedinjenih nacija, s ukupnom populacijom oko 2 milijarde na četiri kontinenta u 57 država. Većina njenih članica su zemlje s muslimanskom većinom, dok pojedine, afričke i južnoameričke zemalja, imaju značajnu muslimansku populaciju.
OIC s obzirom na sjedište (Džeda) i dominaciju Saudijske Arabije njen poligon u odnosu na Arapsku ligu kojom je do sporazuma sa Izraelom dominirao Egipat. Iako se sve 22 članice Arapske lige dio OIC učešće velikih nearapskih nacija kao što su Turska, Iran, Pakistan, Indonezija, Malezija ovoj organizaciji daje svjetski značaj.
Iako OIC po svom imenu podrazumijeva članstvo islamskih država to nije spriječilo da članice budu pojedine muslimanske države koje imaju sekularno uređenje (Turska, Indonezija). OIC ima poseban značaj kroz integraciju država koje imaju muslimansku manjinsku populaciju ali žele poboljšati svoj međunarodni položaj i iskoristiti mogućnosti koje nude institucije OIC-a. U tom kontekstu duga je lista država koje imaju muslimansku manjinu, a koje su dio OIC-a. Prednjače afričke države: Kamerun sa 20 % i Gvineja Bisau sa 45 % muslimanske populacije postaju članice OIC od 1974. godine, Benin 36 %, članica od 1983., Mozambik 18%; 1994., Togo 1997., 20 %, Obala Slonovače 2001., 38 % muslimana.
Izuzetak su Gabon sa 1 do 10 % muslimana u zavisnosti od procjena i Uganda sa 12% koje su imali muslimane predsjednike, a članice OIC su od 1974. godine.
Manje poznata činjenica jest da OIC ima članice i iz Južne Amerike, a to su Surinam od 1996. koji ima 20 % musliman te Gvajana sa 15 % muslimana od 1998. godine. Posebnost Gvajane je što je u međuvremenu dobila i muslimana predsjednika.
Posebnu grupu država članica čine bivše komunističke države u kojima je broj muslimana promjenjiv, a njihova praktična duhovnost minimalna. U tom kontekstu se izdvajaju Kazahstan koji ima veliku rusku zajednicu i Albanija koja je imala najstrožiji ateistički režim.
Pored BiH, države posmatrači su Centralnoafrička Republika (1996.), Kraljevina Tajland (1998.), Ruska Federacija (2005.), Država kiparskih Turaka (1979.) i nacionalni pokret muslimana Filipina Moro National Liberation Front (1977.).
Uticaj OIC-a na Zapadni Balkan
Nakon odlaska Osmanlija sa Balkana među muslimanima koji su opstali razvile su se ideje panislamizma, posebno među Bošnjacima. Ta pojava je i djelom oslikavala i nedostatak nacionalnog identiteta. U periodu komunističke Jugoslavije njeni muslimani su obnovili veze sa arapskim i drugim muslimanskim državama kroz Pokret nesvrstanih u kojem je bila većina članica OIC.
Geopolitički značaj razmjene studenata i radnika pokazao svoj presudni zanačaj tokom Agresije na BiH kada su muslimanske države dale veliku podršku Bošnjacima, a veza i operativci su bili najčešće nekadašnji studenti i radnici.
OIC je bila jedna od platformi na kojima je BiH jačala svoj međunarodni uticaj te je 1994. postaje država posmatrač. Nažalost, zbog složenog unutrašnjeg uređenja BiH nije uspjela da postane punopravna članica i da oslobodi sav politički i ekonomski potencijal koji pruža OIC a kojeg u ekonomskom segmentu kroz saradnju sa Islamskom bankom za obnovu i razvoj (IDB) iz Džede relizuje Albanija.
Uprkos navedenim okolnostima BiH je razvila snažne odnose s muslimanskim zemljama jer je Sarajevo duhovni, politički, ekonomski, medijski centra muslimana Balkana. Najviše rezultata su ostvarile platforme BBI banke (Sarajevo Businuss Forum i Sarajevo halal sajam) čiji je osnivač upravo IDB.
Politička filozofija i liderstvo prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića bio je i ostao najveći geopolitički kapital ne samo Bošnjaka nego svih europskih autohtonih muslimana u kontekstu jačanja međumuslimanskog jedinstva. Pitanje Palestine, odnosa tri najdominantnija muslimanska naroda (Arapi, Turci, Iranci) koji su opterećeni historijom su područja polarizacije muslimana u cjelini. S druge strane, borba Bošnjaka za nezavisnu i slobodnu BiH je bio najjači integrativni faktor ujedinjenja muslimana nakon ukidanja Halifata.
Pored navedenog, knjige, stavovi i govori Alije Izetbegovića su ogroman doprinos u međusobnom razumijevanju Istoka i Zapada. U tom kontekstu najdramatičniji primjer tog suočavanja desio se u Teheranu 11 decembra 1997. godine na samitu OIC.
Taj govor izazvao veliku euforiju u Iranu, ali i u cijelom islamskom svijetu. Iako je taj govor bio sušta suprotnost dominantnim muslimanskim narativima o “truhlom Zapada” što se mnogima u sali nije svidjelo, ali nisu se usudili replicirati jer Izetbegović predstavlja jedan mali europski muslimanski narod koji se uspio izboriti za opstanak u okolnostima višestruke agresije i embarga na naoružanje.
Taj govor se često citira i na Istoku i na Zapada u razgovorima o zaostalosti muslimanskog svijeta.
“Lijepe laži ne pomažu, a gorke istine mogu biti ljekovite. Zapad nije ni pokvaren ni degeneriran. “Truhli Zapad” – ovu samoobmanu komunistički sistem je skupo platio. Zapad nije truho. On je jak, obrazovan i organiziran.”, su riječi Izetbegovića koje su i danas jako aktuelne.
Na kraju govora Izetbegović pojašnjava da jedan dio Bošnjaka živi izvan BiH te predlaže da Bošnjaci Sandžaka dobiju status manjine u OIC.
Zanimljivo da je taj potencijal prepoznao i Beograd koji je pokušavao postati država posmatrač u OIC sljedeći primjer Rusije. Nažalost, Crna Gora je propustila priliku da prije historijskih izbora 2020. godine iskoristi činjenicu da ima oko 20 % muslimana i pridruži se OIC što bi dalo ogromne perspektive njenoj ekonomiji, a posebno turizmu. Jačanje halal ekonomije i diplomatskog učešća muslimana (Bošnjaka i Albanaca) u crnogorskoj diplomatiji je dobar nagovještaj. Slično je stanje i u S. Makedoniji gdje je trećina populacije muslimani, ali njihov politički i ekonomski kapacitet u kontekstu integracija s muslimanskim svijetom je nedovoljan.
Status Kosova koje ima preko 90 % muslimana je složen jer njegovu nezavisnost nisu priznale brojne članice OIC kao što je Iran, Irak, Sirija, Maroko, Alžir, Tunis, Sudan, Mali, Nigerija, Indonezija te sve postsovjetske države kao i Surinam koji je povukao priznanje. Upravo se kroz odnos članica OIC prema Kosovu ogleda diplomatski uticaj Beograda koji je kapitalizirao naslijeđe Pokreta nesvrstanih. Pitanje je kad će Kosovo prepoznati diplomatski potencijal OIC s obzirom da je kod njih dominantan nacionalni narativ koji je ponekad i antiislamski, ali prokatolički.
S druge strane Hrvatska je početkom 90-tih dobila poziv za saradnju s OIC kao reakcija na velikosrpsku agresiju na BiH. Iako Hrvatska ima samo 1,5 % muslimana njihov društveno-politički utacija je nemjerljiv. Muftija zagrebački i direktor Centra za halal su sastavni dio hrvatske vanjskopolitičke strategije prema muslimanskom svijetu, a njen kadar se školuje na Institutu za islam i arapski jezik.
Ekskluzivno PISjournal
