PISjournal – Zajednički američko-izraelski rat protiv Irana, poznat u Iranu kao Ramazanski rat, predstavlja prekretnicu u transformaciji klasičnog koncepta odvraćanja. Počevši masovnom agresijom protiv Irana, sukob je više pokazao efikasnost asimetričnih pristupa odvraćanju nego superiornost konvencionalne vojne sile.
Kombinacijom geopolitičkog oružja, regionalnog uticaja i narodne uz vojnu mobilizaciju, Teheran je uveo nove jednačine koje su srušile nastojanja neprijatelja da ostvari strateške ciljeve svog hibridnog rata i promijenio tradicionalno shvatanje odvraćanja.
Redefinisanje faktora moći: Od nuklearne bombe do Hormuškog moreuza kao oružja
Odvraćanje, kao jedan od najstarijih pojmova u vojnoj i diplomatskoj doktrini, oduvijek se zasnivalo na jednostavnoj jednačini: cijena napada mora biti veća od njegove koristi. U klasičnom strateškom razmišljanju nuklearna bomba predstavlja krajnje sredstvo odvraćanja. Međutim, Ramazanski rat je, prema mišljenju mnogih analitičara, označio prekretnicu u toj logici.
Tokom ovog rata Iran je uspio poremetiti veliki dio neprijateljskog strateškog planiranja i ratnih ciljeva stvaranjem potpuno novih područja otpora: širenjem regionalnog dometa savezničkih snaga, mobilizacijom naroda i, što je najvažnije, korištenjem Hormuškog moreuza kao sredstva pritiska na svjetska energetska tržišta i povećanjem pritiska na svoje protivnike.
Sada mnogi stratezi smatraju da se Hormuški moreuz pokazao mnogo korisnijim Iranu nego što bi to ikada moglo biti bilo koje nuklearno oružje. Posjedovanje atomske bombe, s obzirom na katastrofalne posljedice njene upotrebe, ne garantuje nužno odvraćanje, što je Iran i pokazao kada se direktno suprotstavio dvjema nuklearnim silama i pogodio njihove interese.
Ono što je Iran pokazao u tom ratu jeste da efikasno odvraćanje ne zahtijeva nuklearnu bombu. Ono se može izgraditi stvaranjem asimetrije na tri različita nivoa: geopolitičkom (moreuz i nafta kao oružje), društveno-vojnom (mobilizacija stanovništva) i regionalnom (politika „jedinstva frontova“).
Blokiranjem ili prijetnjom blokade Hormuškog moreuza Iran je ciljao na najvažniju svjetsku energetsku arteriju. Ovaj potez ne samo da je izazvao velike potrese na svjetskom energetskom tržištu, već je i neutralisao neprijateljsku strategiju brze pobjede. Američki posmatrači priznaju da je iranska kontrola nad Hormuškim moreuzom postala oružje djelotvornije od nuklearnih bojevih glava, do te mjere da će, čak i u slučaju postizanja sporazuma, mogućnost ponovne prijetnje ostati trajno sredstvo pritiska.
Tome treba dodati mrežu povezanih aktera i regionalnih saveznika, koja se sada smatra ključnim dijelom sposobnosti odvraćanja. Za razliku od tradicionalnih modela koji su odvraćanje vezivali isključivo za moć jedne države, ovaj novi okvir koristi široku mrežu političkih, sigurnosnih i regionalnih resursa koji djeluju usklađeno i u velikoj mjeri otežavaju protivniku donošenje strateških odluka.
Tu je i još jedna velika promjena: javno mnijenje i društveni kapital u vrijeme rata. Nedavni sukobi pokazali su da društvena kohezija, sposobnost upravljanja raspoloženjem stanovništva i unutrašnja izdržljivost mogu imati jednako snažan učinak odvraćanja kao i svako oružje. Što je društvo otpornije pod pritiskom rata, to je drugoj strani teže ostvariti svoje političke ciljeve.
Četvrti aspekt: Diskurs osvete i promjena jednačine prijetnji
Ali najvažniji, najkreativniji i najsloženiji sloj ovog asimetričnog odvraćanja ide dalje od bojišta i moreuza: odvraćanje zasnovano na diskursu osvete.
Tokom veličanstvene sahrane šehida vođe, sejjida Alija Hameneija, koja je trajala više od sedmicu dana, milioni ljudi izašli su na ulice širom zemlje kako bi oplakivali svog vođu, pretvarajući taj događaj u spontanu kampanju poziva na osvetu ubicama vođe, odnosno svim osobama koje su planirale, organizovale, izvršile ili naredile taj zločin.
Kako ovaj novi diskurs dobija na značaju, mediji, politički krugovi, istraživački centri, pa čak i sigurnosne institucije, stavili su ga u središte pažnje. Njegov značaj dodatno je naglašen posljednjih dana, kada su komandant Iranske revolucionarne garde (IRGC) i komandant Snaga Kuds u odvojenim saopštenjima ponovili upravo taj zahtjev, predstavljajući ga kao operativni stub Osovine otpora u regionu.
Vojni ciljevi više nisu jedino što dolazi u obzir. Sada su, pored američkih i izraelskih vojnih baza i sredstava, rukovodstva oba režima i njihove porodice bezuslovno stavljeni na listu prioritetnih ciljeva otpora. Ishod toga je da čak i ako prekid vatre ili sporazum o završetku rata ukloni neposrednu vojnu prijetnju američkim državnim interesima i snagama, prijetnja odmazdom nad pojedincima i porodicama uključenim u mučeništvo iranskog vrhovnog vođe i njegove porodice nikada neće nestati. Zapravo, ta prijetnja odmazdom je trajna i o njoj nema pregovora.
Drugim riječima, osveta je karika koja je nedostajala i koja je promijenila klasičnu teoriju odvraćanja, oslobađajući je ograničenja da se odnosi samo na vlade, te je pretvorila u nacionalnu volju i historijski zahtjev naroda. To je novina koja Ramazanski rat čini prekretnicom za temeljno preispitivanje teorije odvraćanja.
Ekskluzivno PISjournal
