Harun Nuhanović

PISjournal-Da bi uopšte govorili o izraelsko-palestinskom sukobu, potrebno je vratiti se u prošlo stoljeće kada je sukob počeo.                                                           osvrt na historiju

Naime, dan nakon što je Izrael proglasio nezavisnost 14.maja 1948. godine, Saudijska Arabija, Sirija, Egipat, Liban, Transjordan i Irak pokrenuli su rat protiv Izraela. Iako je pretrpio velike gubitke, Izrael je kao država uspio da se održi i nastavi svoje postojanje. Od ovog momenta tenzije arapskih zemalja sa Izraelom su sve više i više rasle.

Kulminacija tenzija se dogodila 1956. kada je Egipat nacionalizovao Suecki kanal što je vodilo napadu Izreala, Francuske i Velike Britanije na Egipat. Iako su saveznici osvojili strateška mjesta oko Sueckog kanala, zbog intervencije SAD saveznici su se povukli sa tih položaja. Tada se na teritoriji Egipta (Gazi, Sharm el Sheikhu, Sinaju) postavljaju jedinice za hitne intervencije pri Ujedinjenim nacijama (UNEF) koje su ostale na položaju sve do 1967.

Nakon krize iz 1956. nije bilo značajnijih sukoba u narednih deset godina. Sukobi su se ponovo intenzivirali 1966. kada su se sukobljavali Sirija i Izrael. Međutim, ono što se odigralo u Šestodnevnom ratu, od 5. do 10. juna 1967., biće pogubno za Gazu.

Nakon što je Egipat dobio obavještajne podatke od Sovjetskog Saveza (SSSR) da se izraelske snage stacioniraju na Sinaju naredio je povlačenje snaga UN-a te poslao svoju vojsku na Sinaj. Potom je zatvorio Akabski zaljev što je Izrael shvatio kao povod za rat. U jutro 5. juna 1967. Izrael je pokrenuo napad na Egipat te nakon šest dana zauzeo teritorije pojasa Gaze, Zapadne obale, Sinaja, Golanske visoravni i Jerusalema. Od tada do danas Gaza je pod kontrolom Izraela.

Od kraja Šestodnevnog rata pa sve do 2005. Gaza je bila okupirana. Odmah nakon okupiranja Gaze, Izrael je počeo sa naseljavanjem jevrejskog stanovništva na okupirana područja. Time su željeli promijeniti činjenično stanje na terenu kako jevreji postali većina na tim područjima. U periodu od 38. godina Gaza je trpjela razna ograničenja. Oni koji se nisu slagali sa politikama okupatora su bili prognani daleko od Gaze a Izrael je kontrolisao uvoz i izvoz iz Gaze.

U političkom smislu Palestinci su bili organizovani oko Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) na čijem je čelu bio Yasser Arafat. Nepriznavanje Palestine kao države i loša ekonomska situacija vodile su prvom ustanku 1987. nazvanom Intifada. U toku ustanka nastao je novi politički projekat Hamas koji će kasnije preuzeti vlast u Gazi. Prva Intifada završila je potpisivanjem Sporazuma iz Osla 1993. kada su Palestinci dobili priliku da vladaju teritorijama na kojima žive.

Naime, Sporazumom je dogovoreno da se uspostavi Palestinska samouprava (PA) koja će vladati u Gazi i na Zapadnoj obali što nije značilo uspostavljanje države Palestine. Nakon Osla bilo je još pokušaja da se konačno riješi pitanje izraelsko-palestinskog sukoba ali bezuspješno. Najvelikodušnija ponuda, kako su je SAD i Izrael nazvali, je bila ona iz Camp Davida 2000. Tada je Palestincima ponuđeno da u sastav palestinske države uđe 95% teritorije Gaze i Zapadne obale što su oni na kraju odbili. Nakon ovih pregovora započela je druga Intifada koja je trajala sve do povlačenja Izraela iz Gaze 2005.

Nakon neuspjelih pregovora u Camp Davidu na vlast u Izraelu dolazi Ariel Sharon koji će 2003. predložiti a 2005. povući Izrael iz Gaze. Iako su se IDF i jevrejski doseljenici povukli iz Gaze Izrael je nastavio da kontroliše Gazu. Ponovo su kontrolisali uvoz i izvoz praveći matematičke formule koliko je potrebno hrane stanovnicima Gaze da se prehrane. Onoliko koliko se pomoću formula izračunavalo da je potrebno hrane, toliko se uvozilo. Ni manje ni više. Sa druge starne, Izrael je kontrolisao granični prelaz Rafah iako je prema potpisanom sporazumu iz 2005. sa Europskom unijom (EU) i PA imao samo savjetodavnu ulogu. Ako bi neko sumnjivo lice željelo preći granicu ove tri strane bi trebale da se konsultuju i donesu zajedničku odluku. Međutim, Izrael je preuzeo ulogu onoga koji određuje ko može  a ko ne može preći granicu.

Pored ekonomske kontrole i kontrole na graničnom prelazu Rafah, Izrael je od povlačenja pokrenuo četiri velike operacije: Summer Rains, Cast Lead, Pillar of Defence i Protective Edge. Sve ove operacije su imale za cilj, kako su zvaničnici Izraela navodili, da se suzbije terorizam koji je dolazio iz pojasa Gaze a koji je bio usmjeren prema onima koji su napadali Izrael. Međutim, u svim ovim operacijama Izraela ginuli su i nevini civili među kojima su i djeca. Izrael je u svojim napadima koristio i nedozvoljene supstance kao što je bijeli fosfor što je i utvrđeno pred tijelima UN-a. Bez obzira što su korištene nedozvoljene supstance i što su civili stradali u vonim operacijama, Izrael nikada nije za to odgovarao. Moglo bi se reći kako sila i vojna snaga prkose međunarodnom pravu te da međunarodno pravo služi slabim državam ada se na njega pozovu kada nemaju dovoljno jake vojne snage.

Iako se Izrael zvanično povukao iz Gaze i dalje nastavlja da kontroliše Gazu. Humanitarna kriza se iz dana u dan pogoršava a sigurnosna situacija se usložnjava. Palestinci su uvjereni, bez obzira na njihovo trenutno stanje, da će na kraju osloboditi Gazu i teritoriju vratiti u potpunosti Palestincima.

 Izvor

 

Prethodni članakPrisilno raseljavanje plemena Masai u Tanzaniji
Naredni članakImperativ moralne savjesti za stradanja u Palestini

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime