Muhammed El Kurd

Prije nekoliko mjeseci, svjetska pažnja bila je usmjerena na Sheikh Jarraha, moje susjedstvo u okupiranom Jeruzalemu. Već decenijama izraelski doseljenici, podržani od svoje države, pokušavaju nas raseliti iz naših domova i kolonizirati naše susjedstvo.

UN su ta prisilna protjerivanja nazvali ratnim zločinom. To nazivam krađom – jer jeste.U maju su naši napori da se odupremo ovom preuzimanju naišli na val solidarnosti Palestinaca širom Jeruzalema i šire, u onome što je postalo poznato kao ustanak jedinstva.

Palestinci su bili podvrgnuti izraelskom nasilju širom istočnog dijela Jeruzalema – ne samo u Sheikh Jarrahu, već ispred vrata Damaska ​​(koja su bila žarište protesta), te u džamiji al-Aksa i oko nje – što je preraslo u napade na opkoljenu Gazu.

Palestinci su se mobilizirali i opirali se, a ljudi širom svijeta demonstrirali su u znak podrške palestinskom pravu na oslobađanje i dekolonizaciju. Ali nakon prekida vatre, svjetska pažnja se promijenila. Realnost za Palestince, međutim, nije se promijenila.

U Sheikh Jarrahu, napor da nas se otuđi nije usporio. Naše susjedstvo je već tri mjeseca pod blokadom koju održavaju izraelske snage, s kontinuiranim ograničenjima kojima je cilj ugušiti živote stotina Palestinaca koji ovdje žive. Pa ipak, u međuvremenu naoružani jevrejski naseljenici, koji su već zauzeli neke od naših domova, slobodno lutaju ulicama. Svake noći desetak fanatika koji drže oružje nekažnjeno patroliraju mojom ulicom s arogancijom.

Zaštićeni su – čak i podržani – trupama koje blokiraju našu zajednicu. Za nas koji živimo u Sheikh Jarrahu, dokazi o ovom partnerstvu između doseljenika i države su preobilni. Uzmimo u obzir događaje od dva dana prošlog mjeseca. 21. jula izraelska policija ušla je u susjedstvo nakon što je naseljenik paprikom poprskao četiri učenice na ulici. Ali kad su stigli, policajci su ignorirali djevojke i uhapsili dva palestinska dječaka.

Naravno, nisu uhitili naseljenika – ali prijetili su da će uhapsiti mog brata zbog snimanja pritvora dvojice dječaka.Kasnije istog dana, desetine naoružanih doseljenika okupilo se u kući koja je 2009. godine oduzeta porodici Ghawi, što je izazvalo noć nasilja u kojem je militarizirana policija ponovo bila uključena u napade na palestinske stanovnike Sheikh Jarrahu.

Na jednom kraju ulice Osman Bin Affan, izraelske okupacione snage tukle su palicama Palestince; na drugom kraju, doseljenici su bacali kamenje i jurili biber sprejem tinejdžere. Na meti su bili i novinari koji su stigli na lice mjesta. Neki mladi Palestinci pokušali su poremetiti ovu represiju, lansirajući vatromet na naseljenike. Pred kraj noći, brojne palestinske kuće – uključujući i našu – napale su izraelske snage.Sljedećeg jutra, dok sam sa ulice prikupio oko 10 fragmenata šok bombe, susjed me zaustavio kako bi mi pokazao još desetine komada potrošene municije. Njegova su ih djeca izložila na otvorenom stolu, poput kolekcije jezivih suvenira.

Istog dana, član izraelskog Kneseta, Bezalel Smotrich, upao je u kuću moje porodice, zajedno sa Tzahi Mamoom, direktorom privatne kompanije Nahalat Shimon International – registrovane u SAD-u, koja radi na zauzimanju našeg susjedstva i čišćenju Palestinaca. Nahalat Shimon International podnosi tužbe oslanjajući se na rasističko izraelsko zakonodavstvo, izmišljene dokumente i sudije doseljenike kako bi Palestince protjerali iz njihovih domova i imovinu predali naseljenicima.

Kad se poslanici pojave na mom pragu i pozovu da me odvedu od kuće, potvrđuje se ono što Palestinci govore decenijama: doseljenici i država liče kao jaje jajetu.

Dosta mi je svakodnevnog prijavljivanja iste brutalnosti, razmišljanja o novim načinima opisivanja očiglednog. Situaciju u Sheikh Jarrahu nije teško razumjeti: ona je savršena ilustracija naseljeničkog kolonijalizma, mikrokozmosa stvarnosti Palestinaca tokom 73 godine cionističke vladavine. Ovaj rječnik nije teoretski. Očito je u pokušajima da nas izbace iz svojih domova kako bi ih doseljenici mogli okupirati – uz podršku režima, čije snage i politike pružaju nasilnu podršku premještanju jednog stanovništva radi instaliranja drugog.

Nije me briga koga ta terminologija vrijeđa. Kolonijalni je ispravan način pozivanja na državu čije se snage dogovaraju u nasilju doseljenika; čija vlada sarađuje sa naseljeničkim organizacijama; čiji se pravosudni sistem koristi ekspanzionističkim zakonima za polaganje prava na naše domove; čiji zakon o nacionalnoj državi nalaže „jevrejsko naselje“ kao „nacionalnu vrijednost … ohrabrivanje i promociju“. Apetit za palestinske zemlje – bez Palestinaca – ne jenjava više od sedam decenija. Znam jer to živim.

Izraelski vrhovni sud, čija se nadležnost nad istočnim dijelom Jeruzalema suprotstavlja međunarodnom pravu, 2. avgusta odlučit će hoće li dopustiti žalbu moje porodice i još troje – posljednja pravna prepreka prije nego što budemo mogli biti protjerani. I prije je bilo odlaganja. Palestinci su navikli na ovu vrstu odugovlačenja; testiraju našu izdržljivost. Ali tvrdoglavi smo kao i svi drugi suočeni s izgledom da izgubimo dom – život, sjećanja – onima koji koriste silu, zastrašivanje i pristrasne zakone.

Suočeni s ovom okrutnošću, i uprkos suzavcima, pružamo otpor. Ne možemo im dopustiti da nam još jednom ukradu domove i odbijamo nastaviti živjeti u izbjegličkim kampovima dok kolonizatori žive u našim kućama. Ne možemo dopustiti da nas više izbace na ulice. Dosta nam je pretvaranja u izbjegličku populaciju, kvart po kvart, jedan po jedan dom.

Nemam povjerenja u izraelski pravosudni sistem; to je dio naseljeničke kolonijalne države, koju su izgradili naseljenici za doseljenike. Niti očekujem da bilo koja međunarodna vlada koja je bila duboko saučesnik u izraelskom kolonijalnom poduhvatu intervenira u naše ime. Ali ja vjerujem u one ljude širom svijeta koji protestiraju i vrše pritisak na svoje vlade da prekinu ono što je u osnovi bezuvjetna podrška izraelskoj politici.

Nekažnjavanje i ratni zločini neće se zaustaviti izjavama osude i podignutim obrvama. Mi Palestinci više puta smo artikulirali kakve se transformirajuće političke mjere moraju poduzeti – poput bojkota civilnog društva i sankcija na državnom nivou. Problem nije neznanje, već nerad.

Izvor