PISjournal – Dana 14. aprila 2026., The Atlantic je objavio analizu koja se na prvi pogled mogla činiti kao još jedan rutinski izvještaj o kontroverznom stilu Donalda Trumpa na društvenim mrežama. Međutim, pomnijom analizom sadržaja izvještaja jasno je da događaj – niz kasnonoćnih, ljutitih i vremenski neuobičajenih objava na platformi Truth Social – nije samo još jedna medijska margina.
Incident bi se mogao protumačiti kao klinički simptom dubljeg stanja: psihološkog pritiska kao posljedice razornog rata na Bliskom istoku, neuspjeha mirovnih pregovora, pada domaće popularnosti i, što je najvažnije, strateške izolacije predsjednika koji sebe vidi kao „jedinog koji može riješiti problem“. Te noći, tokom nekoliko sati, Trump je objavljivao postove koji su prelazili uobičajene granice njegovog uvredljivog stila. Ne samo da je papu Lava XIV. nazvao “slabim u politici” zbog kritiziranja rata u Iranu, već je objavio i sliku sebe generiranu umjetnom inteligencijom, na kojoj je prerušen u Isusa Krista.
Ovo ponašanje – kombinacija verbalnog nasilja protiv jednog globalnog vjerskog lidera i narcisoidnosti samopredstavljanja – zavrijeđuje pažnju u odnosu na dva aspekta: prvo, kao psihološki pokazatelj pozicije vrhovnog zapovjednika usred aktivnog vojnog sukoba; drugo, kao strateška pogreška koja bi kod saveznika i protivnika mogla promijeniti percepciju o stabilnosti Bijele kuće. Ova zabilješka nastoji analizirati ovaj događaj u okviru teorija liderstva u krizama, političke psihologije i međunarodnih odnosa. Glavni argument je da Trumpovo noćno ponašanje nije medijska margina, već upozoravajući signal za „eroziju slojeva unutarnjih ograničenja“ na vrhu vlasti, eroziju koja bi mogla direktno uticati na kvalitet vojnog i diplomatskog odlučivanja u osjetljivim sedmicama pred nama. U svijetu u kojem svaka neodlučnost u ponašanju vrhovnog zapovjednika može dovesti do pogrešne procjene neprijatelja (ili saveznika), ovaj događaj zaslužuje ozbiljno promišljanje američkog političkog i sigurnosnog establišmenta.
Prva razina: Bihevioralna semiologija: Od nesanice do Kristolikog samopredstavljanja
Prva tačka u koju Atlanticova analiza sasvim ispravno upire prstom jeste „vrijeme“ i „kontinuitet“ ponašanja. Objavljivanje ljutitih postova kasno noću, bez filtera ili mehanizama odgode, u literaturi političke psihologije obično se tumači kao pokazatelj smanjene „inhibicijske kontrole“. U normalnim okolnostima, politički lideri izražavaju čak i svoje najoštrije stavove unutar određenog vremenskog i prostornog okvira – na primjer, na okupljanju pristalica ili kao odgovor na određeni događaj. Ali obrazac „Noćne oluje“ na osobnoj društvenoj mreži nema nikakvu konvencionalnu komunikacijsku strukturu. Ovo nisu objave za Kongres, niti za strane saveznike, pa čak ni za medije; one su „izravan odraz predsjednikovog načina razmišljanja“.
Napad na papu Lava XIV. nije izuzeće od ovog pravila. Lider katolika svijeta tokom posljednjih sedmica više puta je osudio rat u Iranu i pozvao na prekid vatre. Ovo je neugodan položaj za američkog predsjednika – čak i republikanca – ali uobičajeni odgovor je diplomatski ili ignorisanje kritika. Pretvaranje ove neugodnosti u lični i uvredljivi napad usred noći pokazuje da je sposobnost tolerisanja kritike – čak i od strane aktera koji imaju direktan utiecaj na svjetsko javno mnijenje – drastično smanjena.
Ali najvažnija komponenta je širenje „isusovske“ slike o sebi generiranjem umjetne inteligencije. S jedne strane, to se može posmatrati kao nastavak Trumpovog „osobnog stvaranja mitova“ koje je već viđeno u obliku „Bogom odabranih“ simbola. Ali na dubljoj razini, to bi trebalo protumačiti kao znak „krize unutrašnje legitimnosti“. Lider koji smatra da popularnost, racionalno uvjeravanje ili praktična postignuća nisu dovoljni da opravdaju njegov stav pribjegava metafizičkim simbolima. Ali u doba društvenih medija, takvo pribjegavanje ne samo da ne stvara legitimitet, već postaje i „pokaz slabosti“. Reakcija je bila uglavnom negativna, čak i među tradicionalnim i vjerskim konzervativcima – znak da je potez prekoračio toleranciju vlastite društvene baze.
Druga razina: kontekst krize, rat, pritisak i slom narativa o pobjedi
Da bismo razumjeli dubinu ovakvog ponašanja, nemoguće je zanemariti kontekst krize u kojoj se Trump nalazi. Rat protiv Irana, koji je započeo obećanjem “brze pobjede”, sada ulazi u posljednje sedmice svog drugog mjeseca i ne samo da nije doveo do sloma Irana, već je postao i rat iscrpljivanja u Hormuškom moreuzu i Perzijskom zaljevu. Prekid vatre je krhak, pomorska blokada je tek započela, a prvi kineski tankeri su njime prošli u simboličnom sučeljavanju. Pregovori u Islamabadu – koji se smatraju posljednjom diplomatskom prilikom – ne samo da nisu uspjeli dovesti do sporazuma, već su zastali uprkos tvrdnji Washingtona da je ponudio „posljednji i najbolji prijedlog“ i okončani su povlačenjem američke delegacije iz pregovora.
Na unutrašnjem planu, inflacija je dostigla 3,3%, cijena benzina je prešla granicu od 4 dolara, a javnost je sve više umorna od rata. Glavni mediji – čak i konzervativne mreže – počeli su postavljati pitanja o troškovima rata. U takvim okolnostima, Trump ne samo da nije “pobjednik rata”, već je predsjednik koji je upao u stratešku zamku: niti se može brzo povući iz rata (jer bi se to tumačilo kao kapitulacija pred Iranom), niti može dovesti rat do odlučujuće pobjede (jer takva pobjeda nema jasno operativno značenje).”
Politička psihologija u takvim okolnostima – posebno kod lidera koji sebe definišu kao “stalne pobjednike” – obično ide u jednom od dva smjera: ili ka depresiji i pasivnosti, ili ka bijesu i ispoljavanju tog bijesa. Trumpovo noćno ponašanje jasno ukazuje na ovaj drugi put. Međutim, problem je ovdje što bijes kod političkog lidera, ako je usmjeren prema spoljašnjem neprijatelju, možda može biti pod kontrolom. Ali bijes bez jasne mete, koji je usmjeren i na papu, i na medije, i na vlastite savjetnike, kao i na “nezahvalni svijet”, brzo se pretvara u ‘stratešku samodestrukciju’.“
Treća razina: međunarodne posljedice; signal slabosti umjesto demonstracije moći
Sa stanovišta teorije međunarodnih odnosa, ponašanje jednog američkog predsjednika – posebno na vrhuncu krize – nikada nije isključivo unutrašnja pojava. I neprijatelji i saveznici podjednako prate ponašanje Bijele kuće kako bi procijenili njenu ‘predvidljivost’, ‘stabilnost’ i ‘volju’. Trumpovo noćno ponašanje na Truth Social-u može se analizirati i iz ove perspektive. Iran, kao glavni neprijatelj u tekućem ratu, iz ovog ponašanja izvlači različite poruke.
S jedne strane, verbalna agresija prema papi i narcisoidno samopokazivanje mogu se tumačiti kao ‘lična slabost’, koja bi se mogla odraziti u teškim vojnim odlukama. S druge strane, Trumpova ‘nepredvidljivost’ – koja se u teoriji ‘ludog čovjeka’ nekada smatrala strateškom prednošću – sada bi, zbog noćnog i impulsivnog obrasca ponašanja, umjesto odvraćanja mogla postati ‘iskušenje za testiranje crvenih linija’.“ Ako neprijateljski lider dođe do zaključka da je vrhovni zapovjednik američkih snaga “psihološki krhak”, mogao bi preuzeti veće rizike u Hormuškom moreuzu ili na diplomatskoj sceni.
Za američke saveznike – posebno u Evropi i Perzijskom Zaljevu – ovakvo ponašanje je također zabrinjavajući signal. Oni su već ranije bili nezadovoljni politikom “Amerika na prvom mjestu” i povlačenjem iz međunarodnih sporazuma. Sada moraju razmotriti i pitanje mogu li, usred regionalnog rata, vjerovati prosudbi i psihološkoj stabilnosti američkog predsjednika? Neke arapske zemlje Perzijskog zaljeva već su ranije počele u svoje sigurnosne kalkulacije uvoditi diverzifikaciju sigurnosnih partnera (uključujući Kinu i Rusiju). Nedavno ponašanje Trumpa ubrzat će taj trend.“
Završna riječ: Upozorenje koje ne treba ignorisati
Čini se da političke institucije Sjedinjenih Država – od Kongresa do visokih savjetnika Bijele kuće – ne mogu ignorisati ova ponašanja kao “lični stil” ili “medijsku perifernu pojavu”. U ratnim okolnostima, vrhovni komandant oružanih snaga treba posjedovati najviši nivo stabilnosti, transparentnosti i predvidljivosti. Svaki znak rastakanja ovih osobina mora se ozbiljno razmotriti, a ne odbaciti sloganom “on je takav kakav jeste”. Trumpovo noćno ponašanje na Truth Social-u možda je posljednje upozorenje prije jedne nepopravljive strateške greške.“
Ekskluzivno PISjournal
