Junaid S. Ahmad

PISournalIzbori u Pakistanu nisu ispunili sva očekivanja. Znalo se da će doći do namještanja glasanja i potpune prevare kao centralne karakteristike plana pakistanskih generala što se na kraju i jeste desilo.

Ali, ono što je bilo potpuno neočekivano je to da je stranka bivšeg premijera Imrana Khana, PTI (Pokret za pravdu), osvojila najviše poslaničkih mjesta od bilo koje stranke. Bio je to čudesan ishod, s obzirom na užasne nivoe represije prema PTI-u i napore vojnog establišmenta da spriječi stranku da se čak i kandiduje na izborima.

Ono što sada znamo je da je pakistanski vojno-obavještajni establišment, nakon svoje kampanje nasilja i terora protiv stanovništva nakon što je Khan svrgnut u aprilu 2022. godine, potpuno ogoljen i otkriven. Vojska je izložena ne samo zbog svoje vladavine terora, korupcije i prevara, već i zbog svoje nesposobnosti da namjesti izborne rezultate koje su željeli domaći i strani centri moći.

Na mnogo načina, možda najanalogniji relativno nedavni događaj bila je pobjeda Hamasa na izborima za Palestinsko zakonodavno vijeće 2006. godine. Izraelci, Amerikanci i zaljevske monarhije željele su dati legitimitet svom izabranom podizvođaču okupacije, kolaboracionističkoj i beznadežno korumpiranoj Palestinskoj upravi (PU) koju u velikoj mjeri kontrolira Hamasov rival Fatah. Ove snage su vjerovale da su uložile dovoljno finansijskog i političkog kapitala da omoguće kandidatima Fataha da pobijede na „izborima pod okupacijom“. Na njihovo veliko iznenađenje – i na iznenađenje Hamasa, da budemo pošteni – Islamski pokret otpora je pobijedio.

Slično, vojne i političke elite u Pakistanu su garantovale sebi i svojim pokroviteljima u Washingtonu da su izbori u Pakistanu gotova stvar.

Ovaj narativ tvrdi da je privlačnost PTI-a smanjena, a svaka preostala popularnost Khana i njegove političke stranke bila bi nadoknađena ulaganjem desetina miliona dolara za kupovinu vojne vrhovne komande, političara u svim provincijama i, što je najvažnije, sudija pokrajinskih viših sudova, kao i Vrhovnog suda.

Generali su rekli da imaju plan B, a ako treba i plan C, spreman za slučaj da plan A ne uspije. Plan A je bio jednostavno svrgavanje Khana s vlasti u aprilu 2022. Smatralo se da će to iskorijeniti “virus Khan”. Na iznenađenje mnogih, uključujući i samog Khana, spontano je izbio masovni izljev podrške bez presedana, sa skupovima koji su se održavali u gradovima i mjestima u svakoj pokrajini zemlje.

Potom se vojna elita okrenula planu B, a to je pokretanje  optužnice protiv Khana kako bi ga upleli u sudske slučajeve jedan za drugim. To nije uspjelo, a Khanova popularnost je nastavila da raste.  Bivši načelnik generalštaba general Bajwa neprestano je uvjeravao Washington i porodicu Sharif koja kontroliše jednu od dvije dominantne dinastičke političke stranke-PML(N), da je sve pod kontrolom i da će njegov nasljednik, general Asim Munir, završiti posao. Bajwa je imao sreće. Pristao je da ukloni Khana sa vlasti i uspio je. Bio je omražen, ali je nakon nekoliko mjeseci uspio napustiti političku scenu. Munir, međutim, nije bio te sreće.

Trebalo je aktivirati plan C. Javnost je bila toliko neprijateljski raspoložena prema vojnom vrhu da je moralo biti provedeno “konačno rješenje”: atentat. Bila su dva pokušaja, a u jednom od njih Khan je ranjen u potkoljenicu. Oba pokušaja su bila neuspješna.

Plan D zaista nije postojao, pa je brzo izmišljen. Khan se suočio s najapsurdnijim, ali vrlo teškim optužbama za terorizam i izdaju, te je bio zatvoren u potpunu izolaciju. Optužen je za odavanje državnih tajni u sada već ozloglašenom slučaju “Šifra”, uz navod da je neoprezno govorio o strogo povjerljivoj diplomatskoj depeši koju je ministarstvu vanjskih poslova poslao pakistanski ambasador u SAD-u. Depeša je, bez sumnje, izrazila želju Washingtona da Khan bude uklonjen s vlasti.

I vojna elita, kao i, nažalost, mnogi u intelektualnoj klasi, rugali su se Khanu i njegovim pristašama više od godinu dana zbog ove “teorije zavjere” i izmišljanja ove “nepostojeće” šifre. Tek kada je Intercept potvrdio istinitost sadržaja diplomatske depeše kako ih je Khan opisao, Munir i drugi viši vojni oficiri ne samo da su priznali da takav šifrir postoji, već da će se Khan sada suočiti s optužbama za izdaju jer je otkrio njegov sadržaj. Ovo curenje od strane bivšeg premijera predstavljalo je ozbiljnu prijetnju “nacionalnoj sigurnosti”. U stvarnosti, predstavljala je opipljivo razotkrivanje dosluha američkog vanjskopolitičkog establišmenta, pakistanskih generala i pakistanskih kleptokrata dviju glavnih političkih stranaka – porodicA Sharif i Buto-Zardari – u želji da svrgnu demokratski izabranog Khana sa vlasti.

Nakon što je na brzinu sastavljen plan D stavljen u pogon, ideja je bila da će on neprimjetno dovesti do plana E, nemilosrdne represije prema  PTI-u, tako da do ovih izbora ne bi ostalo ništa od Khana i njegove stranke. Međutim, ono što su prošlosedmični izborni rezultati pokazali jeste da iako članovi Khanove stranke nisu mogli da se kandiduju na svojoj partijskoj listi i morali su da se kandiduju kao nezavisni, postoji ogromna podrška naroda za PTI.

Čini se da ne postoji plan F, s obzirom na bjesomučne odgovore načelnika vojske i šefova obavještajnih agencija. Munir se više ne brine za svoje velike “obaveze”. On se sada pokušava spasiti. Jedina strana kojoj pokušava ugoditi u ovom trenutku jeste porodica Sharif. General je sada vjerovatno najomraženiji načelnik štaba u historiji Pakistana, a konkurencije za tu titulu nije nedostajalo.

Šta je sa planerima u Washingtonu? Kako reaguju?

Jedan visoki zvaničnik State departmenta je vrlo otvoreno prokomentarisao: „Ovi imbecili ne mogu čak ni da slome političkog novaka kao što je Khan. Oni komanduju jednom od najvećih oružanih snaga na svijetu,i imaju nuklearno naoružanje. Šta će im sve to?”

Američki vanjskopolitički establišment, nakon svrgavanja Khana, predao je Pentagonu posao upravljanja starim “Af-Pak” (Afganistan-Pakistan) teatrom “Globalnog rata protiv terorizma”. Washington je vjerovao da će njegov hladnoratovski okvir obračuna s generalima proizvesti “stabilan” i popustljiv Pakistan. Ne postoji entitet koji je toliko ljut na nesposobnost pakistanske vojne komande kao Ministarstvo odbrane SAD, kojem su i Bajwa i Munir obećali gradove i kule. 

State Department je negirao bilo kakvo saznanje o šifri, ali se ta pozicija počela mijenjati nakon što je Intercept objavio sadržaj te diplomatske depeše. U tom trenutku nije se radilo toliko o tvrdnji o nepostojanju šifre, već o podvlačenju kako takva komunikacija između dvije vlade nije ništa nenormalno. Washington je bio voljan dati Islamabadu još nekoliko mjeseci da sve popravi održavanjem lažnih izbora koji bi poništili Khana i njegovu stranku jednom zauvijek.

I sada, čini se jasnim da američki vanjskopolitički establišment traži osvetu, i želi kazniti generale koji su obećali da će proizvesti besramno podanički pakistanski politički establišment. Zbog toga je došlo do takve eksplozije oštrih kritika prema pakistanskoj vojsci od strane State Departmenta i brojnih članova Kongresa.

 Bijela kuća je neprestano tvrdila da će “njeni momci” u Islamabadu omogućiti nesmetanu i relativno tihu tranziciju u post-Khanovski period, bez zvonjenja bilo kakvog međunarodnog alarma.

Naravno, sada je postalo očigledno da Washington radikalno revidira svoj stav, koji pakistanskim generalima efektivno poručuje da su imali svoju šansu,da nisu uspjeli i da sada pogoršavaju situaciju.  Amerika sada pokušava da spasi svoj određeni ugled ili sačuva bar neku toleranciju pakistanskog naroda koji dobro zna ulogu Washingtona u operaciji promjene režima. Generali su doveli Washington u duboko neugodnu situaciju.

Međutim, američki aparatčici ne razumiju “svoje momke” u pakistanskim vojnim uniformama. Prvi ne shvataju da generali samo mogu da kontrolišu političke bivše, a ne relativno nove momke u političkom bloku kao što je Khan. Stari politički velikaši poznaju pravila igre i stoga prave balans između bogaćenja i političke i vojne elite i pridržavaju ih se. Novajlije su previše neposlušne da bi čak i naučile ta pravila kako treba, a kamoli da ih se pridržavaju. Ukratko, Washington sada generala Munira smatraju teretom, nakon samo njegove prve godine na mjestu načelnika štaba, za razliku od generala Perveza Musharrafa, koji je osiguravao Washingtonu “stabilnost u Pakistanu” osam godina.

U cijeloj ovoj sagi, ono što je zaista razočaralo je uloga pakistanskih medija. Vodeći i, zasluženo, najugledniji časopis u zemlji, Zora, odjednom je počeo da pušta kolumne u kojima se veliča demokratski „prkos“ naroda na ovim izborima. Šteta je što se narodni prkos nije obrađivao u proteklih dvadeset mjeseci, kada je očigledno bio samo izraz sljedbeničkog kulta, a totalitarna i upadljivo nedemokratska represija nije bila vrijedna izvještavanja. Otpor pakistanskog naroda je tada sigurno mogao imati koristi od izvjesnog izvještavanja. Sada su takvi glasovi u medijima uobičajeni. Prilično je tužno kako pakistanski mediji, izgleda, uzimaju naznake američkog State Departmenta o tome kada treba izvještavati, a kada ne.

U ovom trenutku, podjele unutar oficirskog korpusa postale su evidentne. Munir i drugi u vrhu shvaćaju koliko je opasno davati pogrešna naređenja mlađim oficirima i vojnicima. Koliko puta će pakistanskim oružanim snagama biti naređeno da otvaraju vatru, zatvaraju, muče i masovno hapse svoje stanovništvo? Zločini vojnog establišmenta u provincijama Beludžistan i KPK su bili dovoljno teški.

Već skoro dvije godine, brutalno suzbijanje od strane vojske trebalo je da unese paralizirajući strah u stanovništvo. Ali kao što su ljudi Gaze, Palestine, zapadne Azije prevladali psihološki osjećaj straha od Izraela, tako su i ljudi Pakistana izgubili svaki strah od svoje nacionalne sigurnosne države i njenih nasilnih smicalica. 

Kakva god politička konfiguracija da se pojavi nakon izbora, jedno je sigurno: ovaj krug je bio velika pobjeda bivšeg premijera Imrana Khana, koji se smiješi u svojoj zatvorskoj ćeliji, kao i naroda Pakistana, bez obzira na njihovu političku pripadnost.

Izvor