Peter Koenig
Palestinski predsjednik Mahmud Abbas srušio je “mirovni plan” predsjednika Trumpa ili, kako ga je Donald nazvao, “Dogovor stoljeća”, “Jeruzalem nije na prodaju”, rekao je Abbas upozoravajući da “dogovor urote neće proći. Palestinski narod će ga odbiti. ” On je dodao: „[Plan] pripadao smetljištu historije“. I potpuno je u pravu. To je potcjenjivanje. U stvari, s Palestincima se nikada nije ni konsultiralo. Predsjednik Abbas odbacio je Plan kao “novu Balfourovu deklaraciju”. Turski predsjednik je Erdogan, kako je prenijela Agencija Anadolu, (o planu) rekao: “Ovo je plan koji zanemaruje prava Palestinaca i legitimira okupaciju Izraela”.
Predloženi sporazum, rješenje o „dvije države“, u osnovi pod izraelskom jurisdikcijom i vojnom i policijskom sigurnosnom kontrolom, odražavalo bi stvarno stanje na terenu, naime, palestinsku državu rastavljenu u nekoliko malih enklava povezanih cestama, a okruženu izraelskom teritorijom i naseljimaa. Ono što bi ostalo od Zapadne obale Palestine, tunelom bi bilo povezano s Gazom.
Veliki deal: Izrael bi prestao sa širenjem naselja na 4 godine. Međutim, Plan „šuti“ o onome što će se dogoditi nakon četiri godine. Možda ubrzana izgradnja novih naselja koja bi brzo nadoknadila propuštene četiri godine. Sve je moguće u ovom prevarantskom aranžmanu. Izrael bi, također, odmah pripojio plodnu Jordansku dolinu, čime bi odsjekao Palestinu od rijeke Jordan i poljoprivredne zemlje koja je, prema Sporazumu iz Osla, zajedničak teritorija.
„Plan“ – Dogovor stoljeća – ili, bolje rečeno, prevara stoljeća, rađen je više od dvije godne – od novembra 2017. Izrađivali su ga u Izraelu, Netanjahu, njegovi lokalni saveznici Likud i cionisti, i tri američka ortodoksna Židova, koji nemaju niti pojma, a kamoli iskustva u diplomaciji i međunarodnim poslovima – plus, potpuno su lišeni bilo kakvog pojma etike. Oni su Jared Kushner, Trumpov zet i savjetnik, David Friedman, američki veleposlanik u Izraelu, i Jason Greenblatt, specijalni pomoćnik predsjednika za “međunarodne pregovore”. Kakva farsa!
Dokaz njihove krajnje domišljatosti – ako vam je draže to zvati tako, a ne nezočnosti – jeste sam „mirovni plan“ – ili kako kaže Robert Fisk, „uverenje da bi Palestinci sanjali da prihvate tako poremećen, lakrdijaški skup političkih zahtjeva nema presedana u zapadnom svijetu. “ Ovaj plan je ustvari izgovor za kontinuirani sukob vođen od strane Izraela te aneksiju i posljednjeg kvadratnog metra palestinske Zapadne obale.
Takozvana “Vizija mira” predstavljena je na konferenciji za štampu u Bijeloj kući u utorak, 28. januara. Dvojica razbojničkih likova, navodni zločinci, Trump pod impičmentom, a Netanyahu optužen za korupciju, izgledali su samozadovoljno, gotovo ruku pod ruku, suočeni s gomilom predstavnika MSM medija i prijatelja koji ih čekaju i aplaudiraju. Palestinci nisu pozvani da saslušaju njihov Mirovni plan stoljeća, koji je navodno napravljen za njihovu dobrobit u budućnosti. Ionako ne bi ni došli. Mogu samo ponoviti – kakva jadna farsa, kakva sramota, kako ponižavajući potez prema drugoj državi i narodu, od strane onoga što se naziva predsjednikom Sjedinjenih Država. Jedva da postoje riječi kojima bi se opisala ta grozna izuzetna nacija i njezin predsjednik, koji je puka cionistički pudlica.
„Čudesni“ plan ima dva dijela, jedan s ekonomskim, a drugi s političkim fokusom. Palestinci su znali za njegov sadržaj, s obzirom da je Jared Kushner u junu 2019. u Bahreinu predstavio ekonomski plan, nazvan „Mir prosperitetu“. Govorio je o investicionom budžetu u iznosu od 50 milijardi američkih dolara u narednih deset godina, dijelom nadomještajući tekuća smanjenja sredstava USAID-a iz te buduće razvojne projekte za Gazu i Palestinu. Dakle, jedva da tu ima nekog novog novca.
U osnovi, u skladu s Planom, Palestinci bi prepoznali židovska naselja, a nada u pravo na Jeruzalem kao zajednički glavni grad je mrtva. Trump je Jeruzalem nazvao “nepodijeljenim glavnim gradom Izraela”. I, naravno, car odlučuje, slijedeći snažne i nepokolebljive upute svog optuženog Učitelja, izraelskog premijera, Netanyahua.
Također, u činu krajnje bahatosti, Trump je već premjestio američku ambasadu u Jeruzalem kako ne bi bilo nekog nesporazuma. Isto tako, Trump je 25. ožujka 2019. jednoglasno proglasio, kao da je to njegov posao, da se Golanska visoravan priznaje kao dio Izraela. Da bi izgledao još važnije, Trump je u tu svrhu potpisao bezvrijedan komad papira kojim je mahao ispred vojske Washington Pressa. Ustvari, Golanska visoravan je sastavni dio Sirije, nezakonito okupiran od Izraela već više od pedeset godina.
Prema sporazumu, muslimani koji žele posjetiti svoju historijsku džamiju al-Aksa moraju dobiti izraelsko odobrenje. UNWRA, Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom Istoku bi nestala. Također bi se ukinuli i drugi UN-ovi sporazumi i aranžmani koji su posebno sklopljeni za podršku diskriminiranim Palestincima. Sve pod izgovorom da je Palestina sada autonomna država. Opet: kakva farsa! – A zapad, iako se možda smiješi cionističko-američkoj svireposti utkanoj u „mirovni sporazum“ – ne radi ništa, zilch, nula – samo gleda poput beskičmene pudlice.
U četvrtak, 30. januara 2020., Palestina je poništila Oslovski sporazum 1992. – 1995. (nekoliko njih je potpisano u tom periodu). Iako se Izrael nikada nije pridržavao ovog mirovnog sporazuma iz Osla, iapk je on bio značajan čin potpisa od obiju strana, Palestine i Izraela, uz rukovanje.
Ključne točke Sporazuma iz Osla uključivale su ciljeve privremene palestinske samouprave (ne Palestinske uprave, već Palestinskog zakonodavnog vijeća) i trajno rješenje neriješenih pitanja u roku od pet godina, na temelju rezolucija Vijeća sigurnosti 242 i 338. Iako sporazumi priznaju palestinska “legitimna i politička prava”, oni prešućuju njihovu sudbinu i nakon prijelaznog razdoblja. Sporazumi iz Osla ne definiraju prirodu palestinske samouprave nakon Osla i njene ovlasti i odgovornosti, niti određuju granice teritorije kojom bi ona na kraju upravljala.
Temeljno pitanje Oslonskog sporazuma bilo je povlačenje izraelske vojske s palestinskih teritorija. Plan je bio povlačenje u fazama i istovremeno prenošenje odgovornosti za održavanje sigurnosti na palestinske vlasti. Oslo II, član X.2 glasi:
„Daljnje premeštanje izraelskih vojnih snaga na određene vojne lokacije započet će nakon inauguracije Vijeća i postepeno će se provoditi razmjerno preuzimanju odgovornosti palestinske policije za javni red i unutarnju sigurnost…“
Evo što posebno kažu Rezolucije 242 i 338 UNSC-a, „Rezolucije 242 i 338 Vijeća sigurnosti UN-a donesene su (respektivno) nakon arapsko-izraelskih ratova 1967. i 1973. godine. Rezolucija 242 (potvrđena 338.) zamišljena je da osigura okvir za mirovne pregovore zasnovane na formuli „zemlja za mir“ i postala je temelj svih narednih pregovora i mirovnih dogovora u regiji.
Rezolucijama se poziva na povlačenje izraelskih snaga „sa teritorija nedavnog sukoba“, arapsko „prekida svih potraživanja“, i priznanje države Izrael i njegovog „prava da živi u miru unutar sigurnih i priznatih granica slobodnih od prijetnji ili akta sile. ” Rezolucija je također pozvala na “postizanje pravednog rješenja izbjegličkog problema”.
Dok je Palestina priznala pravo postojanja Izraela, nije se, naravno, dogodila nijedna akcija Izraela na vraćanju zemlje. Izraelsko – američki izgovor je sljedeći: od donošenja rezolucije, mnogi su tekst protumačili kao obvezujući izlazak Izraela na granice prije 1967. godine. Međutim, sastavljači Rezolucije 242 izjavili su da ne namjeravaju tražiti povratak na liniju iz 5. juna 1967. i namjerno su u konstrukciji „povlačenje s teritorija“ ispred riječi „teritorija“ izostavili određeni član (from territories umjesto from The territories). Izrael i Sjedinjene Države tumače rezolucije kao poziv na povlačenje iz područja Zapadne obale i pojasa Gaze u skladu sa njenim sigurnosnim potrebama i u kontekstu mirovnog sporazuma, ali ne sa svih teritorija. ”
Dvije ključne točke, možda i najvažnije, ostavljene su za „kasnije“. Neriješeno u „Oslu“ bilo je obostrano sporazumno rješenje Jeruzalema i podjela značajnih vodenih resursa Palestine. Oko 80% svih padavina koje padaju na Izrael i takozvanu Zapadnu obalu, pada ustvari na palestinski dio. Međutim, Izrael kontrolira te resurse, kako površinske, tako i podzemne vode i oslobađa samo minimalne dijelove onoga što bi pripadalo Palestini. Snabdjevenost Palestine dostatnim količinama vode značila bi unapređenje poljoprivredne proizvodnje i postizanje autonomije u proizvodnji hrane. Naravno, ovisnost je cilj Izraela, a uz to Izrael u ovom sušnom području želi za sebe vodu koja zakonski pripada Palestini. To je voda ukradena od Palestine.
Sada se s naknadnim iskustvom može reći ida su sporazumi iz Osla napravili više štete nego koristi, jer su ostavili mnoga ključna pitanja neriješenima, a druga prepustila sumnjivim tumačenjima. Krajnje je vrijeme da ih Palestina otkaže. Do sad nisu bili ništa drugo do prazna školjka. I ništa od dogovora iz Osla ne može se pregovarati, jer je svaki smisao tih dogovora odavno zasjenjen izraelskim aparthejdskim ugnjetavanjem. Izrael nikada neće popustiti, poput brata mu i mentora, kojim opet neobično zapovijedaju Cionisti – SAD. Kad im je u planu neki cilj, nastojat će ga postići makar po cijenu ratova i neselektivnog ubijanja – upravo onog što svijet i danas svjedoči i posmatra već najmanje 60 godina.
Na zahtjev Palestine, Arapska liga će 1. veljače 2020. održati izvanredni sastanak na ministarskoj razini na kojem će raspravljati o takozvanom mirovnom planu, predviđajući da će on biti obačen. I da će se gledati u budućnost bez njega. Dogovoriti se o putu prema naprijed pravi je izazov, sa (zapadnjačkim) globalno podržanim lažnim i lažiranim proizraelskim propagandama.
Neka Izrael živi – ali treba snažno zahtijevati od Izraela, pa ako je potrebno i Plavim šljemovima UN-a to provesti, da i Palestinci žive; neka se Izrael povuče na granice prije 1967. i pusti palestinske izbjeglice da se vrate, prema prvobitnom sporazumu, a od Izraela treba tražiti da poštuje ljudska prava i da se ponaša onako kako bi Izrael želio da se drugi ljudi i nacije ponašaju prema Izraelu.
Moguće je da iza takvog prijedloga stane čitavo tijelo UN-a ili velika većina. Jednaka prava i jednake obveze jedini su put koji vodi ka mirnom rješenju s dvije države, da dvije nacije žive jedna uz drugu u skladu i miru. Učinimo ovo jednim globalnim ciljem, istovremeno odbacujući smiješni i nehumani plan Trumpa-Netanjahua-Kushnera.
