Sanadin Voloder Sporazuma
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.
PISjournal – Prošlo je 30 godina od potpisivanja Sporazuma iz Osla koji je uspostavio privremeni okvir koji da se uspješno implementirao možda je mogao dovesti do ozbiljnijih pregovora o konačnom statusu između Izraela i Palestine.
Atmosfera u to vrijeme je išla u pravcu da uprkos svim izazovima mnogi su bili uvjereni da je arapsko-izraelski mirovni proces nepovratan.
Danas, 30 godina nakon tog historijskog događaja, ono što je ostalo od duha i većeg dijela suštine Sporazuma iz Osla je umrljano u krvi mnogobrojnih napada okupacionih snaga i hiljade ubijenih Palestinaca što ne ostavlja mjesta za nadu za bolje sutra.
Prije nego što se upustimo u kratku analizu dešavanja u protekle tri decenije nužno se podsjetiti historijskih činjenica kad je u pitanju pregovaranje muslimana i zapadnih sila, odnosno kolonijalne okupatorske države Izrael u ovom slučaju.
Zapadne imperijalističke sile su stoljećima uzurpirale muslimanske teritorije i resurse bez odgovornosti. To je bila jednosmjerna ulica u kojoj je važio samo argument sile. Postkolonijalna transformacija u drugoj polovini 20. stoljeća donijela je prividnu slobodu koja ima gorak ukus brojnih barijera, kriza i dvostrukih aršina.
Kako su muslimanske države ipak uspjele akumulirati svoju snagu, kapacitete i kakvo-takvo jedinstvo polahko se od Islamske revolucije u Iranu stvari ipak mijenjaju. Činjenica je da su ipak Palestinci u Oslu bili za pregovaračkom stolu, a ne “na meniju” je veliki napredak. Međutim, forsiranjem pristupa “dvije strane” ili “dvije države” se ustvari stavlja znak jednakosti između agresora i žrtve što je odlika prednosti snažnije strane. Okrutna realnost u geopolitičkim odnosima i pregovorima je pravilo “uzmi ili ostavi”, a u slučaju odbijanja nema povratka na ranije pregovaračke pozicije.
Sličnu sudbinu su imali Bošnjaci i Bosna i Hercegovina na primjeru Aprilskog paketa kada je prevladavao populizam i od tada gotovo svi procesi idu u negativnom smjeru.
Pouke iz Osla
Najdesničarska i najfundamentalnija vlada u historiji Izraela vodi cionističku državu koja je jako posvećena aneksiji Zapadne obale, širenju naselja, teroru i nasilju nad Palestincima. Unutrašnja polarizacija izraelskog društva pokazuje ogromne slabosti u konceptima na kojima je nastao Izrael. Na drugoj strani Palestinci su duboko podijeljeni. Liče na Nuhovu lađu u kojoj postoji dualizam svega: ustavi, vlade, sigurnosne službe, pokrovitelji, pa čak i vizije Palestine.
Lekcije iz Osla još uvijek imaju određenu važnost, bez obzira na budućnost Izraelaca i Palestinaca. Analitičari i svjedoci tog vremena izdvajaju četiri ključne tačke:
1. Privremeni ne može biti konačan
Na papiru je sporazum iz Osla izgledao logično i uvjerljivo. Teritorija bi se postepeno prenosila Palestinskim vlastima u zamjenu za njihovo preuzimanje sigurnosnih odgovornosti. Možda bi plan preživio da su dvije strane bile spremne da od samog početka jasno stave do znanja kakav je konačni ishod trebalo da proizvede privremeni period, a zatim poduzele uzajamne recipročne akcije na terenu kako bi se za to pripremile.
Za Palestince je taj konačni ishod bila nezavisna država s Kudsom kao glavnim gradom. Za Izraelce, to se tek trebalo utvrditi. Vođeni unutrašnjom politikom i vlastitim sumnjama u sposobnost Palestinaca za državnost i šta bi to moglo značiti za izraelsku sigurnost, ni izraelski premijer Yitzhak Rabin ni njegov nasljednik Šimon Peres nisu bili spremni da se obavežu na bilo kakav dogovoreni ishod čak ni kao daleku viziju. Možete dugo i uporno tražiti termin “palestinska država” u dokumentima iz Osla, ali ga nećete naći. Trebalo je još proći mnogo godina prije nego što se ideja palestinskoj državnosti probila u pregovaračke pretpostavke Izraela. Tek 2001. godine, kada je američki predsjednik Bill Clinton napustio funkciju, Sjedinjene Države su formalno i javno artikulirale podršku rješenju o dvije države.
Bez jasnog krajnjeg cilja prema kojem bi trebalo raditi, proces je pokolebao. Do 1999. godine, nijedan rok iz Osla nije ispoštovan. Pregovori o stalnom statusu započinjali su tri puta, ali ništa nisu donijeli, a ni Izraelci ni Palestinci nisu mogli vidjeti kuda sve to ide. Rezultat je bila situacija koju sada imamo: strateška slijepa ulica u kojoj su dvije strane zaglavljene, a jazovi u pitanjima kao što su granice i status Kudsa su ogromni, bez zajedničke vizije i vjere u to će se ikada ostvariti.
2. Lideri – a ne samo njihovi pregovarači – moraju biti spremni na kompromis
Bilo kakvi pregovori su za lidere jako opretećevajući jer u isto vrijeme oni moraju braniti svoju političku poziciju na terenu prema svojim glasačima i opoziciji. U međuvremenu na Bliskom istoku su se desile velike i dinamične promjene. Tada su pregovarači s obje strane naporno radili zajedno kako bi riješili probleme i one koje nisu mogli.
Za Rabina, bavljenje palestinskim pitanjem nikada nije bio njegov prvi izbor, ali je bio gurnut da se suoči s palestinskim pitanjem.
U Sporazumu iz Osla, Rabin je donio historijsku odluku u odnosu na Palestince. Ali prevođenje toga na izraelsku birokratiju i sigurnosni establišment koji je imao ključ za poboljšanje života Palestinaca na terenu pokazalo se mnogo težim.
Rabin se također javno obavezao da neće razgraditi nijedno naselje tokom prelaznog perioda, i da će to učiniti samo kao dio pregovora o trajnom statusu. Kasnije će žaliti zbog te odluke kada se, nakon što je izraelski doseljenik masakrirao 29 Palestinaca u Hebronu, odupro pritiscima unutar vlastite vlade da ukloni 400 doseljenika kojima je bilo potrebno veliko izraelsko vojno prisustvo da ih zaštiti. Rabin se plašio reakcije desničarske opozicije i brinuo se da će Arafat iskoristiti krizu da potakne međunarodno prisustvo na Zapadnoj obali. Ipak, Rabinova nespremnost ili nesposobnost da ograniči, a kamoli da zaustavi širenje naselja umanjila je spremnost Palestinaca da provedu svoje vlastite obaveze iz Osla.
Što se tiče Arafata, nikada nisu jasni njegovi motivi za prihvatanje sporazuma iz Osla. Primorali su ga, barem trenutno, da prizna Izrael, a da pritom ne postigne nijedan od zahtjeva Palestinaca – ni samoopredjeljenje, ni državnost, ni istočni Kuds kao palestinsku prijestolnicu, ni pravo na povratak palestinskih izbjeglica. Izgledno je da za Arafata Oslo predstavljalo potvrdu Izraela, Sjedinjenih Država i međunarodne zajednice o njemu i PLO-u kao jedinom legitimnom strnom za pregovore sa Palestincima. Bio je to trijumf ličnog ega nad nacionalnim interesom. Ali Oslo se pokazalo kao prvi i posljednji ustupak koji je Arafat bio spreman učiniti.
3. Okupator i okupirani nisu jednaki u pregovorima
Dobra vijest u vezi Osla bila je da su Izraelci i Palestinci uspjeli postići suštinski i složen sporazum između sebe direktno, licem u lice. To je kao ona stara poslovica: U historiji svijeta, niko nikada nije oprao rent-a-car. Zašto? Jer ljudima je stalo samo do onoga što posjeduju. Oslo je bio primjer autentičnog vlasništva. Dogovor je postignut jer su same strane imale osjećaj hitnosti i potrebe da se njihovi interesi udruže bez vanjskog pritiska.
Ali dvostruki čin Izraela i Palestine također je bio loša vijest zbog neravnoteže moći između dvije strane: jedne okupatorske, Izraelske, i jedne okupirane, Palestinaca. S obzirom na ovu realnost, bilo je jako dobro da je bilo šta učinjeno u smislu teritorijalnog transfera, ekonomske i sigurnosne saradnje i izgradnje palestinskih institucija.
Asimetrija moći bila je jasna: kao okupator, Izrael je imao moć jakih – sposobnost da nametne svoju volju Palestincima. To je bilo u obliku svega, od izgradnje naselja, konfiskacije zemljišta i rušenja stambenih objekata do zatvaranja gradova i naselja na Zapadnoj obali (sprečavanje putovanja) i ciljanih ubistava. Izgradnja naselja bila je posebno eklatantna, sa 115.700 izraelskih doseljenika koji su živjeli na Zapadnoj obali i u Gazi krajem 1993. godine do sredine 1999. taj broj je porastao na 176.973.
Palestinci su, s druge strane, imali moć slabih: otpor – kojeg na Zapadu definišu terorizmom.
4. Posrednik mora biti prisutan i kredibilan
U mnogim aspektima, prve godine nakon Osla bile su san američkog pregovarača. Izraelci i Palestinci su konačno učinili ono na što smo ih godinama ohrabrivali: okupili se i sami riješili svoje probleme. Rabin je izvijestio američkog državnog sekretara Warrena Christophera o obrisima proboja u Oslu u julu, bez paketa uzajamnog priznavanja. Ali ni Rabin ni Arafat nisu željeli da se Amerikanci uključe u suštinu – Rabin je želio da se Sjedinjene Države umiješaju samo da bi izvršile pritisak na Palestince, ali je bio oprezan da bi Amerikanci mogli zauzeti propalestinsku poziciju, a Arafat je bio zabrinut da će stati na stranu Izraelaca.
Ono što Sjedinjene Države nisu nikako mogle učiniti zbog prigovora Izraela, bilo je stvaranje jedne stvari koja bi zapravo mogla dati trajnost procesu iz Osla. a to je mehanizam za praćenje koji će držati svaku stranu na obavezama koje su preuzele i ako je potrebno, nametnuti troškove za kršenje.
Nakon Rabinovog ubistva, Sjedinjene Države su pokušale preuzeti aktivniju ulogu. Od 1995. do 2000. godine, radeći s Arafatom i dvojicom izraelskih premijera Netanyahuom i Barakom – Amerikanci su uspjeli održati proces u životu, posredovati u tri privremena sporazuma i ojačati izraelsko-palestinsku sigurnosnu saradnju, pri čemu je CIA radila direktno sa Palestincima. Ali isti strukturalni faktori zbog kojih je Sporazum iz Osla bio dalek cilj i u jeseni 1993.godine su ostali.
I ono što se pokazalo kao nepromišljen i loše osmišljen samit u julu 2000. u Camp Davidu, ma koliko dobronamjeran, nije mogao iskupiti ono što je već izgubljeno.
U 30 godina nakon sporazuma iz Osla, izraelsko-palestinski mir se pokazao sve samo ne neizbježnim. Gledajući unazad, Oslo je predstavljao trenutak kada su se Izraelci i Palestinci okupili u nadi da će osigurati bolju budućnost.
Paradoksalno, nedavni razgovor o potencijalnoj izraelsko-saudijskoj normalizaciji oživio je ključni koncept procesa u Oslu koji se fokusira na takozvanu zonu C, koja čini 60 posto Zapadne obale i gdje se nalazi većina izraelskih naselja. Postoje vjerodostojni izvještaji o raznim prijedlozima Palestinskih vlasti, Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije u kojima se tvrdi da bi Izrael trebao pristati na prijenos značajnog dijela područja C pod palestinsku kontrolu kao dio sporazuma između Rijada i Tel Aviva za normalizaciju odnosa. Posebno je pitanje koliko se nacionalni interesi Palestinaca uklapaju u vanjsku politiku Saudijske Arabije u kontekstu njenog odnosa sa Amerikom i Izraelom.
Takvom prijedlogu će se gotovo sigurno oduprijeti ministri ekstremista u Netanyahuovoj vladi, a nejasno je koliko će Netanyahu koji očajnički želi dogovor sa Saudijcima biti fleksibilan.
Koncepti razumijevanja palestinskog pitanja
Na kraju, kad su u pitanju koncepti pristupa palestinskom pitanju ključne su dvije polazne tačke. Prva je da je palestinsko pitanje samo nacionalno pitanje Palestinaca bez obzira na njihovu vjersku, političku pripadnost. Nositelj tog koncepta je PLO, a pregovarači Zapad. Zadnjih godina Saudijska Arabija se nameće kao regionalna sila kojoj mir između Izraela i Palestine je dio vanjskopolitičke strategije. Koliko će se Saudija voditi ustaljenim načelima izjednačavanja agresora i žrtve ostaje da vidimo.
Drugi koncept se temelji na islamskim načelima i polazi od kur’anske činjenice da je Kuds treće sveto mjesto za muslimana, a da je njegov status kroz historiju od križarskih ratova, preko kolonijalnog perioda do uspostave Izraela ogledalo stanja ummeta.Nositelj ovog koncepta je Pokret Hamas koji u Gazi vlada od 2006. godine i jedini od svih Arapa ima kapaciteta da konstantno napada Izrael a nalazi se u opsadi.
Hamas je nakon neuspjeha implementacije Sporazuma iz Osla i Druge intifade uspio zadobiti povjerenje u Gazi, a Zapad je licemjerno očekivao da će Hamas oslabiti nakon pobjede na izborima jer je njihova procjena bila da neće moći izdržati pritisak izolacije. To je bila samo jedna u nisu pogrešnih pretpostavki Zapada.
Ekskluzivno PISjournal
