PISjournal – Palestina, ovaj mali komad zemlje koji se možda ne ističe na geografskim mapama, u savremenoj svjetskoj historiji pretvorena je u jednu od najvidljivijih i najbolnijih tačkaka.
Zemlja čije je tlo natopljeno krvlju i suzama, koji su se prelili u more, i dalje stoji. Palestina je više jedna priča nego lokacija. Priča o okupaciji i izgnanstvu, o otporu i nadi, o ljudima koji se nikada nisu predali.
Možda je to sve krenulo od 1917. godine, kada je Britanija sa Balfurškom deklaracijom cionistima dala obećanje koje je zauvijek promijenilo sudbinu Palestine. Obećanje koje je Jevrejima-migrantima dozvoljavalo izgradnju vlastite domovine na tlu Palestine. Niko nije postavio pitanje starosjediocima ove zemlje – da li su spremni dijeliti svoje domove sa drugima ili ne? Palestina, koja je prije toga stoljećima bila pod osmanskom upravom, iznenada je pretvorena u labaratorij kolonijalističkih ambicija. Seobe Jevreja su započele. Talas koji je malo po malo pretvoren u okupatorsku poplavu.
1948. godina, koju Palestinci nazivaju “Nakba”, odnosno nesreća, osjetljiva je tačka ove tragedije. Formiranje izraelske vlade na velikom dijelu palestinskog teritorija protjeralo je milione ljudi iz njihovih domova. Porodice koje su generacijama bile stanovnici ovog podneblja, iznenada postaju izbjeglice. Izbjeglički kampovi u Libanu, Jordanu i Gazi se pretvaraju u žive simbole tragedije. To su kampovi koji još uvijek postoje, iz kojih se rađaju djeca, nasljednici bola, koji je započeo decenijama ranije.
Ali, Palestina nije samo priča o porazu. Takođe, to je priča o otporu. Narod ove zemlje se nikada nije predao. Intifade – narodni ustanci koju su protresli svijet, simbol su volje koja se odupire okupaciji. Kamenje koje palestinska djeca bacaju, uzvik su naspram nepravedne historije koja im je nametnuta. Svaka ulica u Gazi i svaki sokak u Nablusu svjedoci su ovog beskrajnog otpora.
U ovoj priči su i svjetske sile odigrale svoju ulogu. Amerika, sa bezuslovnom podrškom Izraelu, evropske zemlje sa šutnjom i pratnjom, arapske zemlje sa licemjernim politikana, svi su dodatno zakomplikovali ovaj spor. Palestina nije samo žrtva izraelske okupacije nego je žrtva šahovske partije svjetskih sila.
Žrtva igre u kojoj ljudskost konstantno biva žrtva političkih interesa.
Ali, bliži li se kraj ove gorke priče? Hoće li doći dan kada će Palestinci moći slobodno živjeti u svojim domovima? Možda odgovor na ovo pitanje još uvijek nije jasan, ali očito je da nada još uvijek živi. Palestinski narod i pored svih problema još uvijek u srcu nosi san o povratku svojoj domovini. San o danu u kojem nema više zidova razdvajanja. O danu kada će im se djeca moći igrati bez straha od bombi i metaka.
Ranjena Palestina je ponovo na mapi svijeta. Duboka bolna rana koja se svakoga dana obnavlja.
Ipak, ova rana simbolizira nešto veće, simbolizira nadu. Nadu u to da će pravda jednog dana da pobijedi.
Nadu da će historija jednoga dana pokazati svoje ispravno lice. Dotad će palestinski narod nastaviti da ratuje – sa kamenjem u rukama i snovima u srcu. Jer ako postoji nešto što nijedna sila ne može okupirati,to su snovi. San o povratku domu koji još uvijek miriše na masline, kroz koje povjetarac šapuće riječi slobode.
Ekskluzivno PISJournal
