Ružica Ljubičić
Autorica je doktorica informacijskih i komunikacijskih nauka, s fokusom na medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama, ženskim pravima i analiziranjem digitalnog nasilja. Njen rad
uključuje analizu medijskih narativa u ratnim i kriznim situacijama, s posebnim fokusom na žene u Palestini.
PISjournal – Gdje su se izgubili kriteriji ljudskih i ženskih prava u trenutku kada smo dopustili genocid i reproduktivni genocid? Ako se i dalje pozivamo na njihovu univerzalnost, kako objasniti činjenicu da ne vrijede jednako za sve? Na djelu je brisanje Palestinaca i Palestinki, ali i satiranje njihove budućnosti i opstanka. Tu se otvara duboka napetost između onoga što se deklarira na papirima međunarodnih organizacija i feminističkih inicijativa i onoga što se stvarno događa. Važno je to prepoznati i jasno imenovati.
Reproduktivni genocid je oblik strukturalnog nasilja koji ima jasnu namjeru i dugoročne posljedice. Ono uključuje sprječavanje rađanja palestinske djece, prekidanje kontinuiteta budućih generacija te napade na njihovo fizičko, psihičko i duhovno zdravlje. Važno je upozoriti da ovakvi oblici nasilja nisu nastali 7. listopada 2023., nego imaju dulju povijest djelovanja. Palestinske žene svojim načinima proživljavanja i pripovijedanja pružaju važne uvide u genocid koji se odvija u Gazi. Oslanjajući se na svjedočanstva žena, antropologinja Sara Ihmoud razvija koncept ibaade (ar. ibāda), što znači „uništenje“ ili „istrebljenje palestinskog kolektiva. Ono djeluje kao središnji imperativ cionističkog kolonijalnog projekta (Ihmoud, 2025).
Jedan metak – dvoje ubijenih
O tome svjedoči Hala Shoman, koja detaljno proučava razmjere i problematiku reproduktivnog genocida te tvrdi da su takve okrutne prakse prisutne već dulje vrijeme. Kada je imala 15 godina, svjedočila je brutalnom zlostavljanju trudnica od strane vojnika IDF-a tijekom 2008. i 2009. godine. Izraelski vojnici tada nisu samo ubijali trudnice i njihovu nerođenu djecu, nego su takve postupke i simbolički glorificirali. Nosili su majice s dehumanizirajućim natpisima poput „1 shot, 2 kills“, što implicira da jedan metak gasi dva života (Shoman, 2025: 2).
Međunarodni mediji, uključujući Haaretz, Associated Press i CBS News, izvijestili su 2009. godine o tome slučaju. Haaretz je objavio fotografije pet majica te naveo da su izrađene na razini vojnih jedinica, što upućuje na to da su proizvedene za manji broj vojnika, možda nekoliko desetaka istodobno. Također se navodi da ih je nosio nepoznat broj pripadnika različitih jedinica. Tvornica iz Tel Aviva koja je proizvela velik dio majica, Adiv, odbila je komentirati slučaj. Neke od majica sadržavale su mizogine i degradirajuće poruke.
Prema Haaretzu, jedan je bataljun imao majicu s prikazom vojnika uz mladu ženu s modricama, uz slogan: „Bet you got raped!“ (Kladim se da si silovana!). Druge su majice sadržavale izraz „Confirming the kill“ (potvrđivanje ubojstva), što se odnosi na praksu ispaljivanja metka u glavu iz blizine kako bi se osiguralo da je neprijatelj mrtav, praksu koju su Izraelske obrambene snage (IDF) negirale. Izraelska vojska kasnije je osudila te majice kao neprihvatljive i suprotne svojim vrijednostima te je najavila zabranu njihova korištenja i poduzimanje disciplinskih mjera protiv odgovornih. Prema izvještajima, majice nisu bile službeno odobrene, nego su nastajale na razini vojnih jedinica i privatne izrade (CBS News, 2009).
Potrebno je naglasiti da su za diskriminaciju i izražavanje otvorene mržnje prema Palestincima i Palestinkama odgovorni vojnici koji su osmislili, naručili ili nosili sporne majice, kao i nadređeni koji su takvu praksu tolerirali ili propustili sankcionirati. Prema javno dostupnim informacijama, izraelska vojska najavila je disciplinske mjere, no nema transparentnih podataka o kaznenim postupcima, što otvara pitanje dosega institucionalne odgovornosti. Međunarodne organizacije za ljudska prava, poput Amnesty Internationala, Human Rights Watcha i Ujedinjenih naroda, ovaj slučaj nisu posebno izdvojile. Možda im je bilo zabranjeno da izvještavaju i pravodobno apeliraju. Razlozi ograničenih reakcija na sam incident uključuju političku osjetljivost teme, poteškoće u dokazivanju individualne odgovornosti. Drugim riječima, postojala je mogućnost optužbi za antisemitizam, zbog čega je bilo rizično posumnjati u postupke vojske koja kontinuirano naglašava svoju moralnost i superiornost.
Palestinke i njihova djeca nisu bile važne moćnom svijetu jer je sve bilo zakamuflirano borbom protiv terorizma. Majice koje šalju poruke o ubojstvu palestinske djece i trudnica nisu samo loš humor. One simboliziraju atmosferu brutalne okupacije u kojoj su Palestinci, pa i njihova reproduktivna prava, dehumanizirani. Kako bi svijet reagirao da je neka druga skupina naroda bila izložena ovakvom ponižavanju ili da su počinitelji ovakvih djela bili muslimani? Palestinci i Palestinke se u ovom kontekstu prikazuju kao demografska prijetnja, što u kritičkom mišljenju otvara pitanje načina na koji se njihov opstanak promatra i dovodi u pitanje.
Majčinstvo kao najglasniji otpor
Reproduktivni genocid uključuje uništavanje zdravstvene i društvene infrastrukture te ograničavanje pristupa osnovnoj skrbi i reproduktivnoj autonomiji. Posebno je pogođena i medicinska infrastruktura poput klinika za potpomognutu oplodnju, koje su mnogim parovima predstavljale jedinu mogućnost da dobiju djecu. Prema podacima UN Women (2024), u Gazi svaka dva sata stradaju dvije majke, što dodatno pokazuje razmjere ranjivosti i gubitka u svakodnevnom životu.
Unatoč egzistencijalnoj opasnosti, Palestinke i dalje rađaju. Njihov oblik otpora je revolucionarno majčinstvo, termin koji su skovale autohtone crne feministice. Briga majki postaje oblik aktivnosti i otvorene pobune protiv cionističkog režima. Tijela palestinskih majki, modrice dok traže pomoć, iscrpljenost sklupčana u kutu šatora, to nisu samo pojedinačni detalji, nego ono što bi Saidiya Hartman (2019) opisala kao „gramatiku patnje i skrbi“, arhivu koja nadilazi službene zapise i odbija biti svedena na statistiku mrtvih i ranjenih (Ihmoud, 2025).
Zbog toga Ihmoud dokumentira svjedočanstva majki kako bi zabilježila njihove emocije, raspoloženja i stanja. Biti majka u Pojasu Gaze razorno je, ali i hrabro iskustvo. Unatoč bombama, metcima, gladnim danima i prokislim šatorima, preživjele majke u svakodnevici žive svoj otpor. Pričanje priča istodobno je glasna poruka i tiha molitva, golo preživljavanje, ali i sjeme nove budućnosti koju nijedan genocid ne može uništiti.
U tom smislu potrebno je apelirati na međunarodne institucije, humanitarne organizacije i feminističke inicijative da osiguraju dostojanstvene uvjete poroda za Palestinke, uključujući pristup higijeni, čistoj vodi, hrani i osnovnoj medicinskoj skrbi. Posebno je važno naglasiti potrebu zaštite reproduktivnog zdravlja i očuvanja medicinske infrastrukture, uključujući bolnice i klinike, kao i kontinuirano osiguravanje besplatne i neometane humanitarne pomoći. Svaki oblik dehumanizacije i izrugivanja upućen Palestinkama i palestinskim obiteljima treba jasno i nedvosmisleno osuditi, jer takvi diskursi dodatno produbljuju genocidnu mržnju i brišu njihovo dostojanstvo. U konačnici, riječ je o pitanju temeljne ljudske jednakosti i prava na život, koje ne smije biti selektivno primjenjivo niti politički uvjetovano.
Ekskluzivno PISjournal
Izvori korišteni u tekstu:
CBS News. (2009). Israeli T-shirts joke about killing Arabs. CBS News. https://www.cbsnews.com/news/israeli-t-shirts-joke-about-killing-arabs/ stranici pristupljeno 28.3. 2026.
Ihmoud, S. (2024). Hunger and the Palestinian womb. Gender & Society, 40(2). https://doi.org/10.1177/08912432261431293 stranici pristupljeno 1. 6. 2026.
Shoman, H. (2025). Reprocide in Gaza: The gendered strategy of genocide through reproductive violence 146. Institute for Palestine Studies. Retrieved https://www.palestine-studies.org/sites/default/files/attachments/policypapers/Hala%20Shoman%20ENG%20146.pdf stranici pristupljeno 29. 5. 2026.
