Boris Pavelić

PISjournal – Paradoks današnje politike u Bosni i Hercegovini jeste u tome što njeni najistaknutiji predstavnici istodobno i imaju i nemaju pravo; njezina je tragedija, pak, u tome što nijedan od njih ne njeguje volju za kompromisom. Jer kad bi bilo drugačije – kada bi ti političari smogli političke i ljudske mudrosti da shvate kako samo kompromis može donijeti mir i blagostanje i njihovim narodima, pa čak i njima osobno, u Bosni i Hercegovini stvari bi se riješile relativno lahko. Rješenja naime postoje, a problemi objektivno nisu teški onoliko koliko ih teškima političari i mediji nastoje prikazati – to se naročito dobro vidi baš danas, kada u Ukrajini svjedočimo epohalnoj tragediji koja će, sada je to već jasno, odrediti budućnost svijeta, a kraja joj se još ni ne nazire.

To, da svi bosanskohercegovački političari istodobno i imaju i nemaju pravo, vidjelo se jasno u utorak, 15. marta, u raspravi pred Odborom za vanjsku politiku Evropskog parlamenta, na kojoj su sudjelovala tri člana Predsjedništva BiH – Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik – te predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.

Tako, kada bi čovjek slušao samo ono što je Milorad Dodik govorio pred Odborom EP-a, mogao bi u tome čuti dosta toga razumnog. “Nijedan plan, nijedan potez RS ne povlači da bi se otcijepila”, ustvrdio je Dodik. “Hoćemo ustavnu poziciju unutar BiH i to nije otcjepljenje. Da bismo išli u reforme moramo mijenjati Ustav, on nije promijenjen. To je naš pristup, a to nije otcjepljenje već borba za Ustav”, ustvrdio je. Pred EP-om, Dodik se pokušao predstaviti kao političar koji brani ustavno uređenje i zagovara funkcionalnost vlastite zemlje.

Ali onda, samo dan nakon njegova govora, u Bijeljini se organizira nešto što je najavljeno kao “taktičko-tehnički zbor Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i koncert Policijskog orkestra”. “Građanima će biti prikazana sredstva, oprema i naoružanje policijskih službenika MUP-a – Specijalne antiterorističke jedinice, Žandarmerije i redovne policije”, objavljeno je, uz dodatak kako se ta demonstracija sile “organizira u okviru programa obilježavanja Dana policije RS-a i 30 godina Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a.” Ali, ne bismo li mogli shvatiti i drukčije? Za tačno dvije sedmice, naime, navršit će se 30 godina otkako su arkanovci upali u Bijeljinu i započeli masakr. Tim napadom je počela agresija na BiH. Danas, Dodikova policija – policija nasljednica one koja je počinila genocid u Srebrenici – gotovo na godišnjicu postrojava se na mjestu zločina. Eto, u tome je ta infernalna neiskrenost onoga što je Milorad Dodik izgovorio pred Odborom za vanjsku politiku Evropskog parlamenta. Ljudi u Bosni znaju – i Srbi, i Bošnjaci, i Hrvati – a i ljudi u regiji znaju da Dodik govori jedno, a misli drugo. Stara je to miloševićevska metoda: deklamirati o miru, a pripremati rat. Tu smo lekciju svi dobro naučili.

I Dragan Čović je rekao dosta toga naizgled prihvatljivog. “Nakon četiri godine najgorih rušenja ljudskih prava, tri konstitutivna naroda BiH već četvrt stoljeća grade BiH upravo na temeljima Daytona”, kazao je, ističući svoj osobni ponos “što je bio taj koji će predati i zahtjev za članstvo u EU. Danas i dalje snažno zagovaramo našu budućnost u okviru EU i duboko sam uvjeren da možemo ostvariti naš put”. I njegov zahtjev za paritetom u institucijama mogao bi zvučati samorazumljivo, kada bi Čović bio političar kojemu se može vjerovati.

Problem je, međutim, u tome što Čovićeva stranka kao uzor političke organizacije navodi formu koja je uzrokovala dobar dio onoga što je Čović u svom govoru eufemistički opisao kao “četiri godine najgorih rušenja ljudskih prava”. Kako, naime, Čović očekuje da će partneri, Bošnjaci prije svega, vjerovati u dobronamjernost njegova zahtjeva za paritetom, kada mu je politički uzor Herceg-Bosna, sa svim što je 1993. godine u BiH izazvala? Čović jeste od Dodika retorički rafiniraniji, ali to ni izdaleka ne može biti dovoljno da bi steklo povjerenje onih s kojima se, sviđalo mu se to ili ne, mora dogovoriti, da bi ostvario ijedan svoj cilj. Ne učine li, dakle, Čović i njegova stranka uvjerljive poteze koji će Bošnjacima uliti povjerenje, on će i dalje govoriti što govori, a Bošnjaci će – hotimice ili ne, manje je važno – čuti slično kako čuju i Dodika: da govori o miru, a priprema rat.

Uvjerljivo je pred Evropskim parlamentom govorio i Željko Komšić. Predstavio je tri moguća scenarija za BiH: prvi, evropski, jeste onaj ispunjavanja četrnaest uvjeta koje je EU postavila pred BiH. Drugi je status quo, u kojemu se “kreira društvo i društveni ambijent u kojem se, kao pojedinac, možete afirmisati i imati pristojan život samo kao osvjedočeni pripadnik etničke grupe i pripadnik vladajuće stranke ili političke strukture”. Taj pravac, prema Komšiću, “vodi u dekadenciju” i “propast koje niko neće biti pošteđen”. Postoji i treći, kaže Komšić: onaj kretanja unatrag. “Sigurno, rezultat ovakvog izbora jeste konflikt. Do toga konflikta će u tom slučaju sigurno doći. Trenutak izbijanja tog konflikta ovisit će o tome da li je BiH u svom ustavno-pravnom uređenju nastavila putem etničkih podjela”, kaže član Predsjedništva BiH.

Nije teško složiti se s Komšićem. Dakako – kada bi svi ključni političari u BiH dijelili isto uvjerenje, da je jedini problem države u ispunjavanju četrnaest evropskih uvjeta, to bi bilo najbolje, jer je to, bez sumnje, upravo tako. Ali oni ga naprosto ne dijele: Dodik zahtijeva više ovlasti entitetima, a Čović traži promjenu izbornog zakona, i zbog tih svojih zahtjeva obojica blokiraju državu. I jeste – u oba ta zahtjeva skriveno je mnogo toga nemoralnog: Dodik želi proširiti ono što je politička i vojna vrhuška njegovog naroda osvojila ratom i genocidom, a Čović želi mirno ostvariti ono što nije uspjelo ratom. Sve je to tačno, i utoliko je Komšić moralno superioran i Čoviću i Dodiku.

Ima, međutim, i u Komšićevu govoru detalj koji prelazi crtu objektivnog, a još više i politički pragmatičnog. Komšić je pred Evropskim parlamentom rekao ovako: “Etnička podjeljenost se pokušava predstaviti kao trajna kategorija bosanskohercegovačkog društva dok nesigurnost, neizvjesnost i korupcija dovode do masovnog iseljavanja, većinom, mladih ljudi iz BiH”. Istina, naravno, jeste da “nesigurnost, neizvjesnost i korupcija dovode do masovnog iseljavanja mladih ljudi iz BiH”, ali je istina i to – sviđala nam se ili ne – da etnička podijeljenost jeste važna kategorija bosanskohercegovačkog društva. Ona je to bila kroz povijest, posljednjih šestotinjak godina, kao religijska podijeljenost, da se posljednjem stoljeću razvije u tri etničke zajednice, koje su u posljednjih trideset godina dodatno homogenizirane – i to je naprosto činjenica, ma koliko tragedije, zločina i beščašća podrazumijevala. Valja se nadati da etnička podijeljenost ne mora i zauvijek ostati važnom kategorijom bosanskohercegovačkog društva, ali da bi važnost etničkog izblijedjela, njime bi dobronamjerni političari u BiH morali naučiti upravljati, i to na zadovoljstvo svih državljana BiH.

No, ne bi različitost sama po sebi morala biti problem – jer BiH je i s dubljim razlikama znala živjeti mirno i harmonično – nego je pitanje kako se s njom nosimo. Iz nastupa četvorice političara pred Odborom za vanjsku politiku EP-a u utorak jasno je ne samo to da oni s različitostima teško izlaze na kraj, nego, štoviše, nešto mnogo gore: da oni to ni ne žele. To, ta nevoljkost, ta očigledna tupost svih tih ljudi prema svemu što govore oni bez kojih neće moći ostvariti vlastite ciljeve, to je problem, a ne različitost sama: ta nevoljkost svjedoči o kolosalnoj političkoj gluposti na svakoj strani, koja cijelu zemlju već tri decenije košta nazadovanja, siromaštva, opće nesigurnosti i nepotrebne mržnje među ljudima.

A rješenje je jednostavno: kompromis. Sjesti, i dogovoriti se. Moguće je to, naravno. Svi bi pomogli: i EU, i SAD, i UN. Najbolji svjetski pravnici i politolozi jedva bi dočekali sugerirati održiva rješenja na korist svih; uostalom, davno su to već učinili. A načela su odavno poznata. U intervjuu za tacno.net nedavno ih je sažeo fra Ivan Šarčević: “Građanski koncept”, rekao je on, “bazira se na poštivanju dostojanstva čovjeka pojedinca i na ljudskim pravima. U tom smislu građanski koncept ove zemlje nije opasan za opstanak i identitet nijednoga etničkoga kolektiva u BiH, nego je apsolutno nužan.” Istodobno, rekao je fra Šarčević još nešto: “No, Bosna i Hercegovina se ne može graditi isključivo na građanskom kao ni isključivo na etničkom principu. Ko to čini, niječe temeljnu unutarnju strukturu ove zemlje.”

“Svjestan sam”, nastavio je, “da to ide teško i da je za to potrebno mnogo energije, strpljenja i povrh svega poštovanja razlika, a ne varanja drugih. Ova zemlja je zemlja razlika, složena je, nije neshvatljiva, nego zahtijeva poštovanje njezine specifičnosti. Uvjeren je da je “jedini izlaz za BiH u kombinaciji etničkoga i građanskoga načela”, i to zato – a to je naročito važno – “što se time ova zemlja i država ne poštuje kao fetiš, nego se uvažavaju njezini stanovnici, i to svaki pojedini čovjek u njegovom dostojanstvu i identitetu, naravno nimalo nevažnom i etničkom identitetu.” Valja, zaključuje fra Ivan Šarčević, naprosto “iznova učiti živjeti zajedno, etnički i građanski, građanski i etnički, htjeti zajedno, u solidarnoj slobodi izgrađivati državu sa svim njenim razlikama.”

Uistinu, to je jedini razuman put. Zapanjujuće je da i danas, trideset godina nakon užasavajućih razaranja, političari u regiji – ne samo u BiH – odbijaju prihvatiti tu očiglednu činjenicu. Pa i za Jugoslaviju je vrijedilo isto načelo – danas je to posve jasno. Ratovi nisu razdvojili ni narode ni države. Pa i kako bi, kad žive ovdje, jedni do drugih, na ovako malom prostoru, izmiješani čak i kada ratuju? Naprosto je zapanjujuće, nečuveno, da političari u bivšoj Jugoslaviji, a danas u BiH, odbijaju priznati kako je jedino razumno “učiti živjeti zajedno, etnički i građanski, građanski i etnički, htjeti zajedno, u solidarnoj slobodi”. Država i forma manje je tu važna – ona se uvijek može dogovoriti, uvijek mijenjati, uvijek poboljšavati.

Kako se to može? Ni to nije teško, ako želite – ako pak ne želite, naravno da je nemoguće. Ali, u BiH, i oni koji ne žele – Dodik, vjerojatno i Čović – svjesni su da ne mogu otići tek tako, a i kad bi “otišli”, ne bi zapravo otišli nikamo, nego ostali gdje jesu, ovaj u Banja Luci, onaj u Mostaru, pa je već i želja za “odlaskom” – bespredmetna. U tome je nada za BiH. Zato, u svjetlu ove kontinentalne tragedije što bjesni u Ukrajini, nije li krajnje vrijeme da narodi i građani u BiH – svi narodi i svi građani – već jednom prestanu slijediti vlastita nepokolebljiva uvjerenja, bila ona čak i najmoralnija na svijetu, i da prestanu podržavati političare koji očito ne mogu nadvladati jedan drugoga, nego da počnu od njih zahtijevati ono što jedino i jeste moguće: kompromis? Svako da popusti, kako bi svako nešto i dobio? Slutnju tog kompromisa u svojoj je posljednjoj knjizi sjajno opisao sarajevski politolog Nerzuk Ćurak, govoreći o “kognitivnoj disonanci”, “politikama neprijateljstva” i “figurama prijateljstva”.

I uistinu – to su danas najvažnija pitanja za BiH. Kako “kognitivnu disonancu”, taj sadašnji univerzalni govor političkog nepovjerenja i nerazumijevanja u BiH, prevesti u kakav-takav diskurzivni sklad? Kako da kolektivi u BiH prestanu patiti od apriorne sumnje svih prema svima, i kako da iznova pronađu tačku početka izgradnje elementarnog političkog povjerenja? Kako nadvladati “figure neprijateljstva”, i početi ih pretakati u “figure prijateljstva”; i kako na tom putu ustrajati? Jer kada bi taj put Bosna uspjela pronaći, i to tako da razotkrije Bosni neprijateljske politike Dodika i Čovića – a za to se od Izetbegovića i Komšića iziskuje naročita politička mudrost – to bi i Beogradu i Zagrebu strgnulo ove maske dvoličnosti, koje već godinama potpiruju nesreću susjedne države.

paradoks politike paradoks politike paradoks politike paradoks politike paradoks politike paradoks politike

Izvor

Prethodni članakZabrinutost SAD-a rastućim odnosima Kine i Tel Aviva
Naredni članakPlamen novih sporova u dinastiji Al-Saud

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime