Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Dijelovi Azerbejdžana tri decenije su bili pod okupacijom Armenije (male države bez prirodnih resursa i strateških prednosti koje Azerbejdžanu pružaju enormne količine nafte i plina).
Ipak, Armenija je imala moćnu i utjecajnu dijasporu i snažan lobi u Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Rusiji i bila je miljenik zapada, posebno u prvoj deceniji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Rusija je također bila na strani pravoslavne kršćanske Armenije kao njen zaštitnik. Slabo naoružani Azerbejdžan, bez moćnih zaštitnika u regiji i svijetu, suočio se s izazovima zbrinjavanja prisilno raseljenog stanovništva sa okupiranih teritorija koje su pretrpjele teške zločine i etničko čišćenje u okupiranoj regiji Nagorno Karabah koji je praktično bio pripojen Armeniji.
Armensko-azerbejdžanski rat najduži je zamrznuti oružani sukob u svijetu u novijoj povijesti koji se bliži svom konačnom raspletu, nakon vojnog poraza armenijske okupacije i vojne pobjede Azerbejdžana. Ni Vlada Armenije nije mogla ili nije željela pomoći secesionistima da zadrže silom okupirani teritorij Azerbejdžana. Rusija je decenijama pozirala kao “regionalni šerif“ na Kavkazu koristeći vojno prisustvo u Armeniji i sigurnosni multilateralni mehanizam CSTO-a, predstavljajući se kao garantor mira i stabilnosti.
Geopolitička paradigma Kavkaza se dramatično promijenila za samo nekoliko proteklih godina. Azerbejdžan je danas slobodna, dinamična i ambiciozna regionalna sila koja je dobila svoju šansu i ne krije namjere da želi imati ekonomski i geopolitički disproporcionalan utjecaj u odnosu na svoju veličinu i realnu moć ne samo u regiji Kavkaza već i šire.
Richard Giragosian, bivši američko-armenski vanjskopolitički birokrat i vojni stručnjak koji dugo godina živi u Armeniji gdje rukovodi Centrom za regionane studije, vodeći geopolitički strateg Washingtona na Kavkazu, situaciju je opisao ovim riječima: ”Armenija je smatrala Izraelom ali desilo se suprotno da je Armenija postala Palestina a Azerbejdžan je preuzeo ulogu Izraela na Kavkazu”.
Baku ne krije ambicije da želi proširiti utjecaj na područje srednje Azije i dijelove Levanta u zapadnoj Aziji (posebno u Siriji). Bosna i Herzegovina ima prijateljske odnose sa Azerbejdžanom a diplomatski i ekonomski utjecaj Azerbejdžana bi se mogao uskoro povećati i na zapadnom Balkanu zbog značaja ove države u energetskom snabdjevanju Evrope koja je Azerbejdžan identificirala kao strateškog energetskog partnera za nabavku plina kako bi smanjila ovisnos o energentima iz Rusije. Zemlje Europske unije (EU) Azerbejdžan vide kao najbolju alternativu.
Potreba EU-a za diversifikacijom energetskog snabdevanja dramatično se povećala 2022. kada je Rusija izvršila invaziju Ukrajine u kojoj već 4 godine traje krvavi rat političkog zapada i Rusije na ukrajinskoj teritoriji, kojem se još uvijek ne nazire kraj. Novonastala želja Europe za jačanjem diplomatskih i trgovinskih veza sa Azerbejdžanom izbacila je na površinu licemjerstvo i duple standarde Europe, kada se radi o njenoj posvećenosti ka promoviranju demokratskih vrijednosti, zaštite ljudskih prava i drugih principa za koje se EU kao najveća supranacionalna regionalna organizacija u svijetu deklarativno zalaže.
U praksi, pak, to ipak nije tako. EU sve vrijeme podržava genocid Izraela nad civilnim stanovnicima Gaze i ni za trenutak nije obustavila trgovinsku razmjenu sa ovom okupacionom silom. EU je tradicionalno bliža Armeniji koju je podržava finansijski i diplomatski unatoč činjenici da je Armenija okupirala Azerbejdžan kršeći na taj način principe mežunarodnoga prava. Ta se bliskost povećala nakon obojene revolucije u toj državi, koja je uz pomoć europskih i američkih nevladinih organizacija i izdašnih fondova, pomogla da na čelo države u maju 2018. bude izabran Nikol Pashinyan, nekadašnji prodemokratski aktivist, buntovnik i liberalni prozapadno orijentirani premijer.
Njegova agenda od početka je bila fokusirana na raskidanje veza Armenije sa Rusijom i reorijentacija ka zapadu. Sa stanovišta liberalne demokracije, Armenija je ipak liberalna i relativno demokratska država u poređenju sa Azerbejdžanom i jedina liberalna demokracija u regiji južnog Kavkaza, nakon povratka ultranacionalista na vlast u Gruziji.
S druge strane, Azerbejdžan je autoritarna, sekularna i većinska muslimanska država, kojom više od tri decenije suvereno vlada porodična dinastija Aliyev, čiji je patrijarh Heydar Aliyev, nekadšnji komunistički šef azerbejdžanskog KGB-a, vlast prije smrti prenio na svoga sina, današnjeg predsjednika Ilhama Aliyeva. Njegov režim se ne može pohvaliti demokratskim vrijednostima i utemeljen je na klanovskoj lojalnosti i klijentelizmu.
Državna represija nad disidentima i demokratskim aktivistima, posebno nad islamskim pokretima koji se usude preći granicu režimski-propisanih ograničenih vjerskih sloboda nije rijetka pojava. Režim u Bakuu je posebno osjetljiv na svaku pojavu pro-iranskog vjerskog sentimenta, budući je većinska šiitska ali rigidna sekularna država. S druge strane, panturkijski sentiment se čak ohrabruje a slogan (jedan narod dvije države-Azerbejdžan i Turska) koristi se kao mobilizacijski mehanizam za jačanje saveza sa Turskom.
Sloboda štampe i medija je ograničena a mediji koji glorificiraju kult ličnosti predsjednika i njegovog oca privilegirani su. U Azerbejdžanskom Nagorno Karabahu koji je tri decenije bio okupiran od Armenije živjela je jedna od najstarijih pravoslavnih kršćanskih zajednica. Njeni su pripadnici (oko 100,000) napustili Azerbejdžan u strahu od odmazde nakon vojne kampanje oslobađanja države koja je pokrenuta 19. septembra, 2023. a koju je Baku nazvao antiterorističkom operacijom protiv samoproglašene republike Artsakh.
Značajan pomak u dugom i složenom procesu postizanja mira između Azerbajdžana i Armenije desio se 10. jula u Abu Dhabiju, gdje je održan bilateralni sastanak između predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva i premijera Armenije Nikola Pashinyana, prvi formalni sastanak dvojice vođa od njihovog susreta u maju na marginama samita Europske političke zajednice u Albaniji. Razgovor u Emiratima vođen je oko finaliziranja mirovnog sporazuma, razgraničenja dvije države i oko nejasnog i dvosmislenog značenja deblokiranja regionalnih komunikacijskih ruta, uključujući strateški važan Zangezuski koridor (nazvan po planinskom masivu u regiji koju bi trebao presjecati).
Sastanak u Abu Dhabiju signalizirao je prekretnicu u mirovnom procesu koji je započeo nakon Drugog rata za Karabah 2021., kad je Azerbejdžan obnovio suverenitet nakon tri decenije armenske okupacije. Detalji oko promjene ustava Armenije čija se preambula poziva na Deklaraciju o nezavisnosti iz 1990. koja eksplicitno sadrži teritorijalne pretenzije Jerevana prema Azerbajdžanu bili su kamen spoticanja na putu finalizacije mirovnog ugovora. Armenija će morati promjeniti preambulu svog ustava da bi mirovni sporazum mogao biti potpisan. Druga prepreka je mehanizam (Grupa iz Minska 1992) pod patronatom OSCE-a koja će biti raspuštena. Otvaranje regionalnih komunikacijskih puteva, prije svega Zangezurskog koridora, bila je nezaobilazna tema mirovnih pregovora. Zangezurski ili Megri koridor zamišljen je da poveže Nahčivan, zapadnu eksklavu Azerbejdžana koja je tri decenije odsječena od glavnine države preko uskog pojasa na jugu Armenije koja ih razdvaja. Koridor bi trebao spojiti s Bakuom na istoku i sa istočnim dijelom Turske (Kars), kako bi se izbjegao prelazak preko iranske teritorije koji je do sada omogućavao putnu komunikaciju između dva dijela Azerbejdžana. Zangezurski koridor se smatra vitalnim dijelom tzv. Srednjeg koridora, (dijela transkontinentalne kineske transportne mreže Pojas i put), koji neki nazivaju modernim putem svile. čiji je cilj uspostavljanje neometanog transporta od Kine preko srednjeazijskih džava (Stanova) i juga Kavkaza i Anadolije do Europe.
U strateškom razmišljanju i planiranju Washingtona, Gruzija je bila preferencijalni izbor za energetski, kridor kako bi se zaobišao teritorij Rusije. Zbog toga je politički zapad proteklih decenija uložio ogromne resurse kako bi u Gruziji instalirao prozapadnu liberalnu vladu na čelu sa Mikailom Sakašvilijem, nekadašnjim studentom Columbia univerziteta u New Yorku, čija je politička karijera neslavno završila zbog neuspjeha u sukobu sa Rusijom. Pruživši vojnu podršku i zaštitu gruzijskim separatistima Moskva je pomogla secesiju dva dijela gruzijske teritorije, Juže Osetije i Abhazije.
Predsjednica Gruzije donedavno je bila francuska karijerna diplomatkinja gruzijskog porijekla Salome Zurabishvili ali je nakon posljednjih izbora u Tblisiju na vlast došla nacionalistička politička opcija Gruzijski san, koja je Gruziju ponovo približila Rusiji, očito poučena gubicima iz prošlih ratova ali i primjerom Ukrajine. Neposredno nakon raspada SSSR-a Armenija je bila miljenik zapada preko koje je vršen utjecaj u južnom Kavkazu, da bi tu ulogu najpouzadijeg zapadnog klijenta preuzela Gruzija koja se nedavno vratila pod okrilje ili barem pod utjecaj Rusije, mada ovaj pagmatični potez možda nije ireverzibilan.
Azerbejdžan sve više postaje ne samo utjecajan faktor već i država bez koje ni Amerika ni Europska unija ne mogu ostvariti svoje ekonomske i geopolitičke ambicije u regionu južnog Kavkaza i srednje Azije. Azerbejdžan je postao temeljni oslonac zapadne politike ne samo kao alternativni izvor energenata već i kao geopolitička šahovska ploča bez koje su zapadne globalne ambicije neostvarive. Pritisci na Armeniju da pristane na zahtjeve Bakua u vezi otvaranja Zangezurskog koridora preko armenske teritorije, iako je to Pashinyan odbijao, postali su tako snažni da je Pashinyan morao popustiti.
Nacionalistička opozicija u Jerevanu i vrh Armenske pravoslavne crkve, s kojim je Pashinyan u sukobu, premijera vide kao zapadnog klijenta koji radi protiv nacionalnih interesa Armenije i djeluje u interesu globalista koji su ga ustoličili na vlasti, a djelimično i u interesu Ankare, tako da njegovo političko preživljavanje visi o koncu. Postoji škola mišljenja koja postulira tezu da i Ilham Aliyev računa na scenarij svrgavanja Pashinyana sa vlasti od strane nacionalista jer je on u ideološkom pogledu, kao liberalni democrat, sušta suprotnost Aliyevu koji je autokrata.
Nakon potpisivanja Memoranduma o razumijevanju u Washingtonu, finalnog dijela sporazuma, teško je predvidjeti kako će reagirati nacionalisti opozicije u Jerevanu. Ako bi Pashinyan pao s vlasti, što za sada nije izvjesno, jer će ga Trump vjerovatno zaštititi, otvorila bi se mogućnost da opozicija odbaci ideju koridora koji je, kako tvrde, na štetu armenskog suvereniteta (ako bude proveden na način kako je predloženo).U tom bi slučaju Azerbejdžan vojno zauzeo južni dio Armenije (pokrajina Syunik) i na taj način pokušao riješiti pitanje izolacije eksklave Nahčivan.
Ipak, teško je vjerovati da bi takav potez Azerbejdžana bio prihvaćen od regionalni sila Rusije i Irana, i Washingtona i Brisela. Trumpova je administracija na prijedlog Toma Barracka, američkog ambasadora u Ankari i novog diplomatskog izaslanika za Kavkaz i Bliski istok, predložila da SAD uzme pod zakup (lease) dio armenske teritorije na 99 godina, preko koje bi trebao proći Zangezurski koridor. Za nadzor koridora angažiralo bi se 2,000 američkih plaćenika (paravojna formacija poput nekadašnjeg ruskog Wagnera), umjesto pripadnika ruskog FSB-a, kako je to bilo predviđeno prvobitnim dogovorom dvije strane uz posredovanje Moskve, nakon obustave sukoba 2020. Navodno, ovaj je prijedlog prihvatila i Armenija. Baku insistira da sav transport ljudi i roba preko Armenije ne može podlijegati graničnoj i carinskoj kontroli Jerevana i oko ovog pitanja je bilo najviše neslaganja.
S druge strane, Jerevan je ranije tvrdio da bi Zangezur koridor dužine 40 km potpuno presjekao komunikacije Armenije sa Iranom i obratno. To bi značilo izolaciju Irana od Armenije, čime bi Iran bio blokiran. Armenija tradicionalno ima dobre odnose sa Iranom jer su i Armenija i Azerbejdžan nekad bili u sastavu Persijskog carstva, ali su ove teritorije Perziji otete u 19. stoljeću, u ratovima koje je Perzija izgubila od Carske Rusije, tako da je bila prisiljena odreći se dijelova imperije. Komunistički SSSR ih je kasnije, nakon Oktobarske revolucije 2017. proglasio svojim republikama koje su 1990. dobile nezavisnost.
Armensko-azerbejdžanski mirovni proces odvija se u momentu kad južni Kavkaz više nije pasivna periferija (namjerno blokirana tri decenije) već strateška spona između Europe, Azije i Bliskog istoka. Nekada promatrana prvenstveno kroz prizmu zamrznutih sukoba, regija je postala glavno globalno čvorište i raskrsnica geopolitičkog nadmetanja regionalnih i svjetskih sila, koje se takmiče za kontrolu nad infrastrukturom, putnim i željezničkim komunikacijama, alternativnim energetskim izvorima i cjevovodima. Južni Kavkaz, iako to mnogi ne primjećuju, užurbano postaje središte svijeta, šahovska ploča na kojoj će se voditi jedna od glavnih bitaka za dominaciju svjetskim poretkom. Ta će borba biti veća kako se globalni centri moći pomiču sa zapada na istok, a tradicionalni savezi raspadaju.
Sporazum o razumijevanju (MoU) koji su u Washingtonu, 8. Augusta, potpisali armenski premijer Nikol Pashinyan, azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev i američki predsjednik Donald Trump, predviđa deblokadu i otvaranje granica i prometnih ruta, jačanje armenskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta (iako je Zangezurski koridor u suštini suprotno od onog što je nabrojano). Koridorom koji je nazvan “Trumpova internacionalna ruta mira i prosperiteta” (TRIPP), trebali upravljati američki i međunarodnii izvođači radova. Bivši armenski ministar vanjskih poslova, Vartan Oskanian, izrazio je bojazan da je njegova zemlja upala u klopku, koju je Iran predvidio i upozorio da neće tolerirati strano extraregionalno prisustvo u Syuniku.
Pridajući pažnju miru i stabilnosti posebno u ovom strateškom dijelu Armenije, Iran je 21. oktobra, 2002. otvorio svoj Generalni konzulat u Kapanu, administrativnom centru ove armenske južne regije. Oskanian je Syunik opisao kao stratešku žilu kucavicu i vitalni dio sjeverno-južne ose. Pretvaranje ove regije u geopolitičku međunarodnu prčiju prijeti sigurnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Armenije i veliki je rizik za očuvanje regionalnog mira i stabilnosti.
Slabljenje utjecaja Rusije na južnom Kavkazu zbog zauzetosti ratom u Ukrajini dovelo je do energičnijeg angažmana Washingtona i Brisela u ovom strateški važnom regionu (svako iz svojih specifičnih ali komplementarnih interesa). Posebno je Ankara posvećena otvaranju Srednjeg koridora, vjerujući da ima jedinstvenu priliku da, u savezu sa Azerbejdžanom, kojem je pomogla da ostvari pobjedu u ratu protiv Armenije, po prvi put ostvari direktnu i neometanu vezu preko Kaspijskog mora sa stanovima (zemljama srednje Azije), članicama Organizacije turkijskih zemalja (OTS).
Sve ove države, osim najsiromašnijeg ali populacijski u historijskom i kulturnom smislu itekako značajnog Tadžikistana, koji je kulturološki i jezički iako ne mezhebski (vjerska pravna škola) bliži Iranu, gaje veliki afinitet prema Turskoj, iako je svaka od ovih država specifična i teško je govoriti o brzoj ekonomskoj a kamoli političkoj ili vojnoj integraciji regije sa Turskom. Kao što je sunitski Tadžikistan kulturološki blizak Iranu, na sličan je način šijitski ali sekularni Azerbejdžan, u jezičkom i kulturološkom pogledu bliži Turskoj nego Iranu.
U mitologiji i programima pan turskih nacionalista postoji uvriježena ideja o stvaranju tzv. velikog Turana ili turskog svijeta, sa ekstremnim ambicijama priključivanja dijelova sjevernog Kavkaza sve do Altajskih planina imaginarnoj Turanskoj uniji. Ovu ideju u novije vrijeme sve više promoviraju azerbejdžanski mediji i popularna kultura, muzika i folklor, kao oblik panturkisjke etničke iako transnacionalne homogenizacije.
Analitičari tvrde da bi Trump, pružajući pokroviteljstvo mirovnom dogovoru između Armenije i Azerbejdžana, mogao marginalizirati Rusiju koja Kavkazom dominira protekla dva stoljeća. Neki ruski analitičari su izrazili bojazan da sporazum, između ostalog, ima i taj cilj, iako bi trajni mir mogao proizvesti veću povezanost, poboljšanje komunikacija i nesmetani protok ljudi, roba, ideja i kapitala. Također bi potaknuo bolju povezanost zemalja Srednje Azije sa Turskom i Europom a to je u interesu i Kine i Europe. Ovo pitanje će vjerovatno biti tema razgovora Trumpa i Putina na Aljasci 15. augusta kada je najavljen njihov susret. Nije isključeno da Putin dobije ustupke u Ukrajini, a da za uzvrat odustane od nekih ranijih zahtjeva Rusije na jugu Kavkaza.
Odnosi između Bakua i Moskve također su odnedavno dosegnuli najniži nivo, posebno nakon rušenja azerbejdžanskog putničkog aviona iznad Čečenije i nekoliko incidenata između dvije države (hapšenje azerbejdžanskih kriminalaca u Rusiji i protjerivanje novinara Sputnika iz Bakua, koji su radili ilegalno i optuženi su za špijunažu). Odnosi Rusije i Azerbejdžana zategnuti su iako je Moskva tolerirala vojne operacije Azerbejdžana protiv armenskih pobunjenika u Karabahu. Bio je to jasan signal odmazde Pashinyanu koji je odbio zatražiti vojnu intervenciju CSTO-a kojim dominira Moskva, u vrijeme posljednjeg sukoba. Moguće je da će se Putin zadovoljiti pristankom Azerbejdžana da Rusiji omogući neometan pristup koridoru preko azerbejdžanske teritorije. Radi se o INSTC koridoru koji treba da poveže Rusiju sa Indijom i Perzijskim zaljevom preko Azerbejdžana i Irana. INSTC je podjednako važan za Indiju, Rusiju i Iran, i kad bude pušten u funkciju mogao bi imati neprocjenjivi značaj za razvoj trgovine sjevera i juga.
Iran je zvanično pozdravio finalizaciju nacrta mirovnog sporazuma između Bakua i Jerevana i opisao ga kao značajan korak ka postizanju trajnog mira u regiji. Ipak, u Iranu postoji zabrinutost zbog moguće zloupotrebe koridora čija izvedba bi mogla poslužiti kao paravan za izolaciju, blokadu i okruživanje (containment) Irana, na čijim bi se sjevernim granicama uskoro mogle naći američke oružane jedinice (iako se govori o privatnim zaštitarima). Iran se principjelno protivi bilo kakvoj promjeni granica u regiji. Ali Akbar Velayati, viši savjetnik iranskog vrhovnog vođe ayatollaha imama Alija Khameneija poručio je da će Iran spriječiti stvaranje, kako je rekao, “američkog koridora” bez obzira na politiku Rusije po tom pitanju.
Ovaj bivši šef iranske diplomatije i vodeći arhitekt vanjskpopolitičke doktrine Irana, poručio je da će se Zangezurski koridor (kakvim ga je Trump predstavio) pretvoriti u “groblje plaćenika Donalda Trumpa”. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian planira o ovom pitanju razgovarati sa svojim armenskim kolegama čim bude u posjeti Jerevanu. General Yadollah Javani, zamjenik zapovjednika iranskog Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) za politička pitanja, osudio je odluku kavkaskog dvojca koji je dao zeleno svjetlo SADu, Englezima i NATO-u da se ušetaju na Kavkaz gdje ranije nikad nisu imali ozbiljnog utjecaja.
Javani tvrdi da je Trumpov potez ujedinio Iran, Rusiju, Kinu i Indiju, protiv Bakua i Jerevana, poručivši da taj destruktivni čin “neće proći bez odgovora”. Ovog momenta je ipak teško dokučiti prave namjere Putina po ovom pitanju. Namjere Washingtona glede implementacije Zangezurskog koridora dale su vjetar u leđa poziciji Turske koja predstavlja glavni NATO-ov most u regiju Kavkaza. Turska će to iskoristiti za bolje pozicioniranje i jačanje Srednjeg koridora i produbljivanje veza sa “turkijskim svijetom”.
Turska pitanju Zangezurskog koridora prilazi oprezno, ne želeći izazvati revolt a kamoli otvoreni sukob s Rusijom i Iranom. Zangezurski koridor također predstavlja odličnu priliku za Izrael koji će ovaj koridor iskoristiti kao platformu za otvaranje nove operativne dubine sve do sjeverne granice Irana. Pored toga, Trumpov ambasador u Ankari, Tom Barrack, diplomat i poslovni real estate tajkun, sa širokim ovlastima od Trumpa za cijelu regiju, ne krije da želi proširiti “Abrahamov sporazum” na Južni Kavkaz, kako bi privukao politički vrh u Bakuu da i Azerbejdžan priđe ovom sporazumu, budući je Azerbejdžan jedan od najbližih strateških saveznika Izraela.
Izraelu je u interesu da član Abrahamskog sporazuma pored Bahreina, bude još jedna većinska šijitska država. Tel Avivu je stalo da dokaže kako može imati bliske odnose sa šijitskim državama koje ne slijede iranski revolucionarni teokratski model vlasti. Azerbejdžan je jedna od njih a nije arapska zemlja. Međutim, namjere Izraela su daleko perfidnije prema Iranu. Izrael želi iskoristiti novonastalu paradigmu geopolitičkih odnosa na jugu Kavkaza kako bi potaknuo secesionističke težnje iranskih etničkih Azera da se i oni po etničkom principu počnu poistovjećivati sa regionalnim ambicijama i aspiracijama Azerbejdžana. Drugim riječima, izraelska strategija je suptilno ohrabrivanje Azerbejdžana da proširi svoje regionalne ambicije kako bi izazvao lančanu reakciju pan azerbejdžanskog nacionalizma i posijao metež u Iranu.
Na taj način, Izrael želi potaknuti najveću pojedinačnu etničku zajednicu u Iranu, Azere, koji su savršeno integrirani u tkivo Irana (predsjednik Irana Pezeshkian je Azer kao i vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei), da u povoljnom trenutku proizvede balkanizaciju Irana po modelu bivše Jugoslavije. Baku i Tel Aviv već duže vrijeme održavaju blisku sigurnosnu suradnju koja prelazi granice uobičajene diplomatske ili trgovinske razmjene. Izrael prodaje sofisticirano oružje i dijeli obavještajne podatke s Aliyevim režimu u Bakuu. Tel Aviv na taj način projicira moć prema sjeveru Irana, koristeći teritoriju Azerbejdžana za špijunske operacije i osmatranje iranske teritorije. Za to vrijeme, Armenija se užurbano nastoji iščupati iz zagrljaja Moskve i približiti zapadnim državama, kultivirajući bliske veze sa SAD-om i EU-om.
Nema sumnje da je jedan od strateških američkih ciljeva na Kavkazu, onaj koji nije javno deklariran, a to je sužavanje manevarskog prostora i utjecaja Iranu u južnom Kavkazu, nakon što je Izrael, kao udarno koplje Washingtona i oči i uši na zapadu Azije, uspio reducirati utjecaj Irana u Libanu i potpuno istisnuti Iran iz Sirije. Trumpova administracija želi spriječiti nastavak i razvoj organskih trgovinskih i energetskih puteva, inicirajući nove, koji bi trebali zaobići teritoriju američkih rivala i neprijatelja, Rusije i Irana. Washington upravo zbog toga želi u američku orbitu uvući kavkaski dvojac, Jerevan i Baku. Razlog zbog kojeg Trumpovi strateški planeri to rade je namjera da u potpunosti stave pod svoju kontrolu Armeniju i Azerbejdžan i onemoguće im da njihov teritorij postane (kao što je to već davno dogovoreno), sastavni dio međunarodnog koridora Sjever-jug (INSTC), koji bi treba da po vertikali poveže Rusiju sa Iranom i Indijom.
Dakle, izolacija dva ozbiljna regionalna aktera u Južnom Kavkazu, Irana i Rusije, u konačnici, trebalo bi da otvori put Turskoj, jedinom pouzdanom regionalnom akteru kojem Amerikanci i Evropljani vjeruju, i koji ne smatraju prijetnjom svojim strateškim ciljevima. Ankari će biti dozvoljeno ograničeno samostalno djelovanje, budući da su strateški ciljevi Ankare u dobroj mjeri podudarni i uklapaju se u globalnu američku viziju novog globalnog poretka, bez obzira na retoriku te emocionalno i teatralno poziranje Turske kao suverenog aktera i kao neprikosnovenog lidera muslimanskog svijeta.
Naprotiv, Washington Tursku vidi kao pouzdanog (iako pokatkad nepredvidivog i prividno nepokornog) Nato saveznika, koji je savršeno dobro pozicioniran da Americi omogući nastavak globalne dominacije koju Washington ne može očuvati bez utjecaja u Kavkazu. a što je neophodna kooperacija Ankare. U ovakvoj konstalaciji odnosa Iranu prijeti regionalna izolacija i okruženje. Iran je prepreka na putu američke globalne dominacije zato što je velika, bogata, snažna, ali prije svega suverena i nezavisna država.
Iran će biti tik do Zangezurskog koridora uz iransku granicu a koridor bi mogao biti tek uvertira nakon koje slijedi uspostavljanje američkih strateških špijunskih i prislušnih instalacija u blizini iranske sjeverne granice. Osim toga, izgradnja koridora i mogla bi poremetiti iransku trgovinu između Irana i Armenije koja je posljednjih godina udvostručena s obzirom da je Jerevan služio kao izlaz za iransku robu i kao kanal za trgovinu između Irana i Rusije. Izgradnja koridora između Azerbajdžana i Nahčivana značila bi prekid izravnog kopnenog pristupa Irana armenskom teritoriju.
Još jedna štetna posljedica novog koridora za Iran mogao bi biti gubitak mogućnosti za razmjenu nafte s Azerbajdžanom. Razmjena je obostrano korisna. Iran bi primao azerbajdžansku naftu na svojoj sjevernoj granici i isporučivao ekvivalentnu količinu nafte sa sličnim specifikacijama u Perzijskom zaljevu iz domaće proizvodnje azerbajdžanskim kupcima. Bez ikakvog stvarnog transfera nafte, Iran bi primio devizni prihod po barelu a rafinerija u Tabrizu bila bi snabdjevena naftom uvezenom iz Azerbajdžana po najnižoj cijeni transporta nafte iz naftom bogate pokrajine Khuzestan na jugozapadu zemlje. Ako koridor postane operativan ne samo Da će iranski devizni prihodi biti izgubljeni već će i troškovi transporta nafte iz Khuzestana i drugih naftnih polja do rafinerije u Tabrizu porasti.
Posljedice novog koridora za Iran mogle bi biti isključenje Iran s trgovinske rute koja povezuje Tursku sa Srednjom Azijom. Prisustvo NATO-a na sjevernim iranskim granicama o kojem se već nekoliko godina govori u ekspertnim krugovima, predstavljalo bi ozbiljan sigurnosni rizik sličan onom zbog kojeg je Rusija izvršila invaziju Ukrajine. Iako postoji više alternativnih pravaca za koridor do Nahčivana, Baku je odbacio svaku drugu opciju. Baš zbog inisistiranja na Zangezurskom koridoru podozrenje Irana i opozicije u Jerevanu čine se opravdanim, pogotovo jer postoje još dvije potencijalne rute, stara sovjetska i ona preko teritorije Irana, Araska ruta, uz granicu Armenije. Ni jedna od ove dvije rute ne bi bila problematična kao koridor sa stanovišta Irana.
Baku insistira na direktnoj poveznici dva dijela svoje teritorije preko Armenije bez ometanja i graničnih pregleda. Trumpov tim je ponudio inovativno rješenje koje je Ali Akbar Velayati nazvao zmijom koja je zelegla između Armenije i Irana. Nikad američka čizma nije bila na sjevernoj granici Irana i to na tačci gdje je Iran u odbrambenom pogledu najranjiviji. Većina analitičara se pita na koji način će Iran reagirati ako je i sam armenski premijer Pashinyan principjelno odobrio i potpisao projekt za koji je ranije tvrdio da narušava teritorijalni integritet i suverenitet njegove države, Armenije. Ako procijeni da bi mogla biti ugrožena sigurnost Irana, Teheran će vjerovatno reagirati, na koji način, to niko ne može predvidjeti. Jedno je sigurno, zadatak Irana nije da štiti Armeniju ako to ne žele učiniti njeni građani i njena vlast.
Ekskluzivno PISjournal
