PISjournal – Nakon više od mjesec dana rata, pitanje koje zaokuplja umove mnogih strateških analitičara nadilazi svakodnevna zbivanja na ratištu: u kojem će se pravcu ovaj sukob na kraju razvijati? Može li američko-izraelska koalicija, sa svojom neupitnom vojnom nadmoći, postići „pobjedu“? I uopće, šta pobjeda u ovakvom ratu zapravo znači?
Odgovor je prilično jasan: u ovakvom ratu pobjedu ne odnosi strana koja nanese najviše boli, nego ona koja može podnijeti najviše boli tokom najdužeg vremena.
1. Paradoks pobjede: ko može izdržati najviše boli?
Teškoća definisanja pobjede
U literaturi strateških studija postoji razlika između „vojne pobjede“ u njenom klasičnom značenju (kapitulacija neprijatelja, osvajanje teritorije, nametanje vlastite volje) i „pobjede u ratu iscrpljivanja“.
U ratovima iscrpljivanja – prema svemu sudeći, upravo onom tipu rata prema kojem se trenutni sukob brzo kreće – kriterij uspjeha nije količina štete koju naneseš neprijatelju, nego količina štete koju si sam sposoban izdržati.
Iran u toj jednačini ima određenu prednost. Ona proizlazi iz tri ključna faktora:
Prvo: osjetljivost zapadnih finansijskih tržišta na inflatorne šokove.
Zapadna ekonomija, za razliku od iranske koja godinama živi pod teškim sankcijama, vrlo snažno i brzo reagira na energetske šokove i inflaciju. Svaki nagli rast cijene nafte direktno utiče na inflaciju, ekonomski rast i na kraju na ponašanje birača.
Drugo: osjetljivost američkog birača na ekonomske troškove rata.
Historijsko iskustvo ratova u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu pokazalo je da američka javnost dugoročno ne podnosi troškove rata. U sadašnjem sukobu, s obzirom na to da je Trumpova administracija ekonomiju i cijenu benzina postavila u središte svoje političke kampanje, ta osjetljivost postaje još izraženija.
Treće: erozija društvene podrške ratu u Izraelu.
Izrael, iako se često opisuje kao psihološki otporniji od Sjedinjenih Država, u slučaju nastavka noćnih napada, ozbiljnog narušavanja svakodnevnog života, evakuacije gradova i velikog pritiska na ratnu ekonomiju, ne mora nužno biti sposoban održati isti nivo društvene podrške ratu.
2. Prijelaz ka potpunoj pobuni: nova faza rata
Iran trenutno prelazi iz prve faze rata (odbrana od zračnih napada) u drugu fazu (potpuna pobuna). U toj novoj fazi očekuje se da Iran usmjeri svoju strategiju na povećanje troškova rata za neprijatelja, prvenstveno kroz ciljanje ekonomskih i psiholoških infrastruktura.
Posljedice ovog prijelaza za SAD i Izrael
Prijelaz Irana ka potpunoj pobuni ima dvije važne posljedice za američko-izraelsku koaliciju:
Prvo: produžavanje rata.
Za razliku od konvencionalnih ratova, pobune nemaju brzo vojno rješenje. Američko iskustvo u Iraku i Afganistanu pokazuje da čak i uz apsolutnu vojnu nadmoć, suzbijanje pobuna traje godinama i nosi ogromne troškove.
Drugo: promjena cilja – od „poraza“ ka „izdržljivosti“.
U suočavanju s potpunom pobunom, cilj rata više nije „poraziti neprijatelja“, nego „izdržati troškove sve dok neprijatelj ne posustane“. Upravo je to područje u kojem Iran ima stratešku prednost.
3. Da li je pobjeda moguća? Analiza scenarija
Prvi scenarij: vojna pobjeda SAD-a i Izraela
U ovom scenariju, zračni napadi i specijalne operacije SAD-a i Izraela uspijevaju potpuno uništiti vojni kapacitet Irana.
Međutim, postoje ozbiljne sumnje u ostvarivost ovog scenarija. Realnosti na bojištu pokazuju da, iako „što rat duže traje, veća je vjerovatnoća slabljenja iranskog sistema“, ta vjerovatnoća nikada ne pada na nulu. Historijsko iskustvo pokazuje da režimi koji imaju društvenu podršku i stratešku dubinu mogu godinama izdržati vanjske pritiske.
Drugi scenarij: pobjeda kroz iscrpljivanje volje neprijatelja
Ovaj scenarij upravo ističe iransku prednost. Postepenim povećanjem troškova rata – napadima na energetsku infrastrukturu, gađanjem vojnih baza i prijetnjom zatvaranja Hormuškog moreuza – Iran može dovesti sukob do tačke u kojoj javno mnijenje u SAD-u i Izraelu više neće biti spremno prihvatiti cijenu nastavka rata.
U tom scenariju „pobjeda“ se ne odlučuje na bojištu, nego u Washingtonu i Tel Avivu.
Treći scenarij: strateški zastoj
U ovom scenariju nijedna strana ne uspijeva ostvariti svoje ciljeve. SAD i Izrael ne mogu slomiti Iran, a Iran ne može natjerati njih da napuste region. Rezultat bi bio dugotrajan rat iscrpljivanja, obilježen povremenim primirjima i periodičnim eskalacijama.
Zaključak
Prijelaz Irana ka „potpunoj pobuni“ temelji se na strategiji prema kojoj ne postoji brzo vojno rješenje, a zračna nadmoć i intenzivna vatrena moć ne mogu eliminirati protivnika. Ono što na kraju okončava pobunu jeste iscrpljivanje političke volje napadačke strane. Upravo na tom polju Iran ima prednost.
Pitanje koje Fitisanakisov članak ostavlja bez odgovora – a možda će na njega odgovor dati tek budućnost – jeste sljedeće: hoće li Sjedinjene Države i Izrael, svjesni ove jednačine, ipak nastaviti putem eskalacije rata, ili će ih kalkulacija troškova i koristi navesti prema zaustavljanju sukoba i prihvatanju legitimnih i pravno utemeljenih zahtjeva Irana?
Ekskluzivno PISjournal
