Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Američka administracija objavila je 4. decembra novu Strategiju nacionalne sigurnosti (NSS) koja pruža uvid u prioritetne planove i ciljeve američke vanjske politike koje Trumpova administracija planira realizirati u svom mandatu. NSS je, očekivano, kritičan prema američkim saveznicima u Evropi.
Bivši premijer Švedske Carl Bildt, jedan od prvih visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH, oštro je kritizirao ovaj američki dokument kazavši kako “Trumpova administracija u Evropskoj uniji vidi prijetnju demokratiji”. Bildt je također razočaran što dokument ne demonizira Iran, Rusiju, Kinu i Sjevernu Koreju koliko bi to bilo po njegovom ukusu. Bildt je saradnik Vijeća za vanjske odnose (CFR), uticajnog instituta koji se smatra svojevrsnim američkim State Departmentom u sjeni s obzirom da u dobroj mjeri profilira globalnu američku politiku u strateškom pogledu, pored niza drugih sličnih organizacija. Bildt je također nezadovoljan što NSS spomenute države ne naziva osovinom autokracije.
Prema ovom dokumentu Trump prije svega želi osnažiti američki uticaj u zapadnoj hemisferi budući da strategija naglašava novi pristup odustajanja od dosadašnje politike intervencionizma u svijetu. NSS interes Amerike stavlja na prvo mjesto. Washington je u ovom dokumentu, makar to bilo i samo formalno, signalizirao oštru promjenu kursa u odnosu na prethodnu politiku iz 2022. koja je naglašavala vodeću ulogu Sjedinjenih Država u jačanju demokratije i očuvanju mira u okviru aktuelnog svjetskog poretka a to je podrazumijevalo očuvanje statusa quo.
Nema sumnje, nova strategija jasno signalizira da je nisu pisali ratoborni birokrati neokonzervativci poput Johna Boltona i drugi antiruski i antiiranski ideolozi i eksperti iz domena vanjske politike, odbrane i sigurnosti, koji su bili odani politici američke liberalne hegemonije. Prije bi se reklo da novi NSS odražava ideje realpolitičkog pristupa i geopolitičkih analitičara poput Georgea Friedmana, osnivača analitičke platforme Geopolitička budućnost, koji duže vrijeme propagira pristup koji upravo sadrži novi dokument.
Čini se, Trump je u svom drugom mandatu uspio marginalizirati dobar dio birokrata iz domena nacionalne sigurnosti i vanjske politike koji su decenijama bili indoktrinirani u neokonzervativnom, liberalno-intervencionističkom miljeu glede vanjske politike čiji su taoci bili nekolicina ranijih predsjednika, Demokrati i Republikanci, pa i sam Trump u prvom mandatu. Ipak, ne treba biti naivan, glavni strateški cilj Washingtona je povratiti centralnu ulogu SAD-a u globalnom sistemu. Ali, ako to ne bude moguće i ako Trump izgubi hegemonističku kontrolu nad istočnom hemisferom u korist Kine, njegov plan B, na kojem već užurbano radi, bit će povlačenje u zapadnu hemisferu kojom Bijela kuća želi potpuno dominirati.
NSS u znatnoj mjeri sužava i repozicionira primarne interese SAD-a. Fokus američke vanjske politike više je usmjeren na bilateralne odnose s drugim državama, na štetu djelovanja kroz transnacionalne i multilateralne organizacije. Trump želi očuvati globalnu ravnotežu moći u korist dominacije SAD-a putem optimiziranja i raspodjele odgovornosti i tereta za očuvanje sigurnosti među saveznicima kako bi rasteretio finansijske obaveze SAD-a. Također želi reindustrijalizirati SAD i proizvodnju strateških industrija vratiti na američki kontinent ili zapadnu hemisferu. To planira postići osiguravanjem kritičnih lanaca snabdijevanja koji neće biti ovisni o američkim konkurentima, posebno o Kini. U suštini, iz dokumenta se da nazrijeti da je kontrola zapadne hemisfere glavni Trumpov prioritet.
Države koje su navikle da ih Amerika tetoši, posebno zemlje ASEAN-a i Australija, morat će ozbiljno preispitati svoje dosadašnje sigurnosne odnose s Washingtonom, budući su sve one bile zadovoljne vazalskim statusom u odnosu na Ameriku, iako su mnoge od njih formalno glumile neutralnost. Ključni element NSS-a je “Trumpova nadgradnja” Monroeove doktrine iz 1823. Amerika je tada evropske kolonijalne tlačitelje protjerala iz svog okruženja i zabranila evropskim kolonijalnim silama da se miješaju u unutrašnja pitanja zemalja zapadne hemisfere (Sjeverna i Južna Amerika i Karibi), obećavši slobodu zemljama Latinske Amerike.
Prava sloboda zemljama Latinske Amerike ustvari nikad nije bila dozvoljena. Tokom prošlog stoljeća SAD su izvršile invaziju na brojne latinoameričke zemlje, posebno tokom ere “Banana ratova” (kraj 19. i početak 20. stoljeća), uključujući Kubu, Panamu, Haiti, Dominikansku Republiku, Nikaragvu, Honduras i Meksiko i kasnijih intervencija u Grenadi (1983.) i Panami (1989.) radi svrgavanja vlada. Ove intervencije su imale za cilj zaštitu američkih poslovnih interesa, osiguranje trgovinskih ruta i promoviranje političke stabilnosti u skladu sa ciljevima SAD-a.
Monroevom doktrinom peti predsjednik SAD-a, James Monroe, (posljednji među utemeljiteljima Amerike), zapadnu hemisferu je proglasio američkim dvorištem. U tom kontekstu treba posmatrati i najnovije zaoštravanje odnosa Washingtona s Venecuelom koju Washington smatra svojom sferom uticaja. Pentagon već nekoliko sedmica gomila vojne snage, amfibijske brodove, nosače aviona i ljudstvo, posebno u Portoriku i drugim karipskim otocima i pitanje je samo trenutka kad će izvršiti invaziju Venecuele, čiju socijalističku revolucionarnu vladu predsjednika Nicholasa Maduroa Trump po svaku cijenu želi srušiti i zamijeniti proameričkim reakcionarnim vazalskim režimom.
Marco Rubio, najmoćniji Trumpov ministar, državni sekretar i savjetnik za nacionalnu sigurnost, čiji su roditelji s Kube izbjegli u SAD 1958. prije Kubanske revolucije 1959. kojom je svrgnut režim diktatora Fulgencija Batiste Zaldivara, posebno je opsjednut promjenom režima u Caracasu. Rubio želi za državnog poglavara Venecuele instalirati opozicionu političarku Mariju Corinu Machado, dobitnicu Nobelove nagrade za mir. Machado se posebno istakla hvaleći izraelskog lidera Benjamina Netanyahua i njegove zločine u Gazi, pozivajući ga da intervenira i u njenoj državi. Machado pripada bogatoj kapitalističkoj oligarhiji Venecuele koja želi profitirati na prodaji državnih resursa Venecuele američkim naftim korporacijama. Machado je pozvala Trumpovu administraciju da vojno intervenira u njenoj zemlji, obećavši da će privatizirati kompletnu naftnu i druge strateške industrije.
Usljed propagandnog rata koji se vodi protiv Venecuele iz Washingtona stiče se dojam da su Hugo Chavez, lider neo-Bolivarske revolucije, predsjednik koji je oživio revolucionarne ideje Simona Bolivara od prije 200 godina, (Simon Bolivar je vodio panameričku antikolonijalnu revoluciju), i njegov nasljednik Maduro nacionalizirali naftnu industriju Venecuele. To je naravno zabluda. Naftu je nacionalizirao Carlos Perez, bivši liberalni lider koji je imao bliske odnose s Washingtonom. Venecuela je nacionalizirala svoju naftnu industriju 1976. stvarajući državnu kompaniju Petroleos de Venezuela (PDVSA), kako bi preuzela kontrolu od stranih kompanija, Shella i Exxona. Kasnije, za vrijeme Hugoa Chaveza, uslijedila je dodatna nacionalizacija koja je kulminirala 2007. kad su posljednji privatni projekti interesi stavljeni pod državnu kontrolu, povećavši dominaciju države.
Venecuela raspolaže s najvećim zalihama nafte u svijetu ali izvoz venecuelanske nafte čini tek jedan (1) posto svjetske nafte. Nafta iz Venecuele do sada se uglavnom izvozila u SAD (pola venecuelanske nafte izvozi se u SAD) i djelimično u Kinu. Američke rafinerije u Meksičkom zaljevu specijalizirane su za preradu ove teške i guste nafte koja se mora razrjeđivati da bi mogla biti transportirana naftovodima do tankera. Naftna postrojenja su zastarjela usljed sankcija i nisu optimalno upotrebljiva ali glavni razlog zbog kojeg Venecuela ne može profitirati od nafte su američke sankcije koje sprječavaju prodaju i ne dozvoljavaju međunarodne investicije.
Iran, Kina i Rusija pomažu Venecueli da što efikasnije eksploatira ovaj resurs ali ta pomoć nije dovoljna. Trump smatra nedopustivim politički, vojni i značajniji ekonomski uticaj Kine, Irana i Rusije u Venecueli, čije energetske resurse SAD želi kontrolirati ako ne i potpuno prisvojiti. Stoga, Washington kao izgovor koristi tzv. borbu protiv narko kartela (raketiranje ribarskih brodića u Karibima i ubijanje nevinih ljudi u međunarodnim vodama iz čista mira i suprotno međunarodnom pravu i američkim zakonima).
Eksperti tvrde da je Venecuela najmanje odgovorna država za trgovinu narkoticima u regiji. Colombia i Peru su glavni izvori narkotika iz Južne Amerike. Meksiko je glavna ulazna tačka za ilegalnu trgovinu narkoticima u SAD, druge zemlje su tranzitne rute, tvrdi ekspert za Južnu Ameriku Ben Norton, sa sjedištem u Nikaragvi. Tek mali udio narko trgovine odvija se preko Venecuele i to u smjeru Afrike i Evrope. Trump je nedavno pomilovao bivšeg predsjednika Hondurasa koji se smatrao vodećim narko trgovcem u Latinskoj Americi. Juan Orlando Hernandez, bivši predsjednik Hondurasa, oslobođen je iz zatvora nakon 4 godine iako je bio proglašen krivim za krijumčarenje 400 tona kokaina.
Hernandeza je američki sud osudio na 45 godina zatvora. Trump je svoje pomilovanje obrazložio argumentima da je bivši političar iz Hondurasa žrtva političkog progona i da je tretiran nepravedno. Hernadez je navodno primio i millionske sume mita od Joaquina “El Chapa” Guzmana, vođe meksičkog narko kartela 2013. kao predsjednički kandidat konzervativne Nacionalne stranke za njegovu prvu predsjedničku kampanju, u zamjenu za zaštitu trgovačkih ruta narkotika kroz Honduras. Tokom svoja dva mandata održavao je bliske odnose s vrhuškom SAD-a. Bivši predsjednik Barack Obama nazvao ga je pouzdanim partnerom Washingtona. Ipak, nedugo nakon što je napustio predsjedničku funkciju 2022., uhapšen je i izručen SAD-u, pod optužbom za trgovinu drogom i oružjem.
NSS navodi da će Washington uskratiti američkim konkurentima izvan zapadne hemisfere ne samo većinsko vlasništvo već i kontrolu nad strateški vitalnom imovinom, aludirajući na ulogu Kine u upravljanju Panamskim kanalom, budući da Kina pomaže u operacijama tehničkog upravljanja kanalom. NSS također predviđa angažiranje vodećih regionalnih sila i Americi prijateljskih država u cilju osiguranja regionalne stabilnosti. Spominje se i sprječavanje migrantskih kriza, borba protiv narko kartela i suzbijanje uticaja zemalja koje Washington smatra konkurentima ili protivnicima (Rusija, Kina, Iran).
Radi se o strategiji koju su neki nazvali “američka utvrda” (fortress America) koja jasno želi obnoviti američku hegemoniju u zapadnoj hemisferi. Amerika je i do sada, tokom proteklog i ovog stoljeća, postupala na isti način, ali je politika Washingtona uvijek bila umotana u diplomatske floskule tzv. očuvanja mira, stabilnosti, demokratije, ljudskih prava i sloboda, rata protiv droge, suzbijanja ilegalnih imigracija i drugih potrošenih mantri. Danas su sve te maske pale i Trump je samo američku politiku učinio transparentnijom i iskrenijom. To posebno iritira Trumpove političke protivnike, neokonzervativce i liberalne internacionaliste u Washingtonu.
Što se tiče Evrope, prema NSS-u, SAD želi da Evropa povrati svoje civilizacijsko samopouzdanje, insistirajući da se Brisel mora odreći tvrdoglavog insistiranja na regulacionim birokratskim mjerama gušenja trgovine i investicija. SAD će stoga preuzeti punu kontrolu nad upravljanjem evropskim odnosima s Rusijom, na način da će ubuduće investirati svoju energiju da ojača, kako je rečeno, “zdrave nacije centralne, istočne i južne Evrope”. NSS očigledno aludira na “Inicijativu tri mora” koju predvodi Poljska.
Washington na taj način želi Evropu vratiti na pravi kolosjek s kojeg je skenula. Iako SAD formalno odustaje od politike globalne dominacije, sa svoje strane, to uopće ne znači da će sjediti skrštenih ruku i da neće spriječiti globalnu i regionalnu dominaciju drugih sila. U tom pravcu, Washington želi postići ravnotežu snaga, koristeći politički pragmatizam ali i politiku mrkve i štapa (nagrade i kazne) u saradnji s bliskim partnerima (Izrael, Turska i zemlje GCC-a) u arapsko-islamskom svijetu. Potpredsjednik SAD-a J. D. Vance, na sigurnosnoj konferenciji u Minhenu prije devet mjeseci najavio je, u formi prijetnji Evropi, osnovne smjernice američke strategije. Njegove prijetnje su sada postale i službeni dokument američke vlade. Nije slučajno da je Trump najveće prijetnje uputio Evropi i Evropskoj uniji. Prema NSS-u, Evropa je u fazi civilizacijskog propadanja i prijeti joj uništenje i civilizacijska irelevantnost.
Sjedinjene Države upozoravaju da će većina stanovništva u glavnim evropskim zemljama uskoro biti “neevropska”, aludirajući prije svega na imigraciono stanovništvo iz Turske, Afrike i arapsko-islamskog svijeta. Nema sumnje da se Trumpov tim ovdje oslanjao na rasističku teoriju tzv. velike zamjene (The Great Replacement theory), koju je konstruirao francuski fašistički ideolog Renaud Camus. Privukao je pažnju zbog teorije zavjere o zamjeni stanovništva. Camus tvrdi da je Evropa podvrgnuta procesu demografske i kulturne transformacije u kojem autohtono bijelo stanovništvo postaje manjinsko, dok migracije s Bliskog Istoka i Afrike unose i zadaju nove kulturne norme. Camus posebno kritizira ulogu političkih i kulturnih elita koje svojim politikama, primjerice imigracijskim i multikulturalnim, podržavaju ove promjene, iako eksplicitno ne tvrdi da postoji centralizirani i planski program zamjene stanovništva.
On se uglavnom bavi interpretacijom trendova i društvenih posljedica koje percipira, ali na ovom konceptu je evropska fašistička desnica izgradila okosnicu svoje političke izborne platforme zasnovane na suprotstavljanju imigraciji i multikulturalizmu, posebice prema muslimanima. U tom kontekstu važnu ulogu ima koncept borbe protiv tzv. političkog islama ili islamizma koji su čak, uz finansijsku podršku UAE-a, protežirali i neki eksperti za islam i Bliski istok poput italijanskog profesora Lorenzoa Vidinoa, koji predaje na američkom univerzitetu Georgetown a koji je bio konsultant nekim evropskim vladama, posebno Vladi Austrije.
Zanimljivo je da ni Camus ni protagonisti evropske desnice ne identificiraju prave razloge za pokretanje stanovništva u arapsko-islamskom svijetu. Jedan od vodećih uzroka imigracionih trendova u Africi i Zapadnoj Aziji je zapadni neoimperijalizam i vojni intervencionizam, ratovi, invazije, posrednički ratovi i instrumentalizacija ekstremističkih terorističkih grupa za ostvarivanje zapadnih geopolitičkih ciljeva u arapsko islamskom svijetu. Za pomenuta nedjela itekako su odgovorne aktuelne evropske političke i finansijske elite koje odobravaju i finansiraju posredničke ratove u islamskom svijetu.
Kad kritizira pretjerane regulatorne mehanizme Evrope, jasno je da Trump želi slobodniji pristup evropskom tržištu za američke proizvode i kompanije. Stoga, poziva na ukidanje propisa koji štite evropske potrošače. NSS također kritizira cenzuru i gušenje slobode govora, ponavljajući retoriku svojih desničarskih saveznika u Evropi, koje očito namjeravaju podržati u političkoj borbi. Referiranje na zemlje centralne i istočne Evrope kao na „zdrave nacije“, ima za cilj podrivanje evropske kohezije, posebno odnosa između zapadnih i istočnih dijelova Evropske unije.
Činjenica je da takva američka politika itekako pogoduje i Kremlju. Stoga ne iznenađuje da Elon Musk poziva na stvaranje Evrope suverenih država, smatrajući da samo takva Evropa neće imati kapacitet da efikasno regulira moć globalnih tehnoloških korporacija. To bi savršeno odgovoralo i transakcijskom bilateralnom pristupu koji otvara mogućnost za ucjenjivanje pojedinačnih evropskih država, čime bi se olakšalo poslovanje globalnih korporacija.
Prema NSS-u, Evropa će se sama morati pobrinuti o svojoj sigurnosti. SAD nije zainteresiran da u nedogled štiti Evropu, koja već nekoliko decenija širi neopravdani strah od Rusije, koja, navodno, poput Sovjetskog Saveza i komunističke ideologije, želi dominirati Evropom, iako je ta era završena. Rusija više ne predstavlja prijetnju SAD-u, a ni Zapadu. Uprkos toj činjenici u Evropi je i dalje prisutna histerija protiv Rusije koju pothranjuje propaganda i rusofobija. Američka strategija prema Rusiji bazirana je na sljedećoj logici: “ako nam je Kina koja postaje sve moćnija jedini stvarni globalni rival, zašto da se borimo protiv Rusije. Na taj način nepotrebno rasipamo resurse, žrtvujemo Ukrajinu i cijeli kolektivni Zapad”.
Pogrešna dosadašnja politika SAD-a prema Rusiji koju su inicirale ranije američke administracije i vanjska politika neoliberalnog, mesijanskog, neokonzervativnog i intervencionističkog pogleda na svijet isprovocirala je Rusiju, iako je Putin nakon raspada SSSR-a želio da Rusiju približi Zapadu. Čak je i vodeći američki geopolitički strateg i diplomat hladnoratovskog perioda, George Kennan, koji je kreirao strategiju suzbijanja (containment) upozoravao da će se Americi pogrešna politika prema Moskvi vratiti kao boomerang.
NSS pokušava korigovati raniju pogrešnu politiku i razdvojiti strateški vitalne interese glede američke stvarne nacionalne sigurnosti od perifernih. To, pak, ne znači da se Washington odriče dominantne pozicije u međunarodnim odnosima. Više bi se moglo reći da je u pitanju prilagođavanje procesima koje je proizveo novi odnos snaga u svijetu na koji SAD više ne može uticati na način kao što je to bilo moguće u periodu liberalne hegemonije.
Trumpova administracija, stoga, radi samo ono što mora, jer je era unilateralne liberalne hegemonije, ili “unipolarnog trenutka”, kako je period američke globalne supremacije svojevremeno opisao Charles Krauthammer, stvar prošlosti. U skladu s tim, Trumpov NSS, po prvi puta, zvanično priznaje da je nastupila era globalne multipolarnosti.
Ekskluzivno PISjournal
