Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – U Bangladešu su 12. februara 2026. održani dugo najavljivani parlamentarni izbori, kako je i obećao privremeni šef tranzicijske vlade Muhammed Yunus.
Nobelovac, mikrofinansijer i disident, Dr. Yunus je nakon studentskih protesta polovinom 2024. imenovan za savjetnika (de facto premijera) tranzicijske uprave Bangladeša na čijem je čelu proveo 18 mjeseci. U klimi općeg nepovjerenja građana (posebno studenata) u korumpirani politički sistem i politički establišment Bangladeša, Yunus je zbog ugleda koji uživa među građanima bio studentski izbor, kao alternativa vojsci koja obično preuzima vlast u sličnim situacijama. Njegova administracija je stabilizirala političke prilike i državu pripremila za transparentne parlamentarne izbore i povratila izgubljeno povjerenje građana u mogućnost istinske demokratije, nakon masovnih studentskih protesta koji su u augustu 2024. doveli do pada bivšeg autokratskog režima Sheikh Hasine Wazed.
Bivša premijerka 15 godina je (2009–2024) vladala, namještajući izbore kako bi se održala na vlasti. Vladala je koristeći represivne i administrativne metode prisile i intimidacije političkih protivnika. Nakon što joj je vojska otkazala poslušnost, Sheikh Hasina je u strahu za vlastiti život pobjegla u Indiju gdje je dobila privremeni azil i gdje se i danas nalazi. Sheikh Hasina je u Bangladešu osuđena na smrt u odsustvu zbog zločina protiv čovječnosti koje je njen režim izvršio nad političkim protivnicima i studentima. Indijska vlada odbila ju je izručiti vlastima u Dhaki iz humanitarnih razloga. New Delhi je njen režim smatrao strateškim saveznikom i bastionom protiv tzv. radikalnog islama i pakistankog uplitanja. Svrgnuti režim Sheikh Hasine bio je okrutan prema opoziciji, posebno prema pripadnicima islamskog političkog pokreta Jamaat-e-Islami (Jamaat), čije je djelovanje zabranila. Radi se o bangladeškom ogranku najvećeg islamskog političkog pokreta na indijskom potkontinentu koji je osnovao Abul A’la al-Mevdudi, politički filozof, pravnik, historičar i islamski učenjak koji je djelovao u Britanskoj kolonijalnoj Indiji a nakon podjele, u Pakistanu. Kanadski teolog i profesor komparativnih religija Wilfred Smith, Mevdudija je opisao kao “najsistematičnijeg mislioca savremenog islama”. Brojne islamski-orijentirane političke organizacije u Bangladešu su bivši režim smatrale ne samo antidemokratskim već u dobroj mjeri i antiislamskim. Nakon 18 mjeseci političkih turbulencija obilježenih masovnim studentskim protestima 2024. i nakon višemjesečne nacionalne rasprave o demokratskoj obnovi i reformama 127 miliona Bangladešana izašlo je na birališta i izabralo novu vlast. Izlaznost je bila 59 posto. Domaći i međunarodni posmatrači izbore u Bangladešu opisali su kao važan festival demokratije u Južnoj Aziji. Iz više razloga izbori u Bangladešu mogu se nazvati historijskim.
Nacionalistička stranka Bangladeša (BNP) – partija desnog centra, osvojila je ubjedljivu pobjedu osiguravši dvotrećinsku većinu neophodnu za promjenu ustava. Islamski-orijentirana konzervativna stranka Jamaat-e-Islami (JI), (Jamaat) koja je u prethodnom režimu bila zabranjena a njeni lideri progonjeni, osvojila je drugo mjesto. Rezultati izbora otvorili su put lideru BNP-a, Tariku Rahmanu da postane novi premijer Bangladeša. Rahman se u decembru 2025. vratio u Bangladeš nakon 17 godina provedenih u egzilu u Velikoj Britaniji. Potomak je moćne političke dinastije i sin nedavno preminule bivše premijerke Khalide Zije. Njegov otac, Ziaur Rahman (bivši predsjednik Bangladeša), ubijen je 1981. Njegova majka Khaleda Zia u tri mandata bila je premijerka a decenijama je dominirala političkom pozornicom Bangladeša. Zato su u pravu oni koji politiku Bangladeša ponekad opisuju kao naizmjeničnu vladavinu dvije rivalske dinastije kojim su u odsustvu direktne vojne intervencije dominirale dvije žene. Sheikh Hasina Wazed predvodila je Awami League (Pučku Ligu) a Khaleda Zia nacionalistički BNP.
BNP je osnovao Ziaur Rahman 1978. uspostavivši porodičnu (republikansku) političku dinastiju. Nakon njegovog ubistva, stranku je preuzela njegova supruga Khaleda Zia. Bila je na čelu BNP-a u vrijeme narodnog pokreta za demokratiju u Bangladešu. Drugi mandat njene vladavine posebno je bio obilježen kontroverzama. Optuživana je da je na visoke državne položaje imenovala osumnjičene ratne zločince. Među njima su bili Motiur Rahman Nizami i Ali Ahsan Mohammad Mujahid. Bio je to razlog njene smjene i imenovanja privremene vlade kojom je iza kulisa upravljala vojska. Vlast je 2008. prešla u ruke Awami Lige koja pod vodstvom Sheikh Hasine pokreće sudske procese za ratne zločine iz Oslobodilačkog rata 1971. u kojem je Bangladeš (Istočni Pakistan) proglasio nezavisnost. Visoki zvaničnici Jamaat-e-Islama osuđeni su za ratni zločin i nad njima je izvršena smrtna kazna. To je izazvalo revolt širokih muslimanskih slojeva u Bangladešu. Upravo zbog ovog političkog konteksta rezultat najnovijih izbora može se tumačiti i kao trijumfalna pobjeda Jamaat-e-Islama.
Dobitnik Nobelove nagrade Mohammad Yunus koji je od studentskog bunta vodio zemlju od 170 miliona stanovnika kao privremeni lider, otvorio je prostor za slobodno djelovanje Jamaata čiji je, navodno, i sam simpatizer. Yunus je uspostavio bliske odnose s Pakistanom. U Indiji ga optužuju da je otvorio vrata za nesmetano djelovanje pakistanske vojne obavještajne službe (ISI) na granici sa Indijom. Po povratku u Bangladeš, Tarik Rahman se distancirao od pomenute islamske partije, ali i od vanjske politike koju je inicirao Yunus, kazavši kako privremena vlada nije imala mandat za vođenje vanjske politike. Rahman je zauzeo ekvidistancu između Pakistana i Indije. Djelimično je ublažio strahove New Delhija obećavši da želi uvesti novu politiku u Bangladeš koja će podjednako poštovati prava muslimana, hindusa, budista i kršćana. Dr. Yunus je, u diplomatskom maniru, izrazio optimizam kazavši da će Rahman “zemlju uvesti u mirnije vode veće inkluzije i ekonomskog razvoja”.
Od 299 manadata BNP i njegovi saveznici osigurali su dvije trećine glasova, dovoljno za promjenu ustava bez podrške opozicije. Većina birača također je glasala “Za” na referendumu za provođenje reformi. Rahmanov BNP osvojio je 212 u poređenju sa 77 mandata koji su pripali koaliciji Jamaat-e-Islami koju je predvodio Šafikur Rahman, emir Jamaat-e-Islamija Bangladeša. Obećao je da će njegova stranka služiti kao principijelna i konstruktivna opozicija koja će pratiti rad buduće vlade i držati je odgovornom.
Stranci svrgnute premijerke Hasine (Awami League) bilo je zabranjeno učešće na izborima. Hasina je izdala saopćenje iz Indije u kojem je osudila, kako je kazala “nezakonite i neustavne izbore“. Američka ambasada u Dhaki koja je podržala studenski pokret i indirektno učestvovala u svrgavanju prethodnog režima čestitala je Rahmanu i BNP-u na “historijskoj pobjedi“. Kritičari američke uloge u podršci političkih procesa u Bangladešu tvrde da je to bila mekša verzija američke baršunaste revolucije (promjene režima), u skladu s američkim interesima. Drugim riječima, američki regionalni interesu podudarili su se s autentičnim težnjama i organskim protestima građana Bangladeša za promjenom vlasti. Vlada susjedne Indije također je čestitala Tariku Rahmanu na ”odlučujućoj pobjedi“. Pozitivan odnos New Delhija signalizira značajan pomak nakon prethodno zategnutih odnosa. Kina i Pakistan, dvije države koje su se u zadnje vrijeme približile politici Bangladeša, pogotovo od studentske pobune 2024. također su čestitali pobjedu BNP-u. Evropska unija je izbore u Bangladešu ocijenila “vjerodostojnim“. Birači su podržali i referendumski prijedlog za sveobuhvatnim reformama kako bi se korigovao kompromitirani sistem vlasti i spriječilo cementiranje vladavine jedne stranke. Reforme predviđaju ograničenje mandata premijera, osnivanje gornjeg doma parlamenta i davanje većih ovlasti predsjedniku republike.
Značajna promjena izbora u Bangladešu dokaz je da izbori nisu samo trasirali put povratku stare političke dinastije, s obzirom na ulazak u parlament snažne islamski-orijentirane opozicije koju predvodi Jamaat-e-Islami, koji je osvojio najbolji rezultat od njenog osnivanja. Jamaat je sklopio savez s bivšim studentskim aktivistima okupljenim oko Nacionalne građanske stranke, koja se se pragmatično svrstala uz konzervativni islamski-orijentirani Jamaat (nešto slično koaliciji liberalne Naše Stranke u BiH koja se priključila jačem i konzervativnijem NiP-u), u nadi da će moći uticati na politiku kao mala, treća sila. Lider NCP-a Nahid Islam je na udaru kritika da nije opredjeljen za progresivne ciljeve zbog izjava kako je Bangladeš tradicionalno društvo s većinskim muslimanima i da se mora biti oprezno s tim osjećajima. “Poštujemo sve vjerske skupine ali osjećanja muslimana su važna u našoj politici“, kazao je Nahid Islam.
Uspješno pozicioniranje Jamaat-e-Islama kao snažne parlamentarne opozicije treba pripisati reputaciji moralne discipline u korumpiranoj politici Bangladeša. Jamaat je prihvaćen zbog uloge u pružanju usluga u sferi obrazovanja, zdravstva i sigurnosti. Njegovu reputaciju poštene političke stranke nije bilo moguće marginalizirati širenjem dezinformacija i straha od islamizacije društva. Na političkoj sceni Bangladeša Jamaat se uspio pozicionirati kao umjerena islamska politička opcija u poređenju s nekim drugim, ultrakonzervativnim pokretima unutar islama poput pokreta Hefazat-e-Islam (HI). Pristalice HI-a relativnu umjerenost Jamaata doživljavaju nekompatibilnim s ciljevima islama. Ipak, građani Bangladeša svojim izborom poslali su poruku da su ponosni zbog pripadnosti islamu ali su istovremeno odbacili ideju da religija treba upravljati državnim poslovima.
Izborni ciklusi u Bangladešu potvrđuju specifičan obrazac balansiranja, iako je i dalje prisutna sklonost ka oslanjanju na tradicionalnu dinastičku politiku i element nepotizma što je naprosto dio genetskog koda politike Bangladeša. Ovoga puta, pak, kao korektiv, izbori su iznjedrili snažan antidot dosadašnjem političkom obrascu davši povjerenje politici koju je iznjedrio konzervativni islam. Kao rezultat tog izbora Jamaat-e-Islami je po prvi put postao respektabilna parlamentarna opozicija a priklonio mu se i liberalni pokret koji je bio nosilac studentske pobune. S druge strane, BNP se pozicionirao kao nacionalno-centristička protuteža rastućem političkom islamu ili islamizmu. BNP se namjerno distancirao od Jamaata s kojim je ranije koalirao, takođe kooptirajući elemente reformske radikalne politike studentskog pokreta. Na taj način BNP je signalizirao da se namjerava distancirati od ranije prakse nepotizma i korupcije, politizacije državnih institucija i konfrontacijske politike koja je ranije karakterizirala ovu partiju establišmenta.
Budući premijer Tarik Rahman nastoji projicirati imidž globalističkog i strateškog reformatora koji želi revitalizirati BNP. Rezultati izbora ne mogu se simplificirano tumačiti obnovom dinastičke politike upravo iz razloga što su Jamaat i njegovi saveznici osigurali značajnih 77 mandata (od kojih je 68 osvojio Jamaat samostalno). To je najveći uspjeh ove stranke od njenog osnivanja. Najbolji rezultat Jamaat-e-Islama bio je 19 osvojenih mandata prije 35 godina. Ovaj, uslovno rečeno islamističko-liberalni savez osigurao je 32 posto ukupnog glasa, što je impresivan rezultat za partiju koja baštini ideje tzv. političkog islama.
Prema tome, pobjednik ovih izbora nije samo BNP već i Jamaat-e-Islami, učetverostručivši parlamentarno prisustvo. Impresivni izborni rezultat Jamaata odražava važnu promjenu percepcije ove islamski-orijentirane konzervativne političke partije, s obzirom da ona nosi teško breme iz vremena Oslobodilačkoga rata 1971.
Naime, Jamaat se kao islamska partija protivio oslobodilačkom ratu podržavši uniju s Pakistanom. Vođe Jamaata su zbog tog stigmatizirane pežorativnim nadimkom (razakar), doslovno to znači dobrovoljac ali u figurativnom smislu izdajnik, iz perioda kad su brojne pristalice Jamaata bile na strani Pakistana. Jamaat-e-Islami je od svog osnivanja oscilirao u pogledu političke orijentacije, koalirajući s obje velike političke partije, BNP-om i Awami Ligom, u različitim periodima. Jamaat do danas nikad nije imao snažno parlamentarno prisustvo. Njegov uspjeh odražava ozbiljnu političku promjenu i iskorak Bangladeša iz rigidne dvopartijske dinastičke koruptivne i nasilne politike ka pluralnijem višepartijskom sistemu, koji bi mogao redefinirati konkurentni politički pejzaž ove značajne muslimanske države.
Međutim, postoje i neka drugačija tumačenja koja izborni uspjeh Jamaata tumače kao rizik institucionalizacije ideološko-vjerske polarizacije političkog diskursa u Bangladešu. Bivši režim Sheikh Hasine sistematski je nastojao ugušiti Jamaat-e-Islami, o čemu posebno svjedoče suđenja koja su dovela do pogubljenja istaknutih članova ove stranke koji su pogubljeni zbog zločina počinjenih tokom Oslobodilačkog rata 1971. Sheikh Hasina je također zloupotrijebila položaj i zabranila političko djelovanje Jamaata pritiscima na Vrhovni sud koji je 2013. izvršio deregistraciju ove islamske partije. Na taj način ograničeno je formalno prisustvo Jamaata u političkom prostoru, na isti način kako to čine brojne arapske zemlje u obračunu s pokretom Muslimanko bratstvo (Jamaat-e-Islami je verzija Muslimanskog bratstva na potkontinentu). Ipak, ove pravne i administrativne mjere nisu uspjele ugušiti ideje Jamaata koje su preživjele u okviru manjih, neformalnih, udruženja i političkih partija pod drugim imenima. To je, na kraju, omogućilo ponovni uspon Jamaata, posebno nakon studentske pobune 2024. Paradoksalno je da je svrgnuti režim Sheikh Hasine, u nastojanju da ostane na vlasti a u strahu od popularnosti Jamaata, omogućio slobodno djelovanje pa čak i određene privilegije nekim konzervativnijih, manjim islamskim (apolitičkim) grupama, poput pokreta Hefazat-e-Islam (Čuvari Islama), usmjeravajući time ovaj pokret protiv Jamaata, kojeg je, iako je bio umjereniji, Hasina smatrala opasnijim političkim rivalom.
Opoziciona politika u Bangladešu često se oslanjala na bojkote, štrajkove i vanparlamentarnu agitaciju. Umjesto tih metoda, Jamaat će moći koristiti parlamentarne odbore i proceduralne alate za izgradnju kredibiliteta kao kredibilna politička alternativa. Prema tome, Jamaat bi mogao ojačati zakonodavni nadzor i normalizirati kulturu institucionalne opozicije. Vođa Jamaata, Šafikur Rahman pokušao je rebrendirati svoju stranku kao prihvatljivu mainstream političku opciju, koaliranjem s liberalnim NCP-om. Međutim, taj potez je njegovu stranku izložio kritikama iz redova tvrdokornijih islamskih rivala. Primjerice, vođa Hefazat-e-Islama proglasio je glasanje za Jamaat “haramom”, (zabranjenim), nazivajući ovu stranku munafičkom (licemjernom) zbog njene participacije u demokratskoj politici. Pritisci na Jamaat, dakle, dolaze i iz konzervativno-orijentirane baze. Stranački lideri pokušali su se distancirati od vjerske retorike budući su neki lokalni kandidati ove stranke u kampanji tvrdili da je glasanje za Jamaat vjerska dužnost.
Što se pak tiče dvotrećinske većine BNP-a, ma koliko bila impresivna ona može biti i mač s dvije oštrice. Većina od 209 parlamentarnih mandata pobjedničkoj stranci daje ogromnu moć. Ali, ako vlast razočara očekivanja birača, Jamaat-e-Islam, kao kredibilna opozicija mogao bi vremenom ojačati i postati pobjednička stranka na idućim izborima. To bi onda značilo stvarnu političku transformaciju Bangladeša iz sekularne republike u islamski-inspirisanu demokratiju. Ovaj scenarij ne treba uopće odbaciti kao mogućnost na dugoročnom planu.
Ekskluzivno PISjournal
