Osman Softić
Rohinje: Najveća kolateralna žrtva geopolitičke borbe velikih sila i ekstremnog budističkog šovinizma, u interesu političkog oportunizma nobelovke Aung Sun Suu Kyi
U Mijanmaru (Burma) u nedjelju, 8. novembra, 2020. održani su drugi parlamentarni izbori, nakon pada sa vlasti vojne hunte, jedne od najdugovječnijih vojnih diktatura u Aziji, ali i u svijetu općenito. Prvi demokratski izbori nakon pet decenija vlasti vojne hunte održani su 2015. Mijanmarska demokracija dovela je na vlast političku partiju Nacionalna Liga za Demokraciju (NLD) koju predvodi Aung San Suu Kyi, dugogodišnja disidentkinja i nobelovka, te kćerka poznatog borca za nezavisnost Mijanmara, Aung Suna. Aung Sun je vodio borbu protiv britanskih kolonijalnih vlasti da bi za vrijeme drugog svjetskog rata jedno vrijeme kolaborirao sa okupatorskom imperijalnom vojskom Japana, ali je pred kraj rata prešao na stranu Engleza i predvodio pokret za nezavisnost. Upravo održani izbori predstavljaju tek svojevrstan referendum o ocjeni prethodne petogodišnje vladavine Aung San Suu Kyi, budući se očekuje njena uvjerljiva pobjeda, iako ne sa euforijom koja je vladala na proteklim izborima.
Pravo glasa u Mijanmaru ima 37 miliona građana koji su imali šansu da biraju predstavnike za oba doma parlamenta i regionalna zakonodavna tijela, uključujući i predstavnike nacionalnih manjina. Glasačko pravo i ovog puta uskraćeno je Rohinja muslimanima, čija je najveća koncentracija u državi Rakhine, gdje ih je preko 130 hiljada zatočeno u koncentracione logore, bez prava na kretanje a kamoli glasanje. Na prošlim izborima NLD je osvojio apsolutnu većinu glasova ali po ustavu Mijanmara oružane snage imaju zagarantovanih 20 posto poslaničkih mjesta u parlamentu, tako da je vlada bila primorana usaglašavati svoje odluke i politike sa još uvijek moćnom vojskom koja je zvanično upravljala zemljom pet decenija, od proglašnja nezavisnosti od Velike Britanije 1948. do političke liberalizacije koja je počela 2007.
Protekli mandat prve civilne vlade Mijanmara u početku je karakteriziralo stanovito demokratsko otvaranje prema zapadu i relaksacija odnosa sa međunarodnom zajednicom, obzirom da je Mijanmar decenijama bio pod međunarodnim sankcijama koje su zbog odsustva demokratskih sloboda i ravnopravnosti naroda, ekonomske stagnacije i gerilskih ratova manjina protiv centralne vlade ovu značajnu i resursima enormno bogatu zemlju držali u konstantnoj izolaciji, siromaštvu, nerazvijenosti i izvan normalnih tokova u međunarodnim odnosima. Dolaskom na vlast disidentkinje Suu Kyi, koja je važila kao svojevrsna ikona ljudskih prava i simbol otpora diktaturi, očekivalo se da će ljudska prava, demokracija i ekonomski prosperitet u Mijanmaru zamjeniti diktaturu, stagnaciju, nestabilnost, izolaciju i obskurni politički sistem povezan sa kriminalom, korupcijom i represalijama.
Na žalost, oduševljenje je krajalo kratko. Najveće razočarenje demokratskog svijeta predstavljala je šutnja nobelovke Suu Kyi na očigledan genocid koji su nad Rohinja muslimanima u Mijanmaru počinili pripadnici vojske, paravojne formacije i pripadnici budustičke većine koja ih je dehumanizirala i podvrgnula ubistvima i progonima, a one koji su preživjeli genocid, izolaciji i segregaciji. Najveća koncentracija Rohinja muslimana je u državi Rakhine na jugozapadu zemlje, gdje žive više stoljeća, i to kao potomci drevnog muslimanskog kraljevstva Arakan. Međutim, budistička većina ih smatra Bengalima, tvrdeći da nemaju pravo na državljanstvo, već ih se tretira na isti način na koji je Hitlerov treći rajh tretirao Jevreje i Rome, te druge nepoželjne manjine.
Na učestale kritike demokratske međunarodne javnosti, organizacija za zaštitu ljudskih prava i prava manjina i proteste islamskih zemalja, Su Kyi je odgovarala apologetski, kako se radi o kompleksnom etničkom sukobu i kako je prioritet njene vlade uspostava vladavine prava i postizanje stabilnosti, a tek onda problematiziranje pitanja kršenja prava manjina, uključujući i Rohinja muslimane. Oportunističke floskule nobelovke Suu Kyi vješto su bile kalkulirane sa ciljem pridobijanja podrške budističke nacionalističke većine Burmana, posebno budističke svećenske klase, ali i vojske, na stranu NLD-a i njene politike. Igrajući na kartu vjerskog budističkog fundamentalizma i nacionalizma, Suu Kyi je nastojala konsolidirati vlast NLD-a. Zapadne sile, prije svega SAD i Velika Britanija tolerirale su njeno ponašanje u želji da pridobiju vladu Mijanmara u zapadni tabor kao saveznika, anticipirajući potencijalni budući sukob sa Kinom, s kojom Mijanmar graniči. Bivši američki predsjednik Barak Obama posjetio je Mijanmar i time najavio otopljavanje odnosa između Washingtona i Nay Pyi Tawa (prijestolnica Mijanmara – ranije je to bio Yangoon (Rangoon). Zapravo, Mijanmar se smatra jednim od najznačajnijih političkih uspjeha Obamine administracije koja je uspjela osigurati prijenos vlasti sa diktature vojske na izabranu demokratsku i civilnu vlast. Zapadni svijet predvođen Amerikom upravo je zbog toga zatvarao oči pred genocidom nad Rohinja muslimanima, rukovođen nadom da će uspjeti ovu zemlju otrgnuti kako ispod čizme vojne hunte tako i iz zagrljaja Kine i učiniti je svojim saveznikom u strateški važnom dijelu svijeta, na razmeđu južne i jugoistočne Azije. Pridobije li Mijanmar na svoju stranu kao saveznika, američka administracija bi bila odlično pozicionirana ne samo da motri već i da spriječi prodor Kine na Indijski okean, koji SAD smatra ključnim za kontrolu globalnih pomorskih puteva i za nastavak globalne američke hegemonije.
U proteklih nekoliko godina, nakon naglog rasta Kine i zaoštravanja odnosa između Washingtona i Pekinga, Indija je postala najdragocjeniji prijatelj globalne supersile na jugu Azije uprkos tradicionalnom savezu Indije sa Rusijom. Interesi Washingtona i New Delhija preklapaju se i kada je riječ o Mijanmaru. Washingtonu je bio veći prioritet pomoći tranziciju Mijanmara iz vojne diktature u demokraciju nakon pet decenija vlasti vojne hunte, od insistiranja na zaštiti ljudskih prava jednog muslimanskog naroda.
Međutim, zapadna demokratska ofanziva na Mijanmar trajala je kratko. Zbog unutrašnje nestabilnosti i višedimenzionalnih sukoba centralne vlade i vojske sa različitim etničkim manjinama u nekoliko pograničnih područja zemlje, kojih u Mijanmaru ima preko 50, velike zapadne investicije su izostale. S druge strane, unutrašnji sukobi vlasti i različitih gerilskih pokreta nisu smetali Pekingu da intenzivira investicionu ofanzivu, niti su sprječili velike kineske infrastrukturne projekte u Mijanmaru koje Kina gradi kao dio globalne inicijative Pojas i Put (BRI). Štaviše, postoje ozbiljne indikacije da Peking tajno naoružava, finansira i obučava neke od gerilskih pokreta koji se bore za regionalnu i etničku autonomiju u Mijanmaru, upravo sa ciljem da oslabi i destabilizira centralnu vladu i onemogući uspostavljanje strateških odnosa sa zapadnim silama kako bi Mijanmar zadržala kao ekskluzivno područje svog uticaja. Prednost Pekinga u odnosu na Washington za vlasti Mijanmara je u tome što Peking ne mari za ljudskim pravima ili unutrašnjim političkim uređenjem pod uvjetom da ostvaruje svoje geopolitičke ciljeve. Ma koliko to izgledalo paradoksalno, za Kinu je Mijanmar, kojeg još uvijek karakterizira nestabilnost, etnički oružani sukobi i ekonomska stagnacija, zapravo najpoželjnija klima koja Pekingu pruža široki manevarski prostor za djelovanje. Čak je i nobelovka Suu Kyi prevrnula ćurak i okrenula se prema Kini. Ona je posjetila Peking u više navrata, na najvišem nivou, gdje je dogovorila formiranje ekskluzivne ekonomske zone kao ključne karike kineske BRI inicijative, a koja želi povezati Kinu sa globalnim i evropskim tržištima. Pored ekonomske saradnje, vojna saradnja Mijanmara i Kine se sve više produbljuje. U početku je strah Mijanmara od dominacije velikog i moćnog susjeda, Kine, motivirao Suu Kyi da uspostavi bliske odnose sa SAD-om, kao osiguranje da ne padne pod potpunu kinesku kontrolu.
Kina je bila šokirana približavanjem Mijanmara SAD-u početkom decenije. Peking je stoga iskoristio boravak Donalda Trumpa u Bijeloj kući – kojeg baš i nije zanimao odnos sa Mijanmarom, pogotovo mu nisu bili prioritet demokracija i ljudska prava – kako bi konsolidirala svoju poziciju i duboko zagazila u politiku i ekonomiju Mijanmara. Za razliku od Obame, Trump se osjećao komotnije u društvu generala Tajlanda ili filipinskog autokrate Dutertea, dok za susret sa Su Kyi nije bio posebno zainteresiran. Liberalnom Washingtonu pak, itekako je bilo stalo da ojača poziciju demokracije u Mijanmaru, upravo stoga jer se ova zemlja nalazi na granici sa Kinom. Stoga je Suu Kyi u Washingtonu ranije bila smatrana demokratskom ikonom. Činjenica da je Suu Kyi predsjedavala jednim od najvećih genocida u Aziji (nad Rohinja muslimanima), za Washington nije predstavljalo prepreku u pokušaju ostvarivanja viših ciljeva u geopolitičkom nadmudrivanju sa Kinom. Činjenicu da je Amerika, makar i na trenutak, uspjela Mijanmar izvuči iz zagrljaja Kine, američki ekspert za Kinu, Yun Sun, iz Stimson centra u Washingtonu, uporedio je sa pečenom patkom koja je otprhnula kroz prozor. Navodno su politički stratezi u Pekingu na ovaj način opisali naglo približavanje Mijanmara i SAD-a. Zbog enormne korupcije, etničkih sukoba koji perpetualno generiraju nestabilnost, obećane zapadne investicije nisu stigle u Mijanmar a kompromitirani lider Mijanmara, pogotovo njena šutnja spram genocida nad Rohinjama, njen demokratski kredibilitet i medjunarodna reputacija ozbiljno su narušeni. Za Peking, to je itekako pozitivan ishod, jer je omogućio povratak Mijanmara u političku i ekonomsku orbitu Kine.
Izborom Joea Bidena za predsjednika SAD-a, strateški sukob Amerike sa Kinom će se vjerovatno nastaviti sličnim intenzitetom, iako će po svom stilu biti uvijen u civiliziranije diplomatske manire u domenu komunikacije. Kina i dalje ostaje jedini stvarni rival Amerike za globalnu dominaciju. To znači da će se rivalstvo Pekinga i Washingtona nastaviti u domenu ekonomije, politike, nauke i tehnologije, ideologije, ali i geografsko teritorijane kontrole. U takvoj konstelaciji odnosa, Mijanmar za kinesku strategiju predstavlja najviši prioritet i nezamjenjiv plijen koji će Kina nastojati očuvati svim sredstvima, tretirajući je na isti način na koji je nekoć britanska imperija tretirala Burmu, smatrajući je draguljem krune britanske imperije u Aziji.
Pored graničnih područja Mijanmara sa kineskom provincijom Yunan, gdje žive manjine bliske Kinezima, za Peking je od posebnog značaja upravo država Rakhine (Arakan) na obalama Bengalskog zaljeva, jer je to početna tačka gdje Kina gradi energetske plinovode i naftovode kroz Mijanmar ka sjeveru u dužini od 2380 km, sve do provincije Yunan na jugu Kine.
Mijanmar je za Kinu podjednako važan kao i Pakistan, u čiji je projekt CPEC, Kina uložila preko 60 milijardi dolara. Rakhine je takođe područje tradicionalno naseljeno Rohinjama i predstavlja glavnu tranzitnu luku kroz koju će prolaziti energenti, minerali i rude iz Afrike i Bliskog istoka, za potrebe kineske ekonomije. Mijanmarski lučki grad Sittwe, nedaleko od Kolkate, najvećeg grada na istoku Indije, podjednako je za Kinu važan kao i pakistanska luka Gwadar. Zbog toga je Arakan od esencijalnog značaja za ekonomski razvoj Kine. Preko ove luke Kina ostvaruje uticaj u Bengalskom zaljevu i šire u jugoistočnoj Aziji. Na ovaj način Kina uspostavlja kontrolu nad ključnim strateškim tačkama u Bengalskom zaljevu. Upravo u kontekstu ovog geopolitičkog nadmetanja treba posmatrati i sukob u ovom dijelu Mijanmara, koji nije ograničen samo na genocid nad Rohinjama.
Ova muslimanska manjina najveća je kolateralna žrtva beskompromisne borbe za kontrolu Bengalskog zaljeva između Kine, Indije i SAD-a s jedne, i unutrašnjih previranja i sukoba u Mijanmaru, s druge strane. Antiislamski sentiment prisutan je na svim stranama ove kompleksne geopolitičke borbe. Vladajući NLD i vojska pokušavaju kapitalizirati na rastućem militantnom budističkom sentimentu koji je u ovoj zemlji poprimio zabrinjavajuće, čak genocidne razmjere, kanališući mržnju Budista prema islamu, i to upravo ka najvidljivijem muslimanskom simboličkom prisust.
Sukob dobija još kompleksniju dimenziju obzirom da se i odmetničke grupe u državi Rakhine, koje čine većinski Budisti, takođe bore za autonomiju od centralne vlade Mijanmara, ali su antagonistički opredijeljeni prema Rohinjama koje smatraju rivalima u provinciji koju smatraju svojim ekskluzivnim posjedom. S druge strane, Indija je posebno zabrinuta zbog kineskog prisustva u Mijanmaru i zbog toga jača veze sa SAD-om, ali takođe pokušava graditi vlastite razvojne projekte u saradnji sa vladom Mijanmara.
Washington se, s druge strane, pozicionira u Bengalskom zaljevu, koji želi ojačati kao drugu najznačajniju tačku ili platformu za suzbijanje prodora Kine, a za svoju bazu odabrao je luku Chittagong na jugu Bangladeša.
Mijanmar stoga postaje glavno poprište borbe za geopolitičku nadmoć između najvećih svjetskih sila, a najveća kolateralna šteta ove borbe su Rohinja muslimani, koji su pretrpjeli genocid i čija sudbina je još uvijek neizvjesna.
STAV
