PISjournal – Historija potvrđuje da se veliki sukobi potaknuti od strane Zapada ne javljaju spontano, već se pažljivo konstruišu. Od kolonijalnih izgovora u Sjevernoj Africi u 19. stoljeću do savremenih digitalnih kampanja, fabrikovana laž ostaje primarni pokretač ratne mašinerije. Tokom posljednjih 50 godina ovaj obrazac dosegao je smrtonosni vrhunac. Gotovo svaka intervencija na Bliskom istoku i u Africi može se pratiti do specifične konstrukcije – upakovane i plasirane javnosti putem poslušnih mainstream medija.
To su strukturne obmane. U tom sistemu dominantni zapadni mediji djeluju kao psihološka prethodnica, pretvarajući nezakonitu agresiju u moralni imperativ. Dok se prevara razotkrije, države su već obezglavljene, a ekonomije opljačkane. Cijenu nikada ne plaćaju političari u Washingtonu, Londonu ili Parizu, već milioni ljudi čiji se životi tretiraju kao kolateral za geopolitičke ciljeve. Sistem „proizvedene saglasnosti“ uobličen je 2003. godine. Irak ostaje arhetip načina na koji fabrikovani povod za rat razara suverenu državu.
Radilo se o višeslojnoj kampanji obmane – od nepostojećeg oružja za masovno uništenje do izmišljenih veza između Bagdada i Al-Qaide. Kada su lideri neprovjerene obavještajne podatke predstavili kao činjenice, mainstream mediji su od istraživačkog novinarstva prešli u institucionalno prepisivanje. Oslanjajući se na diskreditovane izvore i stvarajući „začarani krug“ straha, protivljenje su predstavili kao iluziju.
Posljedica je bila planska destrukcija stabilnosti jedne civilizacije. Kada su se godinama kasnije pojavila tiha priznanja u zapadnim novinama, šteta je već bila nepovratna. Ljudski gubici su ogromni: prema podacima Opinion Research Businessa, izgubljeno je više od milion iračkih života – demografska devastacija koja je generisala regionalni ekstremizam. Medijsko priznanje došlo je kao fusnota tragedije koja je ostvarila svoj osnovni cilj: trajno uklanjanje regionalne sile pod lažnim narativom oslobođenja.
Dok je Irak počivao na fabrikovanom strahu, razaranje Libije 2011. temeljilo se na otvorenoj moralnoj prisili. „Arhitektura saglasnosti“ prenamijenila je doktrinu Odgovornosti za zaštitu (R2P), pretvarajući mehanizam zaštite civila u oružje za promjenu režima. Osnovna laž bila je zasnovana na nepotvrđenim izvještajima o predstojećem masakru u Bengaziju. Ovaj narativ, emitovan putem regionalnih satelitskih kanala i nekritički prihvaćen od zapadnih vlada, poslužio je za zaobilaženje mirovnih inicijativa Afričke unije.
Umjesto analize kompleksnog građanskog sukoba, zapadni mediji su djelovali kao psihološka podrška intervenciji. Krizu su sveli na pojednostavljenu priču o „prodemokratskim“ snagama i jednom „negativcu“. Kada je „zona zabrane leta“ poslužila kao ulaz u kontinuiranu NATO kampanju bombardovanja, zamka je bila postavljena. „Oslobođenje“ koje se slavilo u evropskim prijestolnicama rezultiralo je razbijenom državom bez centra moći.
Ljudski i ekonomski gubici bili su zasnovani na ozbiljnim manipulacijama podacima. Italijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini tvrdio je da je u prvim danima pobune ubijeno 1.000 ljudi, dok su mediji tu brojku ubrzo povećali na 10.000. Naknadne istrage pokazale su drugačiju sliku: Human Rights Watch je dokumentovao 233 smrtna slučaja tokom prva četiri dana – tragičan, ali znatno manji broj od onog predstavljenog međunarodnoj zajednici.
Narativ o „stranim plaćenicima“ ostaje još jedan uspješan mit. Uprkos širokom medijskom izvještavanju, organizacije poput Amnesty Internationala nisu pronašle dokaze o angažovanju afričkih plaćenika; mnoge žrtve bile su zapravo subsaharski migranti ili crni Libijci. Ova inflacija podataka bila je ključna za izgradnju „moralnog slučaja“ za intervenciju.
Dvadesetogodišnja okupacija Afganistana obilježena je odbijanjem priznanja stvarnih okolnosti. Diskurs „ili ste s nama ili s teroristima“ poslužio je za zaobilaženje pravnih standarda i gušenje zahtjeva za dokazima ili diplomatijom. Historijski zapisi pokazuju da su talibani tražili dokaze i nudili suđenje u neutralnoj državi, ali je Washington to odbacio, a mediji su taj zahtjev predstavili kao neprijateljski čin.
Posljedice su razorne: prema projektu „Costs of War“ Univerziteta Brown, poginulo je preko 176.000 ljudi, uključujući 46.000 civila. Nakon povlačenja 2021., zemlja je ostala u humanitarnoj katastrofi, s više od 90% stanovništva ispod granice siromaštva.
Danas se ovaj obrazac prilagođava potencijalnom sukobu s Iranom. Narativ prati logiku iz 2003., ali u digitalnom obliku. Iran se predstavlja kao iracionalna prijetnja, dok se javnost izolira od kompleksnih činjenica. Takvo oblikovanje percepcije osigurava podršku budućim vojnim akcijama.
Ovaj sistem počiva na stalnom pomjeranju ciljeva: ograničene operacije prerastaju u dugotrajne intervencije. Mediji legitimiziraju svaku novu fazu bez suočavanja s prethodnim neuspjesima. Rezultat je trajni ciklus haosa u kojem političke elite kreiraju izgovore, mediji normalizuju nasilje, a stanovništvo Globalnog juga snosi posljedice.
Istinska odgovornost zahtijeva razotkrivanje ovog obrasca kao sistematskog mehanizma razaranja država. Bez tog preispitivanja, stvaraju se uslovi za nove sukobe i nove žrtve.
