PISjournal – Američki Pentagon posljednjih mjeseci sve više dolazi pod kritike zbog načina na koji koristi društvene mreže, influensere i neformalne komunikacijske mreže za oblikovanje političkog narativa u Sjedinjenim Američkim Državama. Posebnu pažnju izazvao je slučaj Jennice Pounds, poznate na društvenim mrežama pod imenom „DataRepublican“, koja je u avgustu javno otkrila da radi za Pentagon kao posebna vladina službenica.
Kako saznajemo, američki nezavisni online medij The Grayzone je izvjestio da je Pounds prethodno stekla veliki broj pratilaca kao konzervativna digitalna aktivistica i analitičarka, posebno tokom kampanje vezane za smanjenje državne potrošnje. Pentagon je potvrdio da je počela raditi za Ministarstvo odbrane u julu 2026. godine. Njena ranija novinarska akreditacija u Pentagonu istekla je u junu i, prema njenim riječima, nije je obnovila. Ipak, činjenica da je nakon rada u blizini Pentagona prešla na posao unutar iste institucije otvorila je brojna pitanja o granici između nezavisnog političkog komentarisanja i rada za državne strukture.
Najsporniji dio slučaja odnosi se na njene aktivnosti nakon ulaska u saveznu službu. Pounds je krajem avgusta pokrenula bazu pod nazivom „DSA Explorer“, u kojoj povezuje organizacije i pojedince koje opisuje kao dio „antiimperijalističke kičme“. Među navedenima su Demokratski socijalisti Amerike, Black Lives Matter, CODEPINK, Pastors for Peace, NAACP, grčka Syriza, kao i pojedine javne ličnosti i političari iz različitih zemalja. U pojedinim slučajevima osobe su označene kao mogući „neregistrovani strani agenti“.
Takav pristup izazvao je zabrinutost jer se političko organizovanje, antiratni aktivizam i međunarodna saradnja prikazuju kroz okvir potencijalne sigurnosne prijetnje. Samo povezivanje organizacija ili pojedinaca ne predstavlja dokaz da su oni strani agenti, a takve kvalifikacije zahtijevaju mnogo više dokaza od pukih političkih ili ideoloških veza.
Pitanje postaje još osjetljivije zbog činjenice da je osoba koja stoji iza baze istovremeno savezna službenica. Pentagon nije javno objasnio koje su tačno njene dužnosti, u kojem uredu radi niti postoji li bilo kakva veza između njenog državnog posla i aktivnosti koje vodi na društvenim mrežama. To samo po sebi ne dokazuje da je baza nastala po nalogu Pentagona, niti da je finansirana državnim novcem. Međutim, nedostatak transparentnosti ostavlja otvorenim pitanje mogućeg preplitanja privatnog političkog aktivizma i državne službe.
Još kontroverzniji postao je slučaj podataka povezanih s platformom Noblogs, koju koriste različite anarhističke i antifašističke grupe. Pounds je nakon hakerskog napada na infrastrukturu povezanu s tom platformom tvrdila da vlasti posjeduju podatke sa servera. Prema izvještavanju The Grayzonea, ona je potom objavila bazu koja je sadržavala podatke o aktivistima u Americi i Evropi. Te tvrdnje otvaraju ozbiljna pitanja o porijeklu podataka i načinu na koji su došli do javne baze. Međutim, tvrdnju da je Pentagon direktno predao te podatke Pounds također treba razlikovati od onoga što je javno potvrđeno.
Slučaj Pounds uklapa se u širu pojavu angažovanja politički aktivnih influensera u blizini američkog Ministarstva odbrane. Prema dostupnim izvještajima, još nekoliko penzionisanih oficira, među njima Rob Maness, Kurt Schlichter i Thomas Anderson, imali su statuse povezane s radom za Pentagon. Njihove aktivnosti na društvenim mrežama uključivale su snažnu podršku politici Trumpove administracije i njenom pristupu vojnim pitanjima.
Ovdje se otvara mnogo šire pitanje: šta se događa kada ljudi koji imaju veliku publiku na društvenim mrežama postanu dio državnog aparata, ali istovremeno nastave javno nastupati kao politički komentatori? Tradicionalna granica između državnog komunikacijskog aparata i privatnog medijskog prostora postaje sve nejasnija. Publika često ne zna da osoba koja iznosi određeni politički stav istovremeno ima formalnu vezu s državnom institucijom.
Posebnu pažnju privukao je i slučaj Laure Loomer, konzervativne političke aktivistice koja ima pristup pojedinim krugovima Pentagona. Ona je javno zahtijevala istragu protiv novinara Maxa Blumenthala nakon njegovog izvještavanja iz Irana. Po povratku iz Irana, američki službenici su Blumenthalu zaplijenili elektronske uređaje i ispitivali ga, prema izvještavanju The Grayzonea. Loomer je nakon toga javno preuzela zasluge za dio pritiska koji je uslijedio.
Sve ovo posebno je osjetljivo u trenutku kada se američka administracija suočava s intenzivnim političkim sukobima oko rata i američke politike prema Iranu. U takvom okruženju, antiratni aktivisti i kritičari vojne politike mogu lako postati predmet političkog etiketiranja, praćenja ili javnog diskreditovanja.
Pojedini kritičari tvrde da ovakve prakse mogu otvoriti pitanje Hatch Acta i pravila koja ograničavaju političke aktivnosti saveznih službenika. Također se spominje Smith-Mundt Act, koji je historijski ograničavao korištenje određenih američkih državnih propagandnih kapaciteta prema domaćoj publici. Međutim, iz dostupnih informacija ne može se zaključiti da je Pounds ili Pentagon već pravosnažno utvrđeno prekršio neki od tih zakona. Za takav zaključak potrebna bi bila pravna analiza konkretnih aktivnosti, nadležnosti i komunikacijskih lanaca.
Ono što je nesporno jeste da je granica između državne propagande, političkog aktivizma i digitalnog utjecaja postala mnogo teže uočljiva. Kada državne institucije angažuju ljude s velikim brojem pratilaca, dok ti isti ljudi nastavljaju djelovati unutar politički polariziranog digitalnog prostora, javnost ima pravo znati ko govori u svoje ime, a ko govori kao predstavnik države.
Slučaj Jennice Pounds zato nije važan samo zbog jedne osobe. On otvara šire pitanje transparentnosti američkog državnog aparata u vremenu kada se ratovi sve više vode i na informacijskom frontu. Ako se državna moć, politički utjecaj i privatne digitalne platforme počnu preklapati bez jasnog označavanja njihovih odnosa, prostor za zloupotrebu postaje veći, a povjerenje javnosti slabije.
Najvažnije pitanje stoga nije samo ko vodi određene digitalne baze ili ko objavljuje određene političke poruke. Mnogo važnije pitanje jeste ko ih finansira, ko im daje pristup podacima, kome odgovaraju i gdje završava privatni politički aktivizam, a počinje djelovanje državnog aparata.
Ekskluzivno PISjournal
