Belmin Herić
PISjournal – Kraj februara 1991. godine ostao je urezan u modernu vojnu historiju kao trenutak u kojem je demonstracija apsolutne tehnološke i vojne premoći prešla tanku liniju između legitimne vojne operacije i besmislenog pokolja.
Oslobođenje Kuvajta i završetak Prvog zaljevskog rata često se u zapadnoj historiografiji slave kao trijumf međunarodnog prava i koalicione odlučnosti. Međutim, događaji koji su se odigrali između 26. i 28. februara, posebno na takozvanom “Autoputu smrti” (Highway of Death), ostavljaju mračnu mrlju na tom narativu i otvaraju ozbiljna pitanja o američkoj vojnoj doktrini, neproporcionalnoj upotrebi sile i moralnosti napada na vojsku u povlačenju.
Kako je došlo do sukoba: Od invazije do “Pustinjske oluje”
Sadam Husein je u augustu 1990. godine naredio invaziju na Kuvajt, motivisan prvenstveno teškom ekonomskom krizom u kojoj se Irak našao nakon iscrpljujućeg osmogodišnjeg rata s Iranom. Irak je dugovao Kuvajtu milijarde dolara, a Sadam je optužio svog južnog susjeda za krađu nafte iz pograničnih izvora i obaranje cijena nafte na svjetskom tržištu. Invazija je bila brza i brutalna, a Kuvajt je proglašen 19. iračkom provincijom.
Međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, reagovala je neviđenom brzinom. Kroz Ujedinjene nacije donesena je serija rezolucija, uključujući Rezoluciju 660 koja je zahtijevala bezuslovno povlačenje Iraka. Kada su diplomatski napori i ekonomske sankcije propali, formirana je ogromna vojna koalicija. U januaru 1991. godine počela je Operacija “Pustinjska oluja” (Desert Storm), masovna zračna kampanja koja je sedmicama sistematski uništavala iračku vojnu infrastrukturu, komunikacijske centre i linije snabdijevanja.
Kada je 24. februara pokrenuta kopnena ofanziva, bilo je jasno da je iračka vojska, iako brojčano velika, potpuno deklasirana. Demoralisani, odsječeni od komande i izloženi nemilosrdnom bombardovanju, irački vojnici su se počeli masovno predavati ili bježati.
26. februar 1991.: Odluka o povlačenju i američki odgovor
Prekretnica se dogodila 26. februara 1991. godine. Svjestan potpunog kolapsa svojih snaga, Sadam Husein je preko radija u Bagdadu najavio potpuno povlačenje iračkih trupa iz Kuvajta, čime je formalno ispunio zahtjeve iz UN-ove Rezolucije 660. Naredba na terenu je bila jasna: vojska se treba povući prema iračkoj granici.
Umjesto da ovu objavu prihvati kao kraj sukoba i priliku za prekid vatre, Washington je na najavu povlačenja gledao sa dubokom sumnjom. Sjedinjene Države su odbile priznati ovo povlačenje kao čin predaje. Njihov argument je bio da iračke snage ne polažu oružje, već sprovode taktičko povlačenje kako bi sačuvale vojnu opremu, pregrupisale se unutar granica Iraka i ponovo predstavljale prijetnju u budućnosti.
Iz američke perspektive, dok god irački vojnici nisu formalno istakli bijele zastave i napustili svoja vozila, smatrani su legitimnim vojnim metama. Ova rigidna, i prema mišljenju mnogih stručnjaka za međunarodno pravo, cinična interpretacija zakona ratovanja, postavila je scenu za masakr koji će uslijediti.
Autoput 80: Anatomija zamke smrti
U noći 26. februara, kolona od nekoliko hiljada vozila počela je napuštati Kuwait City krećući se prema Basri po Autoputu 80. Važno je naglasiti sastav te kolone. To nije bila samo uredna formacija iračkih tenkova i oklopnih transportera. Radilo se o haotičnoj mješavini vojnih vozila, ukradenih civilnih automobila, autobusa, vatrogasnih kamiona pa čak i vozila hitne pomoći. Pored iračkih vojnika (od kojih su mnogi bili neiskusni regruti u stanju panike), u koloni su se nalazili i civili: palestinske izbjeglice koje su bježali iz Kuvajta, strani radnici, pa čak i kuvajtski taoci koje su iračke snage povele sa sobom.
Američka vojska je primijenila taktiku potpunog uništenja. Američki marinci i avijacija prvo su napali čelo kolone blizu Mutla Ridgea, uništivši prva vozila i stvorivši neprobojnu blokadu. Zatim su napali zadnji dio kolone, čime je na hiljade vozila ostalo zarobljeno na autoputu, bez ikakve mogućnosti kretanja naprijed ili nazad.
Ono što je uslijedilo satima poslije američki su piloti kasnije opisali kao “lov na purane” (turkey shoot). Avioni A-10 Warthog, naoružani topovima kalibra 30mm, borbeni helikopteri Apache i bombarderi redali su se u naletima, bacajući kasetne bombe, napalm i laserski vođene projektile na stacioniranu i bespomoćnu kolonu. Vozila su gorjela jedno za drugim, a vojnici i civili koji su pokušali pobjeći u pustinju bili su pokošeni vatrom iz zraka. Scena je bila apokaliptična, rijeka vatre, rastopljenog metala i ugljenisanih tijela dugačka desetine kilometara.
Kritički osvrt: Da li je uništenje bilo nužno?
Gledajući iz današnje perspektive, američko postupanje na Autoputu smrti duboko je problematično i izaziva ozbiljne moralne i pravne dileme.
Da li je uništenje vojske koja je u potpunom rasulu i panici bježala iz okupirane teritorije bilo vojno nužno? Irak je već bio poražen. Njegova vojna mašinerija je bila slomljena. Napad na Autoputu 80 nije imao za cilj odbranu savezničkih trupa niti oslobađanje teritorije, već čistu anihilaciju neprijateljske žive sile i opreme iz puke osvete ili želje da se Irak dugoročno osakati. Ovo odudara od principa vojne nužnosti i prelazi u domen kaznene ekspedicije.
Sjedinjene Države su raspolagale naprednim izviđačkim kapacitetima i znale su da kolona nije isključivo vojna. Korištenje oružja s velikim radijusom uništenja (poput kasetnih bombi) na kolonu u kojoj su se nalazili civilni automobili i autobusi sa izbjeglicama predstavlja ozbiljno kršenje Ženevskih konvencija, koje nalažu zaštitu neboraca.
Ženevske konvencije štite vojnike koji su izvan stroja, bilo zbog ranjavanja ili zato što jasno pokazuju namjeru da se predaju. Iako irački vojnici u koloni formalno nisu kapitulirali, njihovo panično bježanje u civilnim vozilima jasno je ukazivalo da više ne predstavljaju borbenu prijetnju. Gađanje takvih meta iz zraka, bez ikakvog rizika po vlastite snage, moralno se kosi sa svakim etičkim kodeksom ratovanja. Američka opravdanja da su “spašavali živote američkih vojnika u budućnosti” zvuče šuplje kada se suoče s fotografijama pougljenjenih ljudi u putničkim automobilima.
Medijska kontrola i moralni epilog
SAD su tokom cijelog Zaljevskog rata vodile vrlo vještu medijsku kampanju. Rat je prezentovan kao “čist” i “hirurški precizan”, gdje pametne bombe pogađaju samo vojne zgrade. Međutim, istina o Autoputu smrti razbila je tu iluziju.
Kada su fotoreporteri stigli na mjesto događaja 28. februara, zatekli su prizore iz pakla. Najpoznatija fotografija, djelo Kennetha Jareckea, prikazuje pougljenjenisano lice iračkog vojnika koji je živ spaljen u kabini svog kamiona. Ova slika je bila toliko uznemirujuća da su je mnogi zapadni mediji u početku odbili objaviti, kako ne bi narušili trijumfalni narativ američke pobjede. Američka vojska je pokušala umanjiti značaj događaja, tvrdeći da je broj žrtava manji nego što izgleda i naglašavajući da se radilo isključivo o vojnim metama.
Ipak, curenje informacija i jezivih slika u javnost izazvalo je šok u svijetu. Pritisak je postao toliki da je, prema mnogim historičarima, upravo zgražanje nad masakrom na Autoputu smrti natjeralo administraciju predsjednika Busha da požuri s proglašenjem prekida vatre već 28. februara 1991. godine, zaustavljajući daljnje napredovanje prema Bagdadu.
Kraj Prvog zaljevskog rata donio je oslobođenje Kuvajta i vratio status quo na Bliskom istoku. Međutim, Autoput smrti ostaje trajni spomenik opasnostima koje donosi apsolutna vojna nadmoć lišena moralnih kočnica. Događaji od 26. do 28. februara 1991. godine pokazali su da u asimetričnim ratovima, gdje jedna strana ima potpunu dominaciju u zraku, linija između borbe i egzekucije lako nestaje.
Kritika američkog pristupa ovdje nije relativizacija Sadamovih zločina, invazija na Kuvajt bila je neosporan akt agresije. Međutim, način na koji je američka vojna mašinerija tretirala poraženog neprijatelja u bijegu podsjeća nas da kršenje duha međunarodnog prava od strane onih koji se predstavljaju kao njegovi zaštitnici stvara opasan presedan.
Ekskluzivno PISjournal
