Pisjournal–Od svog osnutka 1960. godine, OPEC je prošao mnoge uspone i padove, od Zaljevskog rata 1980 -ih i 1990 -ih do rata u Iraku 2000. godine, te se etablirao kao jedan od najvažnijih sudionika, a možda i kao najvažniji, u energetskom sektoru.
Nije skriveno da se trenutni oblik utjecaja i politike OPEC -a prirodno jako razlikuje od svog vrhunca 1970 -ih i tadašnjeg prikaza moći. Uprkos tome, organizacija je uspjela zadržati svoju ulogu jednog od najvećih izvoznika nafte, pa se čak i pridružila OPEC Plus-u u skladu sa zahtjevima vremena i željom OPEC-a da zadrži svoju moć, čak i u savezu sa zemljama izvoznicama koje nisu članice OPEC-a. Ali, posljednjih godina nekoliko dešavanja je u opasnost dovelo ulogu OPEC-a, od jačanja američkog škriljca do izlaska Katara iz OPEC-a, a sada i početak naftnih izazova između UAE I Saudijske Arabije.
Jedno od najvažnijih pitanja vezano za OPEC uvijek je da li je organizacija sa takvim kapacitetom (članstvo najvećih izvoznika nafte) mogla više iskoristiti svoje potencijale i da li je ova sadašnja forma dovoljna ili se može zamisliti i neka druga? Iako se na ovo pitanje ne može jednostavno odgovoriti, jer taj kapacitet postoji u kontekstu mnogih političkih i sektaških sukoba koji utječu na bilo koji pristup i ekonomske perspektive, ipak se može reći da je barem u kratkoročnim politikama i postupcima organizacija mogla biti jača i učinkovitija.
Zbog nedostatka zajedničke regionalne strategije, zemlje OPEC -a nisu mogle koristiti svoj položaj i resurse za učinkovitost jačanje saradnje. Posebno, što je uvijek jedan veliki izazov utjecao na OPEC, a to je bio proširiti sigurnosne i političke prioritete zemalja članica na njihov pristup nafti, a koji se nedavno ponovno potvrdio u izazovu između Saudijske Arabije i UAE –a, i to dok je OPEC bio suočen sa popravljanjem razornih posljedica korone.
Početak pandemije virusa korona početkom 2020 snažno je utjecao na svjetsku proizvodnju nafte. Primjenom mjera karantina i zabranom putovanja i transakcija opala je svjetska potražnja za naftom, te je opala i cijena nafte, a u svemu tome su postojali sporovi između Sjedinjenih Država (za mandata Donalda Trumpa), Saudijske Arabije i Rusije. Nakon povećanja ruske proizvodnje, Saudijska Arabija je pokušala izvršiti pritisak na Rusiju nudeći niže cijene od ostalih članica OPEC-a Plus, te je na kraju bila prisiljena povećati svoju proizvodnju, što je politika koja je izazvala šok i stavila sve zemlje proizvođače nafte pod pritisak, nakon čega je uslijedio oštar pad cijena nafte.
Konačno, u aprilu 2020. OPEC Plus, a posebno Saudijska Arabija i Rusija, dogovorile su se o velikom smanjenju proizvodnje nafte. Dogovor je uključivao smanjenje proizvodnje nafte za 9,7 miliona barela dnevno u maju i junu 2020., zatim 7,7 miliona barela dnevno i dodatno smanjenje od 5,8 miliona barela od januara 2021. do aprila 2022. godine. Članice OPEC -a pridržavale su se plana smanjenja uprkos razlikama, te su konačno, s izgledom za poboljšanje koronarne situacije 2021., cijene nafte u martu 2021., gotovo godinu dana nakon početka plana smanjenja, dosegle razinu prije korone.
Nakon poboljšanja globalnih uslova i rasta cijena nafte, na sljedećim sastancima OPEC -a, razmatrano je postupno povećanje proizvodnje nafte za ukupno dva miliona barela dnevno od augusta do decembra 2021. i produženje preostalog smanjenja do kraja 2022. godine , umjesto aprila 2022., plan koji je izazvao otvoreno protivljenje UAE. Suprotstavljanje UAE Saudijskoj Arabiji izazvalo je veliki šok, kako na svjetskom tržištu nafte, tako i zbog činjenice da su UAE oduvijek bili priznati kao saveznici Saudijske Arabije. Nedavni sastanci OPEC -a i opetovano protivljenje UAE pokazuju dvije stvari: prvo, UAE više ne žele biti u sjeni Saudijske Arabije, te su za sebe definirali regionalnu ulogu i moć. I praktično to pokazivanje moći započinju od OPEC-a kao jedne naftne organizacije.
UAE su zabrinuti da će vidjeti više štete od ostalih proizvođača nafte, pa čak i više od Saudijske Arabije. UAE su analizirali da će njihov udio u ukupnom padu proizvodnje OPEC Plus -a u aprilu 2020., s obzirom na njegove dnevne proizvodne kapacitete u oktobru 2018., iznositi oko 3,1 milion barela dnevno. Od aprila 2020. UAE su proizvodili u prosjeku 2,55 miliona barela dnevno, ostavljajući po strani oko 18% svojih ukupnih proizvodnih kapaciteta. UAE također tvrde da su investirali u svoje proizvodne kapacitete povećavajući ih na 3,9 miliona barela dnevno, a ako nastave proizvoditi na istoj razini dnevne proizvodnje, praktično će žrtvovati oko 35% svojih proizvodnih kapaciteta.
Ministar energije i industrije Ujedinjenih Arapskih Emirata Soheil Al-Mazrouei izjavio je kako je “potpuno nepravedno nastaviti sporazum o smanjenju proizvodnje do kraja 2022.” UAE su se do sada pridržavali sporazuma o smanjenju proizvodnje, ali od sada ga žele reformirati jer je potpuno neuravnotežen s trenutnom razinom proizvodnje, s obzirom na proizvodne kapacitete (iznos koji potražuju UAE).” Iako se čini da na spor između Saudijske Arabije i UAE -a ne utječe naftna politika dvije zemlje, ali važno je da nastavak spora zbog trenutne situacije na tržištu nafte, globalnog uspona prema zelenoj energiji, posljedica korona krize na ekonomiju naftnih zemalja, želje SAD-a da umanji moć OPEC-a i … može predstavljati teret za budućnost OPEC-a, posebno ako prijetnja izlaska UAE-a iz OPEC-a Plus postane praksa, tj. da svaka druga zemlja koja bude nezadovoljna može izaći iz OPEC-a. Sve to dovodi u pitanje postojanje OPEC-a.
Nema sumnje da Saudijska Arabija i UAE nisu jednaki blizanci, i dvije zemlje imaju različite poglede na različita regionalna i međunarodna pitanja, pa čak i vode različitu politiku, a kao primjer može se navesti mala sklonost UAE -a prema Saudijskoj Arabiji u pomirenju s Katarom i veće nastojanje za razvijanje odnosa s Izraelom. Dvije zemlje također podržavaju različite skupine u Jemenu i Siriji. Međutim, prerano je reći da ovo neslaganje u potpunosti ruši jedinstvo dviju zemalja, jer niti jedno od njih nije dovelo do toga da se dvije zemlje neposredno i temeljno suprotstave jedna drugoj. Ali, oko sporne nafte UAE -a naspram Saudijske Arabije mogao bi postojati trend u OPEC -u, da savez između zemalja izvoznica više ne postoji, ne zato što samo UAE imaju mogućnost pod znak pitanja staviti naftnu moć Saudijske Arabije i OPEC –a, nego što protivljenje u trenutnoj situaciji i prijetnja istupanjem iz OPEC-a Plus zapravo ugrožavaju budućnost OPEC-a, sudbinu koja podsjeća Ujedinjene Narode na ponašanje i izlazak Italije, što nije ništa drugo nego potvrda neučinkovitosti neke organizacije.
Napetosti u posljednjih godinu i po dana pokazale su da sve više isplivavaju interesi zemalja članica, suprotno cilju OPEC -a, prijeteći stabilnosti cijena nafte i potvrđujući kapacitet jedne vlade u Organizaciji zemalja izvoznica nafte da utječe na cjelokupnu globalnu energiju; pri čemu je jedno od važnih pitanja svih međunarodnih organizacija interakcija između upravljanja i sigurnosti koja proizlazi iz članstva u jednom bloku sa zajedničkim interesima njegovih članova. U međuvremenu, Saudijska Arabija i UAE trebaju jedna druga sa sličnim vizijama regije i sličnim geopolitičkim izazovima, i možda neće biti pretjerano reći da ne mogu pronaći pouzdanijeg saveznika nego što su one jedna drugoj, snage koje su formirale savez Saudijske Arabije i UAE su i dalje jake.
Ovaj će savez vjerojatno zadržati svoju sposobnost predviđanja u budućnosti. Istovremeno, ekonomije obje zemlje pogođene su epidemijom koronavirusa. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, ekonomije dvije zemlje smanjile su se za 4,1 %, odnosno 5,9 %, a obje zemlje uveliko ovise o izvozu nafte i naftnih derivata, od čega je 80 % saudijskog izvoza i 55 % izvoza UAE. Stoga povećanje cijena nafte od 45% od početka 2021. (na više od 70 USD po barelu) za dvije velike ekonomije na Bliskom istoku nije zanemarivo. Istovremeno, obje zemlje ušle su u diverzifikaciju svojih ekonomskih tokova kako bi smanjile naftnu industriju, pa je u tom smislu prihod od nafte za ubrizgavanje u ne-naftne sektore jedna od nužnosti njihovog ekonomskog opstanka.
Premda je, kako bi riješio spor, OPEC Plus pristao povećati nove proizvodne kvote od maja 2022. za nekoliko članica, uključujući UAE, Saudijsku Arabiju, Rusiju, Kuvajt i Irak; ali, sve dok zaštita nacionalnih interesa ima prednost nad zajedničkim interesima OPEC -a, nije jasno kako OPEC Plus može ostvariti svoje temeljne ciljeve. U takvoj situaciji, kakvu ulogu OPEC Plus ima u reguliranju tržišta ili osiguravanju zajedničkih interesa zemalja članica? Na ta će pitanja vjerovatno biti odgovoreno u budućnosti kada bude definirana granica razlaza ili jedinstva između UAE-a I Saudijske Arabije, iako trenutne napetosti između Saudijske Arabije i UAE ukazuju na promjenu atmosfere i strukture OPEC-a na koju bi zemlje OPEC Plus trebale biti spremne.
Druga strana ovog problema je u tome da su druge članice OPEC -a toliko predane strukturi i proceduri OPEC -a da će u sljedećih nekoliko godina OPEC ostati snažan kartel s bilo kojim brojem članica, zbog važnosti ovih članica u proizvodnji i izvozu nafte. Istovremeno, ne treba zanemariti ni ulogu Rusije u tome. Iako se Rusija ne slaže sa Saudijskom Arabijom, čini se da je održavanje trenutne strukture OPEC -a u interesu Rusije, naročito naspram Sjedinjenih Država, i da želi zadržati tu strukturu. Također, osim nedavnih promjena, pitanje klimatskih promjena i odlučnost zemalja da krenu u smjeru zelene energije bacilo je veliku sjenu na naftnu industriju.
Čini se da je ono što OPEC očekuje u budućnosti početak nove situacije, članice OPEC Plus-a moraju se iz ovih kratkoročnih šokova pripremiti za smanjenje dugoročne potražnje.