Osman Softić

PISjournalHegemonistički utjecaj i kontrola arapskog svijeta od Washingtona uz podršku njegovog ključnog saveznika Izraela postali su dugoročno neodrživi. Geostrateški planeri u Washingtonu toga su duboko svjesni i već nekoliko godina pokušavaju pronaći modus vivendi koji bi im omogućio kontinuitet utjecaja, iako više ne žele i ne mogu održati dominantnu poziciju na Bliskom istoku.

SAD više ne mogu investirati u ovo područje vojne i ekonomske resurse kako su to činile proteklih decenija. Novi globalni izazovi od SAD-a traže fokusiranje na druga područja, prije svega na indopacifičku regiju, koju Washington prisiljava da digne ruke od arapskog svijeta, i to područje prepusti svojim saveznicima, Izraelu i arapskim monarhijama. Da bi ostvario svoj cilj, Washington svim silama nastoji približiti arapske saveznike Izraelu, normalizirati njihove odnose i dovesti ih u stanje podređenosti Izraelu. U ovom kontekstu i treba promatrati proces tzv. normalizacije odnosa između Izraela i arapskih zemalja zaljeva.

Zbog protivljenja naroda normalizaciji i uspostavljanju diplomatskih odnosa arapskih zemalja s Izraelom, normalizacija nije tekla prema planovima političkih arhitekata u Washingtonu i Tel Avivu. Tek je manji broj arapskih zemalja normalizirao odnose s Izraelom i s njim uspostavio diplomatske odnose. To su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), Bahrein i Maroko. Planovi da to učini Sudan naišli su na poteškoće. Maroko je svoj pristanak na normalizaciju odnose s Izraelom uslovio zahtjevom Americi da podrži suverenitet Rabata nad okupiranim područjem Zapadne Sahare, što je bivša Trumpova administracija i učinila. Najveća želja Amerike i Izraela bila je privoljeti Saudijsku Arabiju da to učini.

Ipak, vlasti u Rijadu ovom pitanju prišle su oprezno, svjesni da bi to moglo proizvesti ozbiljne posljedice. Nema sumnje da će u dogledno vrijeme doći do uspostave diplomatskih odnosa Rijada s Izraelom, ali se to neće desiti bez ustupaka Izraela. To će ovisiti i o progresu diplomatskog približavanja Teherana i Rijada. Ako ovi pregovori ne uspiju, to bi moglo još više gurnuti Rijad ka Izraelu budući da Saudijska Arabija kao izvor prijetnje svojoj stabilnosti najviše vidi u svom regionalnom rivalu Iranu.

U arapskom svijetu već su se izdiferencirala dva suprotstavljena ideološka tabora ili grupe zemalja na bazi njihovog odnosa prema američkom prisustvu na Bliskom istoku i odnosu prema Izraelu. Drugi tabor jeste grupa zemalja čija je sigurnost garantirana njihovim bliskim savezom sa Zapadom, ali prvenstveno sa SAD-om i Velikom Britanijom.

Odnosi s Izraelom također su predmet sukoba i razilaženja među arapskim državama. Egipat i Jordan, kao direktni susjedi Izraela, potpisali su mir koji je situaciju u arapskom svijetu učinio stabilnijom za Izrael. Ipak, taj bismo mir mogli nazvati hladnim mirom jer nije proizveo normalizaciju odnosa među ljudima, a pogotovo nije pomogao u rješavanju stvarnog uzroka izbijanja sukoba s Izraelom, a to je izraelska okupacija Palestine, dijela sirijske teritorije (Golanska visoravan), već su se nagodile s Izraelom. Tokom zapadne vojne intervencije u arapskom svijetu neki lideri arapskih zemalja koji su bili antagonistički orijentirani prema Izraelu uklonjeni su s političke scene i fizički eliminirani u ratovima Zapada protiv Iraka i Libije, ali se njihovi nasljednici uopće nisu pokazali prijateljskim prema Izraelu ili prema Americi.

U taboru arapskih država koje ne žele ni po koju cijenu normalizirati odnose s Izraelom jesu Sirija, Liban, Alžir i Irak i, naravno, nearapski, ali islamski Iran, koji predvodi ovaj tabor poznat kao Osovina otpora. Pored vlada, postoje i vojne formacije ili naoružane grupe koje imaju važan utjecaj u regiji kada je riječ o suprotstavljanju američkoj dominaciji i izraelskom ekspanzionizmu u Palestini i utjecaju u široj regiji Bliskog istoka. Među njima prednjače šijitska organizacija, politička i vojna Hezbollah i Islamski pokret otpora, Hamas, čije je glavno uporište u Gazi kojom Hamas upravlja, a koja je pod potpunom opsadom Izraela. Pokretu otpora pripadaju i šijitske milicije u Iraku koje su se pokazale efikasnim u eliminaciji prijetnje od terorističkih skupina poput ISIL-a, Al-Kaide i Džebhat al-Nusre.

Parlament Iraka nedavno je donio zakon kojim se svaka normalizacija odnosa ili poslovna saradnja iračkih građana, korporacija i državnih agencija s Izraelom proglašava krivičnim djelom. Jedan je to od poteza iračkog političkog establišmenta koji potvrđuje da normalizacija arapskih zemalja s Izraelom baš i neće ići glatko uprkos činjenici da se u Iraku još nalazi jedan broj američkih okupacionih trupa i njihovih saveznika. Također, Irak već neko vrijeme posreduje u pokušajima normalizacije i približavanja Teherana i Rijada u interesu izgradnje povjerenja i uspostavljanja stabilnosti, pa čak i izgradnje nove sigurnosne arhitekture u regiji koja će biti zasnovana više na međusobnom povjerenju regionalnih sila, a manje na ravnoteži sile uslijed najavljenog američkog povlačenja s Bliskog istoka.

Zakon Iračkog parlamenta kojim se kažnjava svaki oblik saradnje s Izraelom ozbiljan je udarac i prepreka američko-izraelskoj politici čiji je cilj približiti Arape Izraelu i staviti ih pod utjecaj jevrejske države. To bi osiguralo neku garanciju da će se ove države naći pod sigurnosnim kišobranom Izraela u slučaju sukoba s Iranom jer se iz koridora moći arapskih prijestolnica, posebno Rijada, na Iran gleda kao na glavnu prijetnju sigurnosti arapskih monarhija. Iran to negira i zalaže se za uspostavljanje regionalne sigurnosne arhitekture zaljevskih i regionalnih zemalja, ali bez Izraela i bez američkog patronata i dominacije.

Međutim, zapadna politika je posebno tokom protekle decenije uspjela proizvesti veliko nepovjerenje i izazvati neprijateljstvo među Arapima i Irancima, Turcima i Arapima, kao i među Arapima privrženim Pokretu otpora Americi i Izraelu i onim koji zagovaraju daljnji američki angažman u arapskom svijetu. U takvoj konstelaciji odnosa izgradnja povjerenja težak je zadatak, posebno u odsustvu američke sile kao glavnog arbitra na Bliskom istoku.

Dolazimo do fenomena koji ranije nije bio predmet diskursa u međunarodnim odnosima. Jedan broj bogatih arapskih zemalja više nije spreman biti taocem na prvi pogled nerješivog palestinskog pitanja, koje više od sedam decenija predstavlja temeljno pitanje arapskog svijeta, ali i moralno planetarno pitanje općenito, posebno kada je riječ o kršenju ljudskih prava, dekolonizaciji i kontinuiranoj izraelskoj represiji nad Palestincima. Te arapske zemlje žele se fokusirati na vlastiti razvoj bez toga da ih se uslovljava rješavanjem palestinskog pitanja. Osim toga, te arapske zemlje u normalizaciji odnosa s Izraelom vide šansu za vlastiti ekonomski napredak i jačanje sigurnosti jer s Izraelom dijele percepciju zajedničkog neprijatelja, a to je Iran. Zato su ove arapske zemlje prihvatile tzv. Abrahamovski sporazum i već su uspostavile diplomatske odnose s Izraelom.

Ali najnovija dešavanja u Palestini, na njenim okupiranim područjima Zapadne obale i Istočnog Jerusalema, izgradnja dodatnih naselja koja je odobrio vrhovni sud Izraela, represija nad Palestincima unutar granica Izraela i sve učestalija represija nad Palestincima na okupiranoj zemlji, brutalna ubistva novinara i aktivista, izazvali su gnjev kod ljudi u arapskom svijetu koji ne pristaju na politiku svojih vlada glede normalizacije odnosa s Izraelom. Palestinsko pitanje ne samo da se ponovo vratilo u žižu politike arapskog svijeta već je došlo u fokus svjetske javnosti – posebno nakon što su najpoznatije organizacije za ljudska prava “Amnesty International” i “Human Rights Watch”, pa čak i izraelski “Bet Selem”, publicirale izvještaje u kojim su jasno identificirale Izrael kao državu aparthejda. Ovakav razvoj događaja predstavlja prepreku za nastavak procesa normalizacije odnosa arapskih zemalja s Izraelom.

Kako bi doskočili ovom problem, zapadni prijatelji Izraela, prvenstveno Amerikanci, ali i izraelski stratezi, posegnuli su za novom strategijom, pokušavajući upotrebom novog diskurzivnog metoda u oblikovanju javnog mnijenja, potpuno diskreditirati legitimnu, legalnu pravednu palestinsku borbu za slobodu, dostojanstvo, ravnopravnost, čast i državu, palestinsko pitanje svesti na simplificiranu optužbu kako je podrška Palestincima samo još jedno šijitsko pitanje, iako borba Palestinaca nema nikakve veze s vjerskom, sektaškom ili ideološkom razinom.

Pokušaj reduciranja planetarnog humanitarnog pitanja izazvanog kolonijalnim projektom cionizma i centralnog moralnog pitanje na kojem se testira savjest čovječanstva i volja i snaga muslimanskog ummeta, na tzv. šijitski projekt, najnoviji je oblik manipulacije arapskom i muslimanskom javnošću od superiornih globalnih PR gurua u aranžmanu izraelskih interesa.

Takav je pokušaj ranije korišten u sektaškoj mobilizaciji muslimana sunita protiv njihove braće muslimana šijita i obratno, u destruktivnim ratovima u Siriji i Iraku. Razlog ovakve propagandne strategije Izraela i njegovih saveznika leži u činjenici što je tokom proteklih nekoliko decenija u arapskom svijetu zaista došlo do stanovite emancipacije i političkog uspona šijita kao specifičnog manjinskog segmenta u islamskom svijetu, koji u arapskom svijetu, ako se uzme u obzir i utjecaj Irana, danas uopće nije zanemariv i predstavlja ozbiljnu prepreku ostvarivanju geopolitičkih ciljeva Izraela u arapskom svijetu.

Saveznici Irana u arapskom svijetu koji mu pružaju stratešku dubinu šaroliki su glede etničke i vjerske pripadnosti, pa čak i mezhepske afilijacije. Među njima su, naravno, šijiti u većini, ali isto tako i suniti (Hamas i Islamski džihad u Palestini), druzi, kršćani, aleviti, zejdije i druge etničko-religijske grupe. Osovina otpora jeste ideološka alijansa bazirana na zajedničkim vrijednostima i idealima pružanja otpora američkoj dominaciji na Bliskom istoku i izraelskoj politici okupacije, represije i ekspanzionizma. Koliko su ta ideologija i zajedničke vrijednosti koje ih spajaju jake, najbolje svjedoči primjer Julije Butros.

Ova najpoznatija kršćanska pravoslavna umjetnica palestinskog porijekla iz Libana izvodi koncerte na kojim su u središtu patriotske pjesme vođi Hezbollaha Hasanu Nasrallahu, ali i Islamskom pokretu otpora u Palestini (Hamas). Osovina otpora danas je na Bliskom istoku najsnažniji narodni pokret koji je nemoguće tako odbaciti kao irelevantan fenomen. Ovaj se pokret danas jasno prepoznaje po pružanju otpora kako zapadnom imperijalizmu tako i cionizmu kao ideološkoj podlozi na temelju čijih je ideja nastala država Izrael na teritoriji historijske Palestine.

Zajednička pozicija svih neformalnih članica ove alijanse jeste borba za samoopredjeljenje i stratešku autonomiju na Bliskom istoku i otpor Americi i Izraelu. U središtu alijanse, kao temeljna država jeste Iran. Jedna od snažnih arapskih država koja se također donekle identificira s idejama i ciljevima osovine otpora, iako joj formalno ne pripada, najveća je država Afrike, Alžir. Vlada Alžira kontinuirano se odupire politici cionizma i Izraela, a ima i snažne odnose s Iranom. Alžir, kojim upravljaju nedemokratske snage, političko-obavještajno-poslovne elite pod utjecajem vojske (jedina država koju se Zapad nije usudio napasti tokom protekle decenije, a koja se ne uklapa u interese Zapada), svoje dobre odnose s Osovinom otpora koristi kao protutežu Maroku, susjedu s kojim ima zategnute odnose. Činjenica da se Maroko u novije vrijeme izravno svrstao na stranu Izraela daje Alžiru dodatni razlog da se još više približi Osovini otpora.

Naravno, tradicionalne arapske države, Egipat kao republika, Jordan, Saudijska Arabija kao monarhije, ali i drugi manji arapski šeikati, sve više su zabrinuti zbog postojanja Osovine otpora, koju predvodi većinski šijitski Iran. Izraelu je pomenuti opozicioni arapsko-iranski blok najveća prepreka na putu normalizacije odnosa s arapskim zemljama. Stoga ga Izrael želi oslabiti ili eliminirati. Izrael se zbog toga suprotstavlja povratku Washingtona i najvećih svjetskih sila i UN-a u nuklearni sporazum s Iranom.

Postojanje Osovine otpora, ustvari, glavni je poticaj izraelsko-arapskom približavanju, koje je inicirao bivši američki predsjednik Donald Trump. Izrael ovaj sporazum vidi kao temelj za stvaranje buduće sunitsko-jevrejske alijanse. Ova alijansa kao poseban projekt lansirana je pod okriljem Abrahamovskog sporazuma, kojem je prethodio niz tajnih strateških sastanaka, uključujući i kasnije, javne, sastanke međureligijskog karaktera, koji su održani u Abu Dabiju i drugim centrima, a na kojim su bili prisutni predstavnici jevrejskih udruženja širom svijeta. Sporazum su potpisali UAE, Maroko i Bahrein, većinska arapska šijitska država kojom upravlja sunitska porodica. Potpisivanjem ovog sporazuma na površinu su izašle vijesti koje su do tada bile poznate u kuloarima s obzirom na to da se tajni odnosi Izraela s grupom arapskih zemalja odvijaju već duže vrijeme.

Prema istraživanju Arapskog centra za političke studije (ACRPS), s čijim se istraživačem autor ovog teksta susreo i razgovarao, a koje je provedeno u toku 2019/2020, 88 posto ispitanika u arapskom svijetu protivi se normalizaciji odnosa arapskih zemalja s Izraelom. Pomenuto istraživanje također obuhvata građane arapskih država u zaljevu (GCC). Unatoč tome, prije nekoliko mjeseci održan je važan Negev samit u Izraelu na kojem su arapski saveznici Izraela razgovarali o strateškim, pa i nekim osjetljivim sigurnosnim pitanjima. Neki analitičari vjeruju da bi ovaj samit mogao biti preteča stvaranju arapsko-izraelskog NATO-a. Glavni cilj ovog budućeg vojnog saveza jeste suprotstavljanje Osovini otpora, a time i Iranu, koji predvodi ovu neformalnu antiizraelsku alijansu na Bliskom istoku. Razlog za urgentnost i tematiku samita u Izraelu svakako je bila percepcija Izraela i njegovih arapskih saveznika da bi, ako ne dođe do reaktiviranja nuklearnog sporazuma JCPOA, Iran uskoro mogao postati sila na granici nuklearne tehnologije.

Neizvjesnost u pogledu nuklearnog sporazuma čiji su pregovori u Beču zastali zbog nemogućnosti postizanja kompromisa pregovaračkih strana, dokazana efikasnost Osovine otpora i namjera američke politike da se vojno povuče s Bliskog istoka guraju Izrael i arapske saveznike u pravcu formalizacije vojnog saveza. Normalizacijom odnosa Egipta s Izraelom, a kasnije i Jordana, što je u očima Palestinaca pokazalo krah projekta arapskog nacionalizma i panarabizma, inicijativu nosioca Palestinskog pitanja preuzela je Palestinska oslobodilačka organizacija, a kasnije i Hamas. Glavnu potporu pokretu otpora pruža Iran.

Palestinci vjeruju da su arapske zemlje napustile borbu za Palestinu i više nemaju volje da se bore za njenu nezavisnost. Tu borbu je preuzeo Iran. Narativ o tome kako je danas palestinsko pitanje svedeno na šijitsku stvar i analogno tome postalo perzijsko, a ne arapsko pitanje pažljivo je kreirana i kultivirana strategija kako bi se arapske države još više, zbog nepovjerenja prema šijizmu, posebno prema Iranu, udaljile od Palestine. Ipak, ova strategija osuđena je na propast, posebno ako se uzme u obzir istraživanje javnog mijenja u arapskom svijetu, uključujući i zemlje Zaljeva. Kao što potvrđuje katarski ACRPS, Palestina i dalje živi u srcima arapskih naroda, bez obzira na zvanične stavove njihovih vlada.

arapskog svijeta arapskog svijeta arapskog svijeta arapskog svijeta arapskog svijeta arapskog svijeta

Izvor

Prethodni članakJačanje partnerstva Sjedinjenih Država i Tajlanda
Naredni članakEvropska podrška terorističkoj organizaciji PKK

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime