PISjournal–Vojna intervencija Turske u raznim zemljama pod izgovorima kao što su suprotstavljanje sigurnosnim prijetnjama i podrška svojim saveznicima je duga priča i njen nastavak s ekspanzionističkim ciljevima sada je izvor izazova za regiju Bliskog istoka.
Turske vojne avanture posljednjih godina, zapravo, pretvorile su Ankaru u revizionističkog aktera u sigurnosnom i političkom poretku u regionu od Kavkaza i Centralne Azije do Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Značajno je to što turska volja da produbi svoj strateški položaj u regionu postepeno prelazi sa mekog načina na želju za promjenom geografskih granica, na način da drugi akteri optužuju Ankaru za teritorijalni ekspanzionizam, posebno njeni susjedi.
Irak je jedan od važnih susjeda Turske, koji je posljednjih godina bio meta vala velikih vojnih operacija duboko u njegovoj teritoriji i narušavanja njegovog teritorijalnog integriteta.
Turska pokreće operacije protiv položaja terorista PKK u sjevernom Iraku od 1980-ih.
Turska je 1983., 1986. i 1987. godine dobila saglasnost Bagdada za svoje prekogranične operacije. Sigurnosni pakt potpisan u oktobru 1984. omogućio je dvjema stranama da izvode prekogranične operacije najviše tri dana na dubini od 10 kilometara bez prethodne dozvole Bagdada.
Sporazum je istekao 1988. i nije produžen, ali je Turska nastavila operacije 1991. bez pristanka Bagdada, pošto je Bagdad izgubio kontrolu nad većinski kurdskim sjeverom nakon prvog rata u Perzijskom zaljevu. Turski zvaničnici odbrane i sigurnosti kažu da je glavni cilj njihovih napada u sjevernom Iraku da odbiju militante PKK od turskih granica.
U isto vrijeme, koristeći ekonomsku polugu, Ankara je uspostavila bliže veze sa Kurdistanskom demokratskom partijom (KDP), koja je dominirala autonomnom kurdskom regijom, i uspostavila tamo stalno i rastuće vojno prisustvo. Zapravo, odmah nakon što je Kurdistan dobio svoju praktičnu autonomiju u regionu 1991. godine, KDP i njen rival Patriotska unija Kurdistana (PUK) stali su na stranu Turske u napadu na baze PKK uprkos njihovom rivalstvu. KDP je pokazao da je entuzijastičniji partner Turskoj.
Posljednjih godina Turska je nastavila svoje upade u sjeverni Irak pod izgovorom borbe protiv PKK, ali je tražila proširenje uspostavljanjem velikog broja svojih vojnih ispostava.
Operacije turske vojske “Kandže” na teritoriji iračkog Kurdistana izvode se u fazama od sredine 2019. godine. Nedavno je ministar odbrane Hulusi Akar najavio posljednju fazu operacije, operaciju Claw-Lock, za koju je rekao da je njen cilj blokirati preostale rute PKK do turske granice u područjima kao što su Gara, Basta, Avashin, Zap, Khawark, Haftanin pa sve do planina Qandil.
“Želim da svi čuju: naš predsjednik je naredio, pripreme su u toku”, rekao je on i dodao: “Napast ćemo Manbidž i Tel Rifat, a Božjom voljom eliminisati teroriste prije 100. godišnjice osnivanja Republike Turske. Naš zadatak je da očistimo planine Qandil prije 29. oktobra 2023. i da podignemo zastavu sa polumjesecom i zvijezdom iznad tih terorističkih gnijezda.”
Turska nastoji da proširi svoju mrežu baza i kontrolnih punktova preko granice s Irakom na područja kao što su Hakurk, Haftanin, Matina, Zap i Avashin-Basyan, gdje se nalaze stari kampovi PKK. Posljednji krug vojnih operacija fokusiran je na Zap, Matinu i Avashin-Basyan, što je posljednji dio koji je završio sigurnosnu tampon zonu na dubini od 25-30 kilometara.
U julu prošle godine Turska je saopćila da je postavila 37 ispostava, od kojih su neke udaljene 30 kilometara od granice i na teritoriji Iraka.
Erdogan-Barzanijev zajednički plan
Dok tursko vojno prisustvo u kurdskoj regiji sve više poprima okupacioni i ekspanzionistički karakter, značajna šutnja kurdskih lidera i posjeta predsjednika regionalne vlade Kurdistana (KRG) Nechirvana Barzanija i premijera Masroura Barzanija Ankari neposredno prije najnovije turske operacije otkrivaju zajedničke planove koji nisu odvojeni od regionalnih i globalnih dešavanja.
Poznat po svom oportunističkom pristupu da iskoristi prednosti međunarodnih kriza kako bi unaprijedio svoju militarističku politiku u Siriji, i ovaj put Erdogan pokušava loviti ribu u nemirnim vodama ukrajinskog rata. Usred zapadnih sankcija ruskom energetskom sektoru za vojnu operaciju u Ukrajini, zbog čega Evropa traži nove dobavljače, Turska namjerava iskoristiti ovu situaciju da poboljša svoje mjesto u svjetskoj energetskoj geopolitici.
Jasan primjer je unapređenje transkaspijskog projekta koji je dio južnog koridora za prijenos turkmenistanskog gasa u Evropu. Ovaj poluaktivni gasovod, koji prolazi ispod Kaspijskog mora, isporučuje turkmenistanski gas preko Azerbejdžana, Gruzije, Turske i Grčke u Evropu. Međutim, ovaj gasovod se suočava sa važnim izazovima, kao što su nesuglasice između pet kaspijskih obalnih država oko pravnog režima Kaspijskog mora, protivljenje Irana i Rusije zbog ekološke štete koju ovaj gasovod može ostaviti, kao i konkurencija između projekata Azerbejdžana i Nabucco gasa. U međuvremenu, transfer gasa sa južnih granica Turske, odnosno regiona Iračkog Kurdistana, u Evropu postao je jedan od najpristupačnijih načina za prenos gasa u očima turskih lidera.
Sada možemo iz nove perspektive protumačiti novu rundu masovnih napada na sjeverni Irak mjesec dana nakon početka ukrajinskog rata i punu koordinaciju vođa KRG-a sa Ankarom. Masrour Barzani, koji je sin bivšeg predsjednika Kurdistana Masuda Barzanija, na energetskoj konferenciji u Abu Dabiju je 28. marta prvi put izjavio da će regija Iračkog Kurdistana uskoro započeti isporuku plina Evropi.
The Modern Diplomacy, pozivajući se na globalne podatke, procjenjuje da su rezerve prirodnog gasa u regiji Kurdistan oko 3 triliona kubnih metara, ili 2 posto svjetskih rezervi. Najveća iračka plinska polja su Khor Mor i Chamchamal u kurdskoj regiji. Kompanija Dana Gas iz UAE, koja je potpisala sporazume sa Erbilom za proizvodnju gasa na dva gasna polja, planira da poveća proizvodnju u Khor Moru na 700 miliona kubnih metara do 2023. Turska će biti glavna destinacija za izvoz gasa iz Kurdistana.
Svakako jedan od najvažnijih izazova u provođenju ovog plana je protivljenje Bagdada i odluka iračkog federalnog suda da je kontrola Kurdistana nad svojim plinskim i naftnim resursima nezakonita, te da Bagdad treba da preuzme kontrolu.
Sada je pitanje da li bi Erbil vidio Bagdad kao ozbiljnu prepreku ispred svog izvoza gasa ako bi dobio punu američku podršku, pa čak i ulaganja u gasni sektor i ako bi mu s druge strane Erdogan dao zeleno svjetlo za sigurnost plinovoda, pa čak i vojnu podršku u lice prijetnji iz Bagdada.
Značajnu tursku vojnu kampanju u sjevernom Iraku treba smatrati potaknutom opasnim i ekspanzionističkim ciljevima koji bi trebali potkopati irački suverenitet radi dugoročnog prisustva u zemlji, sa posljedicama koje uključuju uznemiravanje regionalne stabilnosti.
Irak Irak Irak Irak
Ekskluzivno PISjournal
